|
 |
 |
  |
 |
 |
Boljševizam pod svodom univerziteta
Dan 13. jula ove godine u devet sati pre podne
u sali 408 Filozofskog fakulteta u Beogradu kandidat za magistra
istorijskih nauka Srđan Cvetković branio je svoju disertaciju
pod naslovom "Represija u Srbiji od 1944. do 1953. godine".
Izlaganje kandidata je trajalo jedan sat. Posle cifara i grafikona
o masovnim likvidacijama, lokacijama stratišta i hiljadama nevinih
pobijenih bez presude i dokaza o krivici, predsednik magistarske
komisije profesor dr Đorđe Stanković, šef katedre za istoriju
na Filozofskom fakultetu u Beogradu, uzeo je reč i pred začuđenim
auditorijumom uzeo u odbranu boljševičke poglede na najcrnje dane
Titove socijalističke revolucije.
"Zbrinjavanje" partizana
Profesor Stanković nije u prilog svojih tvrdnji naveo nijedan
dokaz i nijednu činjenicu. Zauzvrat, on je napao brojne časne
ljude. Na njegovoj meti bili su najznačajniji srpski privrednici
- Vlada Ilić, Vlada Mitić, Teokarevići, jedan od najznačajnijih
Srba za vreme okupacije, komesar za izbeglice Toma Maksimović,
koga su Srbi zbog zasluga prozvali "srpska majka". Za
njega je Maksimović "lažni svetac", dok je glumica Žanka
Stokić izdajnik.
S druge strane, profesor Stanković za upadanje partizana u stanove
Beograđana i izbacivanje nedužnih ljudi na ulicu ima razumevanja.
On to zove "poboljšanje socijalnog stanja partizana".
Najžešći napad profesor je usmerio na jednog od najzaslužnijih
Beograđana za vreme - okupacije profesora univerziteta Branka
Popovića, dekana Tehničkog fakulteta, poznatog srpskog slikara,
patriotu i ratnika od 1912. do 1918. godine, potpukovnika odlikovanog
najvišim srpskim odlikovanjima i francuskim krstom Legije časti,
ranjenog u Kumanovskoj bici, velikog poštovaoca francuske demokratije
i kulture, politički u sukobu sa Aleksandrom zbog njegovog ličnog
režima i velikog neprijatelja nemačke soldateske.
Njegova glavna optužba protiv Branka Popovića, koji je likvifiran
1944. godine sa mnogim drugim uglednim Srbima, bila je što je
Popović za vreme okupacije službovao na položaju dekana Tehničkog
fakulteta u Beogradu.
Patriotu za izdajnika
Uz to dolaze i laži da je na fakultetu organizovao skupove od
preko 100 studenata koji su crtali, pisali letke, plakate i propagandni
materijal protiv narodnooslobodilačke borbe i komunista. U prilog
tih kleveta komunisti do sada nisu objavili dokaze i niti imena.
Nasuprot komunističkoj praznoj retorici o izdaji i kolaboraciji
zaslužnih Srba postoje brojni dokazi, navodi svedoka sa imenima
i adresama, pisani dokazni materijali koji ilustruju patriotski
otpor kojim se Branko Popović suprotstavio okupatoru.
Zbog takvog stava on je 1941. godine uhapšen i sproveden u zloglasni
logor Jajinci, gde je proveo dva meseca. Po izlasku iz logora,
spasao je mnoge kulturne, tehničke i umetničke vrednosti od pljačke
okupatora. O patriotizmu Popovića svedoči i iskaz Slavke Stevović,
žene pokojnog profesora Mašinskog fakulteta u Beogradu Stevana
Stevovića, o spasavanju arhive Studentskog kluba i partizanske
organizacije iz kandži specijalne policije u jesen 1941. godine.
U prostorijama kluba nalazila su se i druga dokumenta studenata
i njihovih društava, kao i spiskovi članova komunističke organizacije.
Policija je zapečatila prostorije Studentskog kluba i pod pretnjom
smrtne kazne zabranila ulazak u njih. Rečeno je da će sutradan
doći inspektori da detaljno pretresu i pregledaju dokumentacije.
Tek što je policija napustila zgradu Tehničkog fakulteta, Branko
Popović je žurno pozvao svog mlađeg kolegu docenta sa Mašinskog
fakulteta Stevana Stevovića, kasnijeg profesora.
Saopštio mu je šta će se sutradan dogoditi i predložio da se
u zapečaćene prostorije uđe, spiskovi pokupe i unište. Stevović
je prihvatio savet starijeg kolege. Kroz skrivena vrata ušli su
u prostorije kluba, pokupili sve spiskove sa imenima članova kluba
i partizanske organizacije i spalili ih.
U nastojanju da omekša srž teme kandidata i opravda užase "crvenog
terora", profesor Stanković je mašući pred slušaocima studijom
pozorišnog reditelja i neuropsihijatra profesora Huga Klajna o
poremećajima psihe boraca "individualne" zločine pokušao
da pravda patološkim pojavama.
Konstrukcije za opravdanja
Sam profesor Stanković priznaje da se na balkanskom tlu, između
dve Morave, s jedne strane, i Vrbasa i Une, s druge, odigrala
za vreme rata boljševička klasna revolucija. On je uvija u prihvatljiviju
formu "jugoslovenske revolucije". Takva konstrukcija
bila je potrebna profesoru Stankoviću da bi pred auditorijumom
u kome je bilo ljudi koji su sami žrtve i svedoci komunističkog
terora dočarao svoju sliku boljševičke klasne revolucije: "preterivanja
kojih je bilo, plod su neumerene reakcije oslobodilačke vojske
suočene sa populacijom koja je svesrdno pomagala Nemce i patoloških
pojedinaca obolelih od padavice."
Prijezda Popović, advokat u penziji, predsednik političkog Udruženja
građana "Apel 50", Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Šta s dešava kada jedno naselje treba da skupi zajednički novac
za asfaltiranje puta
Nek komšiji crkne krava zbog 1.000 dinara
U jednom naselju, u jednoj beogradskoj opštini,
u blizini jednog lepog izletišta sa 50 kućica, više nego skromnih
vikendica, žive stanovnici, uglavnom penzioneri, sa najniže platežne
skale, i izbeglice. Dakle, manje-više sirotinja.
Kroz naselje prolazi uzani put, do pre nekoliko godina seoski
i blatnjav. Javno preduzeće za izgradnju opštine nema obaveze
da put popravlja niti da dovede ulično svetlo, jer naselje još
nije ušlo u urbanistički plan, dakle - divlje naselje. Ali, da
bi pomoglo siromašnim meštanima naselja, Javno preduzećeÇ mimo
svojih strogih pravila, dalo je naselju u toku tri godine 30 kamiona
kamena - rizle, dobrim delom besplatno. Jedan manji broj kamiona,
za prevoz rizle, ipak se morao platiti. E, baš tu i počinje ova
tužna priča.
U troškovima nasipanja puta i postavljanja uličnog osvetljenja
učestvuje jedna polovina žitelja naselja. Druga polovina neće,
ne zanima ih. Mogu da gaze i po blatnjavom putu i da se noću kreću
po mraku. A, ipak, svi koriste i put i svetlo. Što da ne kad se
tako može, tj. kad već to drugi, komšija plaća. Neplatiše su smislili
genijalno jednostavan izgovor - uslov na prvi pogled logičan:
"Platiću, ali tek kad i poslednji stanovnik naselja plati!"
Veoma zgodan uslov kad se zna da u svakom žitu ima kukolja. Put
je popravljen, moderne žute ulične svetiljke sijaju duž puta.
Sve je kako treba, osim...
Sada jedna polovina žitelja ne govori sa onom drugom polovinom.
Nema više zajedničke komšijske jutarnje kafice, popodnevne rakijice
ili čaše piva i, pre svega, komšijskog ćaskanja. I kakav je to
vikend odmor kad te komšija preko plota gleda popreko kao da si
predstavnik Saveta bezbednosti na Kosmetu.
Zbog nesolidarnih komšija, sada više niko neće da se angažuje
u održavanju puta! Kad neće oni, nećemo više ni mi. Važno je da
komšiji crkne krava.
Namerno se zamagljuje naziv Z-naselja i O-opštine jer to i nije
bitno. Slučaj je širi, opšte, nacionalne prirode. Može da se desi
u bilo kom kraju lepe nam zemlje. Reč je o klasičnom egoizmu,
o nedostatku civilizacijskog ponašanja, manjku kulture i - morala.
A sve zbog 1.000 dinara. Kakva glupost!
Željko Dobrašinović, kod Bariča
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Polemika o intelektualcima u Srbiji
Još nismo navikli na slobodu misli
Pokretajući diskusiju o intelektualcima, nikako
nisam imala nameru da omalovažavam viđenja "običnih ljudi",
a da favorizujem ona intelektualistička. Pratim sve dopise čitalaca
Glasa putem Interneta i moju pažnju privlače oni dopisi koji se
tiču zastrašujućeg stanja u Srbiji, naročito kada se radi o odgovornosti
pojedinaca ("intelektualaca").
Ujedno primećujem i strah od eksponiranja u javnosti jer u našoj
zemlji nema navike na slobodu misli i izražavanja kao univerzalnom
ljudskom pravu. Moja kritika odnosila se na odgovornost nekih
intelektualaca koji su amoralizovali etiku svoje profesije i zloupotrebljavali
su svoje privilegovane položaje. Tih "nekih" je poprilično
mnogo u Srbiji.
Okrivljena sam za "zaljubljenost u Zapad", što je apsolutni
glupost. Uostalom, meni je Zapad pružio daleko više šanse nego
moja rodna zemlja u kojoj su se meni i mojoj porodici dešavale
i dešavaju se još uvek - pljačke. Te pljačke su materijalne prirode,
a sprovode ih intelektualci pravnici, nota bene, u sudstvu...
Ali da se vratim na temu, a ona je, po meni, trebalo da bude
odgovornost intelektualaca za stanje u društvu, u ovom slučaju
u Srbiji. Ne slažem se kako je Zapad isključivo kriv za haotično
stanje u Srbiji i pri tom stavu ostajem čvrsto. Niko sa Zapada
nije iznosio pare građana Srbije u Grčku, na Kipar, u Rusiju...
Zna se ko ih je iznosio i ko je siromašio svoje građane decenijama.
Pre nego što je Zapad intervenisao, događalo se mnogo toga u prisustvu
svih koji ćute, a u odsustvu nas koji smo se angažovali. Taj "ljuti
Zapad" je dakako trošio poreske pare svojih građana i na
Balkanu. Ali to je druga tema.
Mene sada iskreno zanima kako vide intelektualci u Srbiji svoje
sopstvene položaje u društvu u kojem vlada laž i samo laž. Glas
javnosti je sigurno spreman da im pruži šanse da to kažu na ovim
stranicama, ali da li su oni spremni da o tome progovore? Da li
neko od njih vidi Srbiju za deset, dvadeset pa i pedeset godina?!
Veliko je pitanje da li bi se oni o tome izjasnili i oglasili,
a razlog je, rekla bih, lakši život sa privilegijama, poput kartica
za neplaćanje putarina, koje, između ostalih, a kao banalan primer,
u Srbiji poseduju profesori dok sitna buranija plaća, a Srbija
se guši u korupciji.
Duška Beker-Isaković, Holandija
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Ostavke za spas košarke
Poštovani, želim da vam predložim organizovanje
još jedne lige, slične Jadranskoj ligi. Liga bi bila sa preostalim
zemljama u regionu koje ne učestvuju u Jadranskoj ligi. (Bugarska,
Rumunija, Albanija)
Na taj način bi napokon potpuno obezvredili našu ligu, a tako
bi pomogli još nekolicini država koje su bile iza nas u košarci.
Primećujete da govorim "bile" jer plasman njihovih reprezentacija
na zadnjim velikim takmičenjima, uključujući i ovo koje je sada
u toku, u našoj državi, bolji je od našeg plasmana. Za nekoliko
mesta...
Smatram ovaj rezultat najvećom sramotom u istoriji našeg sporta,
ne samo košarke i, uz dužno poštovanje, prema svemu što ste učinili
u vašim sportskim karijerama, čvrsto verujem da ćete svi vi u
predsedništvu, upravnim odborima KŠCG učiniti jedinu ispravnu
i časnu stvar - podneti kolektivne ostavke na sve položaje.
Takođe, smatram da svi vi koji ste bili u stručnom štabu na Evrobasketu
u zemlji košarke, poštujući sve vaše rezultate u prošlosti na
kojima smo vam svi mi u Srbiji i Crnoj Gori krajnje zahvalni,
podneti neopozive ostavke i dozvoliti nekome drugom, ko možda
trenutno ima više energije na raspolaganju za svoj tim, naš tim,
da nastavivVaš posao i obraduje nas sve, onako kako su nas naši
košarkaši uvek radovali.
Verujem da i vi, kao i svi mi koji volimo našu zemlju i naš sport,
želite da našoj košarci bude bolje.
Hvala vam, uz poštovanje, Davor Demeter, Subotica
|
 |
  |
|
|