|
 |
 |
  |
 |
 |
Tanka granica između pobede i tragedije
Jedan pametan čovek rekao je da "ima poraza,
koji su vredniji od svake pobede", jer poraz probudi razum,
otrezni od euforije, osvetli slabosti, ukaže na stranputice i zablude.
Međutim, u "nacionalnoj tragediji" povodom neuspeha košarkaša
ponovo se juri iz zablude u zabludu - nazire se već viđeni krug
mnogo buke, a malo promena uhodanog gubitničkog kursa. Bekstvo od
istine, strategija prećutkivanja mnogo čega trulog i aferaškog postalo
je zakon i usled biznis-sporta. Pokušava se slučaj "debakla
košarkaša" posmatrati izolovano od "sportskog sistema
u državi", njegove deformisanosti i samodegradacije.
Opšta neodgovornost
Setimo se svetske veštine totalne neodgovornosti u slučaju neodlaska
fudbalske reprezentacije (SRJ) na Svetsko i Evropsko prvenstvo
i nezapamćenog poniženja i ekonomske štete u "azerbejdžanskoj
havariji" fudbalskog "broda". Čiča i njegovi poverenici
su "truli fudbal" otvoreno gurnuli pod tepih i nikom
ništa - milioni niz vodu, a vinovnici sebi produžuju mandate na
funkcijama.
Očigledno i dramatično sport u svetu biznisa, posebno u zemljama
u tranziciji, doživljava svoju najveću deformaciju i negaciju,
skoro pravo samoubistvo. Novac kao opšta prostitutka, urušio je
mnoge sisteme, pa je i od sporta napravio antisport. Globalna
strategija sportizacije društva, gradnje mreža i kanala za (ne)legalni
odliv ogromnog kapitala od naroda i države u džepove klanova i
elitne mafije ugrožava zdravlje nacije u moralnom, mentalnom i
fizičkom pogledu. A i naša vlast strateški beži od donošenja strategije
razvoja fizičke kulture i sporta u našoj zemlji.
Dr Duci Simonović, košarkaška legenda i naučnik, davno je digao
svoj glas zaštite sporta i sportista od ropstva i robotizacije,
sportskog sunovrata olimpizma i svetske politike u ovoj sferi.
Nedavno je i Marko Nicović u medijima iznosio upozorenje na opasne
trendove u savremenom sportu. Međutim, svedoci smo globalne zloupotrebe
sporta.
Selektor je pedagog
Iz pedagoškog ugla posmatran neuspeh košarkaša pokazuje da u
sportu nedostaje znanje, bolja organizacija, pedagogija, medicina,
psihologija, demokratizacija, debirokratizacija, depolitizacija.
Reagovanje selektora Željka Obradovića je nepedagoški čin (stalna
praksa"igrači su uvek krivi" i kada rukovodstvo greši
i kada je protivnik bolji).
Ne može selektor javno, u paničnom tonu, odbranaški iznositi
"prljav veš" svojih izabranika, jer i međusobna mržnja
i nesaradnja mogu se stručno i blagovremeno (timski) prevazići.
Selektor mora biti i pedagog i drugi roditelj svojim reprezentativcima.
Pitanje slobodnog vremena sportista je velika ljudska i stručna
tema od koje se, takođe, beži. Nije smak države ako ne osvojimo
medalje, već je smak države žmurenje nad sportskom močvarom i
njenim podzemljem.
Sportski novinari su veliki krivci za stanje u posrnulom i sve
tragičnijem sportu. Nema objektivne, istraživačke i stručne sportske
kritike, već površnost, nestručnost, navijaštvo, sve do korumpiranosti
o strane moćnika u sportu. Lako je danas senzacionalistički pisati
o debaklu košarkaša, ali je pitanje ko sve treba da sedne na optuženičku
klupu. Ima li snage u našem sportu da se sruši birokratska blokada
sporta i klanovska mreža, u kojoj su sportisti samo bogati robovi
i roboti.
Prvo i prvo, ko to nas naziva "zemlja košarke" ili
"spotska nacija" ili "svetska sportska sila"?
Nismo mi zemlja "sporta", već zemlja kulture, obrazovanja,
nauke, poljoprivrede i tako redom. Još samo da se proglasi tri
dana žalosti zbog običnog poraza košarkaša, u kojem najviše strahuju
političari zbog budućih izbora. Igrače ne treba vređati, mada
ima među njima i nevaspitanih, ali znatno manje nego među političarima.
Teško je biti medijska zvezda, sa velikim bogatstvom i ostati
trezan u životu. Ne slažem se da kolektivno plačemo za peharima
i medaljama. Važnije je da shvatimo da je sport najnerentabilnija
investicija u političkoj šemi "hleba i igara".
Sportisti ponavljači
Kada će se državni organi, pa i stručnjaci raznih profila, pozabaviti
totalno štetnom rabotom koja se zove "sportske škole",
sportski kampovi, pa tzv. Savez za školski sport i olimpijsko
vaspitanje, koji (kažu) 35 godina deluje u našoj zemlji. Niko
da ostvari uvid u ovu profitabilnu delatnost sportskih sekti,
koji opterećuju decu ligomanijom i turnirima, medaljomanijom i
sličnim mamcima, pa stvaraju od sposobnih učenika ponavljače za
skupe članarine. Pohvalno je što je sadašnje Ministarstvo prosvete
i sporta dalo manje novca za ovu parasportsku delatnost profit-entuzijasta.
Beogradske škole nemaju 52 sale, a rasipamo sredstva na tzv.
Savez za školski sport i olimpijsko vaspitanje. Najzad, gde su
granice u razvijanju sportskog navijaštva, školovanju sportskih
fanatika, koji lako zaplivaju u huliganske vode, pa ih posle novinari,
policija i rukovodstva oštro žigošu za ispade. Dokle ćemo žmuriti
nad ulogom vrhunskog sporta u razbijanju zajedničke države na
političkom i ekonomskom polju?
Moramo ozdraviti sport, spasiti ga od trgovaca i lopova, pa da
postane činilac zdrave nacije, zdrave omladine. Dokle će sportsko
novinarstvo negovati agresivni rečnik i stvarati atmosferu "pobeda
ili tragedija"? Sportska država mora se pozabaviti svojim
nedonoščetom - vrhunskim sportom u globalnoj mreži. Jer, svima
će nam se prljava lopta obiti o glavu.
Prof. dr Drago T. Pantić, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Intelektualci treba da budu odgovorni za prosvećenje svoje nacije
Um je moć koja se ne drži pod kapom
S velikim interesovanjem pratim u Glasu javnosti
raspravu o ulozi intelektualaca u društvu. Ovih dana se moja učenica
finskog jezika Milena Podolšak koja je, boraveći u Finskoj, bila
oduševljena stilom života, opredelila da u Helsinkiju studira
jezik, istoriju i kulturu malog, vrednog naroda Finske. Iz tog
podneblja donela je malu, neobično zanimljivu knjižicu, putopisnu
ispovest mudrog ruskog prosvetitelja Grigorija Petrova "Zidari
života", u kojoj je zabeležio svoja zapažanja putujući po
siromašnoj Finskoj početkom 19. veka. U to vreme, na inicijativu
umnih obrazovanih Finaca, otpočeo je širom zemlje veliki prosvetiteljski
rad. Rad koji je doprineo da je Finska danas zemlja sa najvišim
standardom života, velike kulture i razvijene parlamentarne i
socijalne demokratije.
Iz knjige Grigorija Petrova citiraću nekoliko pasusa koji se
odnose na intelektualce. Na jednom skupu profesora, pisaca i umetnika,
predavača prosvetitelja, veletrgovac Jenjrvinen, koji je od siromašnog
uličnog prodavca slatkiša za decu, upornim radom i mudrošću, postao
u to vreme finski kralj slatkiša". Jervinen govori:
"Gospodo, ja možda više nego vi cenim inteligenciju. Inteligencija,
to je goruća narodna misao. Inteligencija, to je narodni mozak
zemlje. Nesrećna je ona zemlja koja nema svoju inteligenciju.
Vaša inteligencija je vaša dužnost, vaša služba. Vi ste svetionik
narodu, a sveća, kad se zapali, ne drži se pod kapom, nego se
meće visoko na svećnjak da svetli svima okolo.
Vi, moji učitelji, svetlili ste i svetlite na stotine drugih
takozvanih inteligentnih ljudi, koji ni sami tačno ne umeju da
kažu šta su učinili za prosvetu miliona svog naroda? Gore li oni
čistim ognjem uma i znanja? Vi činite neizmerno veliko delo. Mudrost
života iznosite na ulicu, među narodnu masu. Ali, znajte, iz vaših
škola većinom izlaze ljudi koji sami ne poznaju mudrost života.
To nije inteligencija. To je samo imitacija inteligencije. Tako
je sa ljudima koji imaju diplome viših škola.
To nije inteligencija. Govorite vašim đacima da više škole nisu
radionice u kojima se izrađuju diplome, nego da su to tvornice
živih sveća, da je to centralna stanica za umno i moralno osvetljavanje
čitave zemlje. Dajte narodnim masama mudru živu reč. Govorite
narodu o lepoti mudrog života. Razvijajte u narodu želju za pametnim
radom, za svetlim i radosnim životom".
Gde bi nam bio kraj kad bi se naši obrazovani ljudi i intelektualci
posvetili prosvećivanju naroda i rešavanju društvenih problema.
Čedomir Cvetković, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Puls građana na stranicama
Cilj novinskih rubrika poput Glas čitalaca u Glasu
javnosti ili Među nama u Politici i u drugim sličnim novinskim
rubrikama je poznat: "da se čuje glas naroda". Ali,
razmotrimo pobliže šta to praktično znači. A trebalo bi da znači
da građani upozoravaju nadležne da nešto treba da se poboljša,
promeni nabolje, dakle, da to dopre do nadležnih. Da li dopire?
Jedva. Ako nadležni i pročita takav napis, koji se odnosi na njegovu
oblast rada, najčešće odmahne glavom, pređe na sportsku rubriku,
ili na čitulje. U tom slučaju, građanin je pisao čitaocima lista
da vide "šta je kod nas sve moguće". Drugim rečima -
razonodna informacija.
Međutim, ako napise građana u tim rubrikama shvatimo kao vid
demokratije, onda bi iz temelja trebalo izmeniti odnos prema napisima
građana. A to podrazumeva da u kabinetima predsednika Republike,
predsednika Skupštine i vlade i ministara, ili u službi rukovodioca
ustanove, neko mora ne samo da čita novine, već i da svog rukovodioca
upozna s napisom koji se odnosi na njihov rad. Negde se to postiže
tzv. klipingom, tj. naručenim biltenom, u kome se navode napisi
u štampi koji se odnose na ustanovu- naručioca klipinga. Pri tome
se, naravno, podrazumeva da postoji politička volja, odnosno volja
rukovodioca ustanove da reaguju na napise građana.
Idealno bi bilo da predsednik ili potpredsednik vlade bar jednom
mesečno "prođe" kroz klipinge svih ministarstava, dakle
da se upozna sa mišljenjem građana o društvenim problemima. Da
ne budu kao po običaju, neinformisani.
Istina, ima, mada retkih primera, kada rukovodioci ustanova i
bez klipinga i biltena brzo reaguju. Kad je u jednom listu upozoreno
da jedna lokalna televizija previše upotrebljava latinicu, glavni
urednik je odmah doneo odluku da prednost da ćirilici. Ili, kad
je jedan Beograđanin u štampi izrazio čuđenje što je na memorijalnom,
malom trgu u Katićima postavljena limena piljarnica, građevinski
inspektor opštine Ivanjica pismeno je obavestio autora napisa
da je inspekcija bila na uviđaju i da će preduzeti zakonom predviđene
mere.
Efekat rubrika "za narod" u izvesnoj meri zavisi i
od toga koliko sam list pridaje pažnju takvoj rubrici. Na primer,
Glas javnosti u svom internet izdanju jedino rubriku Glas čitalaca
prezentira u celosti, dok je Politika odnedavno sasvim izbacila
svoju rubriku Među nama iz internet izdanja.
Jovan Stanković, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Politički kvantaš
Sećate li se gospodo hajke na bivšeg poslanika
Radikala Lekića koji je napustivši svoj poslanički klub i stranku,
prešao u jedan politički opozicioni pokret!? Taj politički pokret
tada je danima bio izložen medijskoj torturi. U toj hajci prednjačili
su, naravno, bivše stranačke kolege gorepomenutog poslanika, ali
ništa manje nisu bili žestoki mnogi mediji, a najbrutalniji u osudi
toga čina bio je šef poslaničkog kluba vodeće stranke na vlasti.
Toliko plakanja, toliko buke i vike oko prelaska jednog minornog
poslanika u drugu političku opciju odavno nije viđeno.
Vidimo, međutim, da politički kvantaš radi punom parom u aktuelnoj
koaliciji, gde se transferi nekada opozicionih poslanika brzinom
svetlosti promovišu u zamenike ministara u Vladi Srbije. Sporazum
Vlade Srbije i nekadašnjih članova jedne opozicione stranke odrađen
je na najvišem nivou, sa obrazloženjem da je to u duhu zajedničkih
opredeljenja i uključenja SCG u evropske integracije. Šta reći
na ovo saopštenje vladajuće koalicije!? Vlast očito računa na
kokošje slepilo i zaborav našeg svekolikog javnog mnjenja, koje
će ovu priču da proguta kao legitimnu, moralnu i džentlmensku!
A kada to isto uradi politička konkurencija u opoziciji to proglašavaju
za kriminalni akt, kupovinu, trgovinu, i još pride sa tucetom
uvreda. Toliko o moralu, toliko o dvostrukim standardima, toliko
o licemerju, toliko o lažnom moralisanju po svaki cenu. Pa ko
proguta -proguta, a ko ne, neka traži lavor.
Milutin Mlađenović, Beograd
|
 |
  |
|
|