Iz Skupštinske zgrade grada Kragujevca u jesen
i proleće tokom vikenda izađe dvadesetak novopečenih bračnih parova.
Nakon čestitki najbliže rodbine, kumova i prijatelja, prvo što
ih dočeka u novom, zajedničkom životu jesu zvuci violine i trube.
Nekoliko orkestara svake subote i nedelje nadmeće se na samim
vratima opštine ko će pre do svatova, da ih uveseli i uzme neki
dinar, od koga, izgleda, može sasvim pristojno da se živi. Znaju
svirci da se na ovakvim svečanostima daje novac i za ono što nije
neophodno i odmah nakon venčanja "udaraju po onima koji su
najtanji" - domaćinu, kumu, starom svatu ili mladoženji.
Prošlog vikenda, friški mladenci izlazili su iz gradske kuće
"ko sa trake", maltene na svakih deset minuta. Niko
nije hteo da maleriše na taj dan, već je muzikantima od srca davao
novčanice - po sto, dvesta dinara, a bila je i po neka hiljadarka.
Svatovi se koji minut provesele uz pesmu "Danas majko ženiš
svoga sina" ili zvuke "Svilenog konca", a zatim
opletu koje kolo i odlaze.
- Svake subote i nedelje smo ovde, poslednjih trideset godina.
Ima nas trojica. Ratko Paganini, moj sin Mile i ja. Bude u sezoni,
to jest kad je lepo vreme, i po dvadeset svadbi. Nije neka para,
ali od toga se živi. Nekada za dan zaradim i po hiljadarku, a
nekad nema ni petsto dinara. Ranije je bilo bolje, bilo je dobrih
domaćina, stave na violinu celu platu. Sad nema takvih - jada
se Stevan Savić, stari violinista.
 |
 |
 |
I, naravno, Džej
Osim orkestara iz Vranja, a tri ih je i žestoka su konkurencija
jedni drugima, Paganinija, Steve i Mileta, stalni gost isped
opštine je i kragujevački Džej. On je solista. Svira na
gitari koja ima tri žice. Teško mu je da se probije od orkestara
i pridobije neku mušteriju za sebe. Ipak, zaradi i po pet
stotki dnevno. Za novine neće da priča, traži da mu platimo
pivo, pa se onda predomisli.
- Ma svi me znaju u grad. Kad ne sviram ovde, ja po kafane.
Teško, i grlo me izdalo, al' nema gde. Sad su došli ovi
stranci, uzeli nam posao, al' ja sam ipak zvezda - priča
nam Džej uz širok osmeh koji krasi zlatan zub.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Priča nam kakve su svadbe u Kragujevcu nekad bile. Dođe po osam
stotina duša u svatove, pa igraju ispred opštine po pola sata.
Leti lova na sve strane. Seća se i da je bio svedok kad se mlada
"odrekne" venčanje, pa on i Ratko Paganini zasviraju
"Rastanak".
Njih trojica, Paganini i Stevan sa violinama i Mile sa belom harmonikom,
dočekuju mladence na samom ulazu u salu za venčanja.
Njihova konkurencija na samo nekoliko kvadratnih metara je dvojac
Sveta i Dragan na harmonici i violini. Oni, kažu, sviraju unutra,
u sali, čim mladenci izgovore sudbonosno "da".
Ispred Opštine čekaju trubači, i to vranjanski. I nema tu ko prvi
mladencima, njemu pare. Zna se red - prvo izlazi domaćin, jer
on prvi čestita mladencima. Onda idu kum, stari svat. Mladenci
izlaze tek na kraju, dok se sa svima izljube. Kažu, važno je domaćina
svadbe očarati. On ili kum posle te pozovu, uveče, kad je ono
glavno.
Muzičari iz "Džaja benda" već su zauzeli poziciju i
vrebaju goste. A Džaja, tako se predstavlja, mlad i okretan, kao
pravi menadžer, ima dobro uigranu ekipu. Njegovi trubači stoje
skoro na samim vratima opštine.
Priča
da sa svojim orkestrom iz Vranja svakog leta dolazi u Kragujevac
i tu boravi po nekoliko meseci u iznajmljenom stanu.
- Nismo kao ovi što dolaze samo vikendom. Imamo stan, Šumadinci
već znaju gde smo stacionirani, pa kad nekom zatreba, oni pokucaju
na vrata. Može da se zaradi, al' tek toliko da se preživi ili
pristojno živi, zavisi kakvi su kome prohtevi - kaže Džaja.
- Koliko daju ovde?
- Malo. Po koju stotinu, padne i neki evrić, zavisi dal' je domaćin
dasa ili ne. Ako se isprsi madloženjin otac, onda eto ga odma'
i mladin, da ne zaostaje. Mora nešto da se radi, šta ćeš - pričaju
nam dok se laktovima probijaju do potencijalnih "investitora".
Za trubačke orkestre subotom i nedeljom od podne pa sve do četiri
sata po podne nema odmora. Tad je špic. Otvaraju četvore oči,
dočekuju svatove. Muvaju se između sveže isfeniranih frizura,
satena i svile, visokih potpetica i ganc novih odela i svirkom
zarađuju svoj hleb. Iskusnim okom merkaju ko je ko u opštoj gunguli,
po izrazu lica, ili po cvetu na reveru prepoznaju ko je najveseliji,
ko bi mogao najviše da zadene... Kad nastupi pauza, posedaju na
stepenište Skupštine grada, zapale duvan, podele pazar i čekaju
neke nove mladence, kojima će uveseliti prve zajedničke trenutke.
Olivera Jeremić