|
 |
 |
  |
 |
 |
Saplitanje univerziteta
Neka i to zabeleži istorija pedagogije u Srbiji
da je leta 2005. a avgustovskog dana 22. u Narodnoj skupštini Srbije,
u više praznoj nego punoj sali, održana sednica na čijem je dnevnom
redu bilo razmatranje Predloga zakona o visokom obrazovanju! Dok
vaspitači i vaspitanici još koriste veliki raspust, dotle "vredne"
parlamentarne stranke "udarnički" rade i ko zna koji evronalogodavci
"demokratski", proevropski, antisrpski, antipedagoški
- ruše univerzitet, baš u jubilarnoj godini Beogradskog univerziteta!
I više od toga - ruši se ceo obrazovni sitem - od univerziteta do
vrtića - kadrovskom supstancom i politikom nebrige o budućnosti
dece i omladine! Na stranačkom nebu jedina svetla tačka je Srpska
radikalna stranka, koja je stala na stranu studenata, profesora,
roditelja i - Srbije.
Moć neznanja
Za vreme prenosa rasprave u Skupštini Srbije, ko istinski, celim
bićem pripada pedagoškoj profesiji i kome su društveni interesi
primarni - teško je bilo slušati i gledati to nasilje nad pedagoškom
profesijom, nad vodećom nacionalnom institucijom - univerzitetom.
Delovalo je ponižavajuće, strašna moć neznanja i rušilaštva, parada
snobizma i hrabrost laži za skupštinskom govornicom. Dok je trajao
prenos poraza Srbije iz skupštinske sale, pribeležio sam nekoliko
impresija i čuđenja, valjda iz straha od dolazeće "bager
reforme" na univerzitetu.
Ministar je u jednom beogradskom listu, na dan bolonjske rasprave
o novom zakonu, izjavio da je njegov uspeh što je "zaustavio
blebetanje o reformi" i da on "reformu sprovodi konkretno
i stvarno". A istog dana u srpskoj skupštini imao je ministar
priliku da se, zajedno sa gledaocima prenosa, nagleda i nasluša
blebetanja o reformi, što bi rekli "da te muka uhvati".
Prvo i najveće razočarenje su članovi SPS (posebno gospodin Krstić).
Podržavaju ponuđeni Predlog zakona, (delovali su kao opozicija
samom sebi, svom programu čak kritikujući zakone od pre četiri
decenije).
Vesna Obradović (G 17 plus) hrabro je govorila o onom što uopšte
ne poznaje, o "koraku ka evrointegracijama" i značaju
nekakve "pokretljivosti" i slične besmislice. Vladimir
Andrić (DSS), totalna neznalica, hvali "skraćivanje semestara",
recituje maglovite fraze... Gašo Knežević nastavlja da demonstrira
svoje neznanje o reformi univerziteta i lične interese. Izlaganje
Nadice Momirov (G 17 plus) je - po celom sadržaju izlaganja -
poniženje za univerzitetsko obrazovanje. Prevelika hrabrost da
se prosipa "mudroslovlje" pred građanima i akademskom
javnošću. Jedan poslanik iz DS-a reče da će glasati za zakon iako
u njemu ima mnogo slabosti.
Jedan poslanik "bolonjske orijentacije" za govornicom
je hrabro "blebetao" da je na "univerzitetu prošlo
vreme debelih knjiga, a sad je došlo vreme interaktivnog odnosa".
Pa i osnovne teze o zakonu, koje je ministar rekao, ko zna zašto,
teško se mogu potvrditi u univerzitetskoj praksi, a o pedagoškoj
zasnovanosti ni govora. Tvrdnja da je donošenje zakona "u
interesu svakog studenta i profesora" mogla bi se proveriti
običnom anketom na bilo kom univerzitetu, pa bi se najverovatnije
dobila druga slika. Takođe, tvrdnja da ovim zakonom "ustanovljuje
najveću i najefikasniju promenu načina studiranja, po kojoj će
tokom školske godine studenti i profesori morati više zajednički
da rade".
Kako to ostvariti, na primer, u slučaju samo dva beogradska fakulteta
- Pravnom i Ekonomskom. Imaju po preko 15.000 studenata, nema
sale u kojoj se mogu održavati predavanja za sve studente.
Pad kvaliteta studija
Kako će sa studentima sarađivati profesori honorarci, koji rade
istovremeno u tri-četiri grada na više fakulteta. Gde da nađu
milion časova za zajednički mentorski i konsultativni rad profesori
studenti. Dakle, prvo uslovi, pa onda "reformske bajke"
ili utopije. Ukidanje viših škola i njihova promocija u visoke
doneće organizacioni i kadrovski haos, paralizu sistema, pad kvaliteta
studija. To je viša sila i zakon organizacije rada. Zašto se ne
izađe sa jasnom računicom - koliko će miliona evra Srbiju koštati
"bolonjska" političko-pridruživačka avantura - hoće
li univerzitet biti još siromašniji, a mnogima nedostupniji.
Dobro bi bilo da su "eduko-bolonjezi" u pravu, da im
uspe ono što govore - o epohalnoj reformi univerziteta, ali mnoge
činjenice i parametri daju upozoravajuću procenu (verovatnoću,
prognozu). 1. Usvajanjem Zakona o univerzitetu Srbija ulazi u
još dublju političku i ekonomsku krizu, približava se kolonijalnom
statusu u evropskim integracijama, 2. Državni univerzitet je na
najvećem raskršću i udaru od svog postanka - ugrožen je lošom
i politizovanom koncepcijom i ekspanzijom privatnih (tržišnih)
fakulteta, a zatim trendom buduće inflacije. 3.
Kvalitet univerzitetskog obrazovanja drastično će se srozati,
ne samo zbog birokratizacije uređenja "bolonjskog univerziteta"
u Srbiji, već po zakonima - svaka ekspanzija snižava kvalitet.
4. Studenti će biti najveće žrtve ove antireforme, ove univerzitetske
antipedagogije, u kojoj oni ostaju samo brojke i oni koji finansiraju
ustanovu za gubljenje životnih šansi. Stranačka glasačka mašina
je "uhodana" i "podmazana" i ona će se suprorttaviti
pedagogiji, potrebama mladih i saplitati Srbiju na putu u evropske
integracije. I tako, mirno se ruši univerzitet u Srbiji, u godini
stogodišnjeg rada, a ni SANU ne napušta ulogu posmatrača ovog
nacionalnog sunovrata.
Prof. dr Drago T. Pantić, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Dva stambena aršina
U našoj zemlji jedan od najvećih problema je stambeni,
kako za stare tako i za mlade. Država u ovom slučaju nije zauzela
isti stav za sve beskućnike, nego jedne nastoji da zaduži do "guše",
a drugima daje i "šakom i kapom", kako njima tako i njihovim
unucima.
Ministar finansija Mlađan Dinkić ovih dana poziva hiljadu najbržih
da se prijave bankama, uzmu formulare, popune ih i dobiju povoljan
kredit na 20 godina. Za traženi kredit kupac mora da uplati depozit
od 10 odsto, a država 20 odsto sa kamatom od 0,1odsto godišnje.
Kada kupac stana otplati kredit banci onda počinje da otplaćuje
dug državi. Na prvi pogled prihvatljivo, ali samo za one porodice
koje imaju mesečne prihode od 500 do 1.000 evra, jer rata ne sme
biti veća od polovine prihoda.
Ove, povoljne uslove će iskoristiti oni koji imaju visoka primanja,
a sirotinja će opet ostati kratkih rukava. Bogati će stan kupiti,
izdati i rate plaćati preko onih koji će ga zakupiti i posle 20
godina njima će stan ostati džabe. Samo im je potreban ulog od
10 odsto.
Država istovremeno daje stanove-kuće od 150-200 kvadrata visokim
vojnim zvaničnicima na Dedinju, gde se kvadrat kreće i do 3.500
evra, dok vojska izjavljuje da veliki deo njenih kadrova nema
rešeno stambeno pitanje i da neke porodice stanuju u kasarnama
i iznajmljenim stanovima.
Jasno je da je Vojska trebala da proda skupu lokaciju na Dedinju
i svojim i ovim sredstvima kupi stanove van centralnog gradskog
područja, gde se cena kreće oko 1.000 evra i na taj način reši
veliki broj stambeno ugroženih oficira i njihovih porodica. Ipak,
Vojska predvođena ministrom Davinićem i dalje se drži starih "partizanskih"
pravilnika gde se kvadratura određuje po činovima, a ne po ugroženosti
i brojnosti porodice. Zar Mlađan Dinkić nije mogao (ili nije hteo)
da pod istim uslovima ponudi i vojnim licima rešavanje stambenih
problema kao što to čini sa ostalim građanima.
Ako su generali spremni da doplate višak kvadrata koji im po
pravilniku ne pripada, onda to znači da nisu ugroženi jer imaju
lična sredstva s kojima bi bili u stanju da sami reše svoje stambeno
pitanje, a ne da im pomaže država i to besplatno.
Kada ćemo živeti u društvu gde smo svi jednaki pred zakonom i
u kome važe isti principi uzimanja i davanja? Dokle će se jednoj
grupaciji ljudi stalno uzimati, a drugoj sve, bez truda davati?
Demokratija i ravnopravnost su za nas još uvek mislene imenice.
Mr Tomislav Acković, Oplenačka 33, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Srpski lavirint i crnogorski Minotaur
Ono što je pesnik i mislilac Milutin Mićović, u
knjizi "Srpski lavirint i crnogorski Minotaur" (Srpska
književna zadruga), precizno srezao i kazao o srpsko-crnogorskoj,
odnosno srpskoj drami koja traje i odvija se od Brozovih vremena
do danas, a koja uporno i nemilosrdno razara tkivo srpskog anciona,
prinoseći njegoševsku vertikalu, kao žrtvu, crnogorskom Minotauru,
jeste nasilno brisanje pamćenja, zatiranje istine, čupanje srpskog
jezika iz crnogorske glave i ubijanje boga u narodu Crne Gore.
Tako je u ovoj knjizi aktuelizovana i univerzalna naša metafora
o radu Velikog mehanizma podzemnog sveta oličenog u Minotauru.
Milutin Mićović, kao skalpelom, poput Naoma Čomskog, razjašnjava
liniju između jezika sile, jezika politike i jezika duha u svetu
lažne demokratije. Ovom knjigom se razjasnio kako crnogorski Minotaur,
koji se i danas brani brozomornim lažima i komunisticiodnom tamom,
u srpskom lavirintu Crne Gore, na silu menja pretke i žuri da
klonira potomke. To je ono što ovu knjigu čini značajnom i moćnom,
i zbog čega se ova knjiga skriva od očiju našeg naroda, i vešto
prećutkuje.
Jednom rečju, Mićovićeva knjiga ubedljivo slika čudovište crnogorskog
Minotaura, tog Velikog Falsifikatora i žderača istorije i istine,
i samim tim ubedljivo razobličuje Minotaurov dukljanski poluduh
mnogobrojnih kumrovačkih đaka na vlasti i oko vlasti.
Žarko Komanin, književnik, Nikšić
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Od Švajcarske, s ljubavlju
Zamislite, progovorila je i Švajcarska o Kosovu!
Izvesna Mišlen Kolmiraj izjavi da Kosovo nije naše!
Gde beše, ta zemlja? Po čemu je poznata? Šta je dala svetu? To
je zemlja, koja je, uvek kada je Evropa gorela, bila neutralna!
Zato i nema istoriju, blago njoj! Poznata je po tome što je trezor
svetskih, pa i nacističkih para! A svetu je dala sir sa rupama
i sat "kukavicu"!
Nažalost, Srbija ima dugu istoriju i to slavnu, koja je Srbe
koštala milionskih žrtava, o čemu je pisao časni sunarodnik gospođe
Kolmiraj, Arčibald Rajs, koji je iz poštovanja prema njima, zaveštao
Srbima i Srbiji - svoje srce!!!
Kako, gospođi, ne padoše na pamet kantoni, kao u njenoj zemlji,
nego se usudila da poklanja ono što nije njeno, makar i verbalno,
zemlju koja je za Srbe, kolevka njihove duhovnosti i državnosti!
Još jedan sraman potez iz Evrope prema Srbima i Srbiji!
U čije ime govori ta gospođa i šta ju je nagnalo da, ničim izazvana,
u javnost iznese (navodno) svoje mišljenje? Šta bi danas na sve
to rekao osvedočeni prijatelj Srbije i Srba, Arčibald Rajs,?
Borislava Mihailović-Paskuči, Novi Beograd
|
 |
  |
|
|