|
 |
 |
  |
 |
 |
U odbranu časnih i požrtvovanih lekara i medicinskog osoblja
Brend Hipokrata za svaku branšu
Ovih dana bio sam na operaciji u beogradskoj Gradskoj
bolnici na Odeljenju male invazivne hirurgije. Nije mi to prva
operacija, mada bih voleo da mi bude poslednja. Ali, ne zbog tretmana
lekara i sestara. Naprotiv. Jer, bio sam impresioniran, da ne
kažem i iznenađen, odnosom lekara i sestara prema pacijentima.
Svim pacijentima.
Imao sam priliku da vidim kako rade lekari i medicinsko osoblje
u bogatim zapadnim zemljama. Tamo je u bolnicama sve vrhunsko:
oprema, metode lečenja - o zgradama da i ne govorim - odnos prema
pacijentima... Jednom rečju, sve funkcioniše kao švajcarski sat.
Ali, uvek sam imao neko podsvesno uverenje da taj medicinski švajcarski
sat nije toliko podupiran samo Hipokratom, već, pre svega, gospodskim
platama. Za koje se na Zapadu, naravno, traži i vrhunski, profesionalno
korektan rad.
Zato tamo medicinsko osoblje ima, pogotovo lekari, u relativnom
odnosu, višestruko veće plate nego naši takoreći poslanici u Skupštini
Srbije. Dakle, ili ali, u tom švajcarskom časovniku nisam primetio
osmeh naših lekara i sestara, niti požrtvovanost do nivoa ličnog
prijateljstva sa nepoznatim ljudima da se pacijentu pomogne, kao
što je to najčešće slučaj u našim bolnicama i zdravstvenim ustanovama
uopšte. Upitao sam jednu sestru iz male invazivne hirurgije otkud
im toliko veliko, humano srce. Odgovor je bio jednostavan: "Znate,
kad čovek zavoli svoj posao, ništa mu nije teško i ne misli na
platu onakvu kakva je, a nije nikakva."
Ovaj lični "medicinski slučaj" usmerio me je na razmišljanje
i o drugim oblastima našeg javnog života. Na primer, zamislite
kad bi i državni službenici i trgovci bili tako ljubazni prema
strankama? A zašto i da ne budu? Pa i ogromna većina građana koja
im se obraća isto je tako ugrožena (ekonomski) kao pacijenti koji
zatraže pomoć od lekara. I onda mi se nametnulo logično - dobro,
priznajem, nerealno pitanje - zar ne bi sve oblasti našeg javnog
života mogle da smisle svog hipokrata, kao svoj brend? Kao moreplovci
Svetog Nikolu, pravoslavci svoju slavu, Čačani svoj kajmak, Valjevci
prepečenicu, a ministar za kapitalne investicije, odnedavno, svoju
Dragačevsku trubu? I to bez obzira na Dinkićevu inflaciju i Lalovićevu
MMF penzionersku bedu.
Navešću jedan lični, znači istiniti, primer. U jednoj zemlji
na severu Evrope uđem u jednu malu radnju tehničke robe. Pitam
imate li to i to? "Nažalost, nemamo", odgovara ljubazni
trgovac sa osećanjem lične krivice što takvu robu ne drži. "Hvala",
kažem i pođem s namerom da izađem. "Ali, molim Vas",
dovikne mi trgovac, "gde ćete? Ako nemam ja, videćemo ko
ima". Posle okretanja osam brojeva telefona, sledilo je uputstvo:
"Otidite u Manerhajmovu br. 13" - eto i to sam zapamtio!
- tamo će Vas čekati upakovan tranzistor koji tražite".
Slušam čoveka zapanjen, smeškam se i kažem mu najljubaznije da
je on očigledno vrlo lukav trgovac i objasnim: "Kad me žena
sledeći put pošalje da kupim brašno, najpre ću doći kod Vas, iako
vidim da ne držite brašno". Obojica smo se prijateljski nasmejali.
Eto, tog helsinškog trgovca već više od 25 godina ne mogu da zaboravim.
Lukavo mi se uselio u pamćenje.
Uveren sam da i opisani doživljaj u maloj invazivnoj hirurgiji
Gradske bolnice neću zaboraviti. Kao ni lekare i sestre na Očnoj
klinici i Nefrologiji iste bolnice i u mom Domu zdravlja "Milutin
Ivković" koji su me lečili. Nisam slučajno zaboravio Institut
za očne bolesti beogradskog Kliničkog centra.
Dakle, pozivam ministre da se, bez obzira na njihove "bedne"
plate, o državnom trošku obrate marketinškim genijima da im izmisle
brend za njihovu oblast. Da, brate, lepo svako ima svog hipokrata.
Ako nemamo evropske plate, bar da imamo svoje hipokrate. Lakše
bi se živelo.
Čedomir Cvetković, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
O pregovorima o statusu KiM
Niko nema pravo da otpiše Kosmet
Naši političari kao da se utrkuju ko će najbrže
da uvede Srbiju i Crnu Goru u Partnerstvo za mir, NATO i Evropsku
zajednicu, bez obzira na to koliko će to Srbiju koštati teritorijalno,
politički (nacionalni interesi, državni suverenitet) i ekonomski
(životni standard naših građana). U ime ekonomskih reformi naša
najuspešnija preduzeća se prodaju za bagatelu bivšim zakletim
neprijateljima (kao, na primer, narodima kojima su predsednici
Janez Drnovšek i Stipe Mesić), ili, pak, našim anacionalnim mafijašima
koji su skoncentrisani isključivo na lično bogaćenje. Bez obzira
na to ko je kupac, žrtva ovakve rasprodaje preduzeća uvek je samo
srpski narod.
U ime političkih reformi koje Zapad traži od nas, pre nego što
se uopšte može početi sa razmatranjem prijema Srbije u Evropsku
Zajednicu i u NATO, Srbija mora de se odrekne Kosova i Metohije,
svoje svete kulturne baštine i kolevke srpske državnosti. Šta
se Srbima nudi za ovu neprihvatljivu žrtvu? Ulazak Srbije u NATO
i Evropsku zajednicu u sledećih 20 godina.
Ovde nailazimo na prvu nelogičnost ovakvih zahteva. Srbi moraju
sve ove uslove da ispune u roku od jedne do dve godine, dok Zapad
svoja obećanja ne mora da ispuni pre 10-20 godina. Čak ne postoje
nikakve garancije da će Zapad svoju reč uopšte ispuniti. Na primer,
ko garantuje Srbima da se Srbiji neće postaviti novi zahtevi,
kao, na primer, oduzimanje Vojvodine i Raške, pre nego što se
mogu nastaviti pregovori o primanju Srbije u Evropsku zajednicu
i NATO. Zatim, posle neuspelog referenduma o Evropskom ustavu
u Francuskoj, ko može da garantuje Srbima da će Evropska zajednica,
a isto tako i NATO, uopšte i postojati 2020. godine?
Naročito NATO predstavlja jedan anahronizam i kompletan nonsens,
jer ako su sve zemlje Evrope članice NATO, od koga će NATO da
brani Evropu i ko su neprijatelji? Mi ne možemo da sprečimo Zapad
da nam oduzme Kosovo i Metohiju, jer smo mala i, u ovom trenutku,
vrlo slaba zemlja (ne možemo da se borimo protiv celog sveta),
ali možemo da ne potpišemo dokument kojim nam se oduzimaju Kosovo
i Metohija. Na ovaj način pitanje statusa Kosova i Metohija ostaje
trajno nerešen. Time sebi dajemo pravo da vratimo našu zemlju,
ako ne za pet ili deset, onda za sto i više godina.
Momčilo Miljković, Pensilvanija, SAD
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Vratiti tri gosta u "Utisak"
Danas nije nimalo lako biti "neko" na
televiziji, a time i u našoj javnosti, u gledalačkoj i čitalačkoj
publici, a većina novinara i dolazi u novinarstvo upravo zbog
toga - da se pročuju, da "postanu slavni", dakle - da
postanu "neko".
Obično je u velikoj prednosti novinar koji se nečega prvi doseti
i tako je jedan (kako se danas "otmeno" kaže) tok šou,
"Utisak nedelje", eminentnog autora Olje Bećković, tokom
godina postao i ostao veoma popularan. Bilo je to simpatično -
tri uvek uvažena, vrlo simpatična gosta i razgovor o uvek aktuelnoj
temi.
U međuvremenu, nastalo je još nekoliko emisija o zanimljivim
razgovorima sa zanimljivim gostima, nastali su "Ključ",
"Ogledalo", "Klopka"... Problem i možda još
nešto (izvinjavam se ako sam nešto propustila, a sigurno jesam)
- i konkurencija je postala vrlo ozbiljna. Zapravo, "Utisak
nedelje" je dobar, ali dobri su i svi navedeni.
Nasuprot ovim emisijama sa više gostiju, na jednoj televizijskoj
stanici afirmisala se emisija "Suočavanja", gde je voditeljka
sama isključivo s jednim, takođe uvek veoma uvaženim i zanimljivim
gostom, i to je jedini intervju, osim "Utiska nedelje",
koji traje skoro dva sata.
Ne znam da li baš zbog ove emisije, voditeljka "Utiska nedelje"
u poslednje vreme sve češće praktikuje da razgovara samo s jednim
gostom. Koliko god da je taj gost neprikosnoven, dobrodošao, uman,
obrazovan, dobar sagovornik i zanimljiv, to više nije emisija
koja je upravo svojim prvobitnim karakterom bila toliko privlačna
i rado gledana.
Šteta, a sigurna sam da će se i vaši čitaoci složiti sa mnom,
utoliko pre što sam pre ovog dopisa obavila desetak razgovora
s ljudima iz svoje okoline i svi su delili moje mišljenje o grešci
u koncepciji emisije. U iščekivanju starog dobrog "Utiska",
Nada Milojković, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Neophodnost nacionalnog konsenzusa
Najnovija dešavanja, vezana za sukob na relaciji
SPO-SRS, samo je potvrda malog procenta demokratije na našoj političkoj
sceni. Možda je gospodin Nikolić neprimerenim rečnikom govorio
o ministru inostranih poslova Vuku Draškoviću, ali to nije razlog
za objavljivanje političkog rata.
Gospodin Senić bi trebao znati da je postulat demokratskog parlamentarizma
oličen u izbornoj volji građana. Dakle, politička realnost je
vrlo jasna: SRS, ovog momenta ima podršku oko 40 odsto građana
Srbije. Ako SPO ima nekih tri odsto, onda je neumesno pretiti
najjačoj političkoj partiji u zemlji. U prošlosti je bilo sličnih
situacija, brojnih "govora mržnje" i raznih prozivki,
ali u sudbonosnom času za opstanak države - nije dobro pretiti
političkim obračunima.
Ništa sada nije toliko neophodno kao nacionalni konsenzus, a
ne novi razdori i svađe, od kojih najviše trpe građani. Takođe,
izlazak iz Skupštine DS-a je loš potez jer nisu u pitanju stranački,
već državni interesi od vitalnog značaja i nadasve: očuvanje i
ostanak Kosova i Metohije u granicama suverene države Srbije i
Crne Gore. Vreme je za ujedinjenje svih političkih i drugih relevantnih
činilaca, kada je to suštinski važno za zemlju u celini. Dosta
je razmirica i političkih trvenja. Vremena za gubljenje nema.
Samo jedinstveni stavovi očuvaće Kosovo i Metohiju i trasirati
put postepenog ekonomskog razvoja i međunarodnog uvažavanja naše
zemlje. Samo zajedno možemo uspeti, kao država i narod. To je
jedini put, demokratski aksiom u borbi za pravedno i slobodno
društvo. Svaki drugi način i pravac je put bez povratka.
Đorđe Điknić, Beograd
|
 |
  |
|
|