Poslednja runda pregovora o budućem statusu Kosova i Metohije, održana 8. avgusta u Beču, trebalo je da bude posvećena, kako je zvanično saopšteno, "pravima zajednica". Za ovu priliku, kosovsko-metohijski Albanci predali su glavnom posredniku Martiju Ahtisariju dokument pod nazivom: "Okvir za zaštitu prava zajednica na Kosovu i Metohiji". Upražnjavajući čudnu pregovaračku proceduru, bivši poslenik "međunarodne krizne grupe" nije našao za shodno da predloge kosovsko-metohijskih Albanaca dostavi predstavnicima države Srbije.

Sudeći po sadržini ovog dokumenta, autor ovog teksta se ne može smatrati privilegovanim što je bio u prilici da ga iščita i analizira. Utoliko pre što srpska varijanta ovog teksta nije uvažila elementarna jezička pravila. Elem, ako za ovu priliku zanemarimo jezičke nepravilnosti i nejasnoće, teško da bismo mogli reći da su albanski autori i njihovi strani konsultanti ili mentori, pokazali dobru volju kada je reč o budućem pravnom položaju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Najpre, iz pomenutog "okvira" nedvosmisleno proizilazi da je srpskom narodu namenjena uloga nacionalne manjine sa svim pravnim i drugim posledicama koje iz toga proističu. Štaviše, nivo "posebnih prava zajednica", predviđen ovim dokumentom, daleko je ispod postojećih sadržanim u aktuelnim Unmikovim "pravnim" instrumentima. I dok su garancije za ostvarivanje tih prava u ovom trenutku sadržane u "ustavnom okviru", kosovsko-metohijski Albanci imaju nameru da ih, po "dobijanju statusa", smeste u "poseban ustavni zakon". Time se pravni nivo tih garancija spušta sa "ustavnog" na "zakonski". Od posebnih prava kosovsko-metohijskim Srbima se "daruje" deset rezervisanih mesta u budućoj skupštini Kosova i Metohije, zamenik ministra policije, jedan sudija u vrhovnom pokrajinskom sudu, i po dvoje sudija u svakom od pet okružnih i dva trgovinska suda, koje će, sve za dobrobit Srba, birati Albanci. Pored toga, Srbi bi mogli da biraju koga će predložiti za šefa policijske stanice u opštinama gde su u većini, no ta sloboda je ograničena listom kandidata koju predloži ministar unutrašnjih poslova, dakako Albanac. Posebnu proceduru za usvajanje zakona u pokrajinskoj skupštini, koja u izvesnoj meri štiti "vitalne interese zajednice", više ne bi mogao da pokrene jedan poslanik uz podršku još pet, kao što je to predviđeno u sadašnjem kvaziustavu, već će to moći da učini samo "većina poslanika koji su se izjasnili da predstavljaju zajednice", s tim da o konačnoj sudbini zakona odlučuje "ustavni sud Kosova i Metohije". Na kraju, tu je i niz savetodavnih tela od pokrajinskog do opštinskog nivoa u kojima bi Srbi mogli do mile volje da daju inicijative, predloge i savete (albanskim) pokrajinskim vlastima, koje, razume se, to ne obavezuje. Uz još poneke detalje, tu se uglavnom završava lista "ponuda".

Čak i uz savete moćnih mentora da put do "statusa" (čitaj: nezavisnosti) vodi preko pravnog i stvarnog položaja kosovsko-metohijskih Srba, albanski secesionistički lideri nisu u stanju da u tom pogledu sačine iole korektnu "ponudu" niti da promene žalosnu praksu diskriminacije. Umesto toga oni bi da srpski narod na Kosovu i Metohiji ponize "darujući" mu status "dobro zaštićene" nacionalne manjine, nakon što su proterali njegovu većinu. Takvih se "darova" valja čuvati.