GLAS JAVNOSTI  

Izdaje NIP „GLAS” a.d.
„GLAS JAVNOSTI“ d.d.

Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija

 

I n t e r n e t   i z d a n j e

 
 

Glas javnosti 24 sata sa Vama... najnovije vesti iz zemlje i sveta...

 

 

 


vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Links

Srpsko nasleđe

Glas nedelje

SINA

SNAGA

PISMA

 


Povratak požarevačkog princa

Ojha, Srbijo! Evo, i to dočekasmo, da nam se vrati u velikom stilu mali Marko, doduše, sada sazreo, sa godinama provedenim u izgnanstvu. Cela Srbija željno iščekuje dolazak princa od Požarevca, jedva čekajući da vidi koju boju kose sada promoviše, kako izgleda posle teškog života u prestonici bratske nam Rusije, koja , eto po ko zna koji put nesebično pomaže srpskom narodu, čuvajući nam dragog Markića, čedo Mirino, i Slobino. A i naše, brate. Nekako, priznajte, monotono je bilo bez nestašluka momka s testerom, gazde Madone, genijalnog tvorca Bambilenda... Jooj, Srbijo...

Ceo Požarevac, grad koji je doživeo svetsku slavu, zahvaljujući baš tom istom dečaku, neodoljivog šarma i osmeha, uz još par istorijskih znamenitosti, kao npr. Bambi, Leontina, trepti od slatkog iščekivanja dolaska Malog Zmaja. Majstor suptilne tehnike borbe motornom testerom, i upadanja u novinske prostorije (pretnje smrću tadašnjem novinaru Glasa javnosti Draganu J. Vučićeviću) stiže u svoj mali Dodž siti, u sumrak, okupan zalaskom sunca, i oslobođen svih onih nepravednih i bestijalnih optužbi.

Da, pravda je spora, ali dostižna! Ceo grad kliče: "Tooo, lave!!!"
O onom mučeniku koji se onomad kleo "pred Bogom i narodom" kako mu je Markić pravio razdeljak na frizuri upaljenom testerom, ne bih trošio mnogo reči. Jednostavno, dečko nije mogao da izdrži pritisak gnevnih građana, poštenih šefova sadašnjih mu stranaka, a verovatno i praznog novčanika, i jednostavno se u jednom momentu zapitao: "za šta sam se ja, bre to, borio!?" Kao odgovor na to bolno pitanje, dobio je jaku amneziju, i eto nama našeg Marka ponovo među Srbima. Tako je to u životu... Panta rei...

Naravno, za očekivati je i skori dolazak mama Mire. Bože, sreći našoj nikada kraja. Biće to doček, veličanstveniji nego onaj koji smo priredili vaterpolistima i odbojkašicama zajedno. Srbijo, raduj se! Porodica se okuplja ponovo.
Sve je isto, samo njega nema. Za sada!

Ali, sa pravom očekujemo da se u nekom genijalnom dilu, naši političari, pod pritiskom moćnog SPS-a, uz malu pomoć PSS-a , uskoro dogovore sa najmoćnijom strankom, sve u ime vaskolikog srpstva, da se zadrže npr. holandski turisti, koji su u velikom broju, (opet šatro) pohodili vašar u Guči, kao taoci, a sve do puštanja pater familijasa na slobodu. I eto nama, srećnima, porodice na okupu. Ej Srbijo!!!

Blago nama... proradiće ponovo moćna Požarevačka industrija zabave...posao i pare za sve!!! Madona, Bambilend, Pekara, Diznilend... Proradiće nekima opet čirevi na želucu.
A sada svi pred Narodnu skupštinu, na svoje radne zadatke. Priprema se doček! Ne bi valjalo da izostanete.
Ko zna šta nosi novi dan. A ja, ipak odoh do apoteke po lek za čir... trebaće još!

Milan Trkulja, Beograd


Pravosuđe štiti pedofile i sileyije

Od nedavno Ministarstvo za rad i socijalno staranje vodi kampanju za zaštitu i zbrinjavanje ugrožene dece. Slični pokušaji činjeni su i ranije, ali su bili kratkog daha i malog učinka. Sada su prozvani oni koji bi trebalo da brinu o deci, kako bi se videlo šta su činili ili nečinili i koliko su ispunili svoje obaveze u ovom pogledu. Tim povodom oglasilo se ovo Ministarstvo, ali ne i Ministarstvo prosvete i sporta, premda je i ranije, kao i sada upoznato sa nemilim stanjem i događanjima u školama i đačkim domovima.

Nekažnjeni monstrumi

Među prozvanima do sada se našla samo jedna škola, a ima ih, sigurno, više, koje bi trebalo da pokažu kako su zbrinjavale ugroženu decu, a sve je više nastavnika koji smatraju da briga o deci nije njihova društvena ni profesionalna obaveza. Čak i kada vide da su deca u teškoj situaciji, prave se da ne primećuju šta se sa mladima dešava. Tokom decenija u školama, osnovnim i srednjim činjeni su radnje koje su pogađale decu. Ponešto je stizalo u javnost, a uglavnom, sve je ostajalo u krugu školskih kolektiva i predato je zaboravu.

Jedan učitelj iz Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Ripnju, držao je u stanu maloletnicu, a kad je ona zatrudnela prisilio je da abortira. Kiretirala je poslužiteljka kašikom i vretenom, a onda je on devojčicu najurio. Pošto je osramoćena i doveden joj život u opasnost, roditelji su potegli tužbu i zločinci su dopali zatvora, ali minimalno kažnjeni. Nastavnički kolektiv ovakve postupke nije osudio, čak je osuđenima sačuvao radna mesta, zamenjujući ih dok su bili u zatvoru. Potom je taj učitelj postao direktor te škole.

Drugi učitelj iz te škole mamio je maloletnice, iživljavao se i zlostavljao ih. Iz školskog stana okolni meštani slušali su zapomaganje ovih učenica. Kad bi uspele da se iščupaju, nisu smele da se oglase jer bi bile osramoćene u selu. Učitelj je zlostavljao i školsku decu. One učenike koji bi nešto pogrešili, ili bili nemirni, zatvarao je u šupu, mračnu prostoriju bez prozora i držao ih dok je trajala nastava. Jednu učenicu zatvorio je i ostavio posle odlaska dece iz škole. Majka je došla i našla svoju devojčicu bez svesti i po mraku je odnela kući. Dete je zauvek obolelo od epilepsije. U zlom vremenu, kad su se deca kamenicama gonila iz škole, jednom detetu iz nacionalno mešovite porodice, učitelj, umesto da ga zaštiti, postavio je pitanje - "Zašto ne ideš u hrvatsku školu"?! Školski rukovodilac, kolektiv i roditelji nisu ništa preduzimali protiv tog učitelja. On je nastavio po svome i postao direktor te škole!

Mladi profesor započeo je rad u Beogradu, ali, zbog afere sa učenicima, morao je napustiti školu. Zbrinut je u seoskoj školi, gde je bivši osuđenik već postao direktor. Nastavio je sa aferama, ovoga puta sa nastavnicima, a nastavu i školske obaveze zanemario, dok se predano bavio samo švercom. Decu je nemilice progonio, ponižavao i udarao. Jednog učenika je udario po glavi, da mu je tek zaceljena rana pukla, a krv ga je oblila. Prosvetni savetnik je po pregledu nastave o njegovom radu izneo samo negativne konstatacije. Kolege su sve ovo prećutale, dok je profesor postao direktor susedne škole, a koju godinu kasnije postavljen je za direktora škole u Beogradu, gde i sada "brine" o deci!

Poslednji dan u školi

Seoski đilkoš, novopečeni biznismen, vozeći pijan kroz Ripanj (90- km na sat) zbrisao je jedan dečiji život. Saobraćajna ekipa izašla je na uviđaj i sačinila zapisnik. Obesni vozač udesio je da policija skloni zapisnik. Sud je bez suđenja "u nedostatku dokaza" oslobodio ubicu svake odgovornosti. Roditelji deteta nisu uspeli da ga privedu pravdi. Škola se nije oglasila povodom ubistva, ni posle oslobađanja ubice. U školi je ostalo jedno prazno mesto i gorki ukus nebrige o deci!

Poslednjih godina, jedna učenica ove škole živeći u socijalnoj bedi sa 12-13 godina odala se prostituciji. U školi su svi znali i pričali o tome, ali niko nije pokušao da pomogne detetu kako bi se oslobodilo zla i sramote. Ljudske i vaspitne norme su i ovoga puta zatajile.

Pre neku godinu ova škola se zakitila septičkom jamom pred svojim ulazom. Jama se nekad prazni i to kada se otpadne vode izlije u dvorište i na ulicu. A u selu deca svake godine oboljevaju od žutice. U školi nisu spremni da raspravljaju o ovoj i sličnim pojavama , a još manje da bilo šta menja u svojoj praksi.

Poražavajućih primera ima još u ovoj i u drugim školama. Niko o tome nije vodio brigu, pa ni evidenciju. Slučajevi su prolazili kao mutna voda, a stanje je ostajalo isto - bez rešenja. Ministarstvo je upoznato sa pojedinim slučajevima, ali nije razmatralo stanje u ovoj kao i u drugim školama, niti je pozvalo bilo koga na odgovornost.

Tomislav Gluvić Šapčanin, Ripanj


Avalski toranj, šansa za ispravljanje jednog sramotnog čina

Kolateralna obnova?

Za mnogo toga što nam se događalo i sada događa, sami smo krivi. Ali "doprinos" našim nevoljama dale su i brojne države okupljene u NATO savezu. Ne ulazim u to zašto je morala da se bombarduje naša zemlja i da li je upotrebljena prevelika sila s obzirom da je u ratu protiv nas učestvovalo 10 zemalja sa 623 miliona stanovnika, što je odnos 57 prema 1 u korist naših napadača, ali je činjenica da je to "kolaterarno" rušenje toliko veliko da se do danas sve to nije popravilo. Kao šlagvort na sve to, zapamtili smo i NATO plakate od 7. aprila 1999. godine nad Gračanicom sa "šaljivim" tekstom koji glasi "Pre nego što pogledate u nebo, pomislite da vam je to poslednji put." Duhovito i sramotno!

Beograd je inače u svojoj istoriji 26 puta rušen i obnavljan. To se čini i danas. Ovih dana skupili su se dobrotvori oko srušenog Avalskog televizijskog tornja, da bi obeležili i organizovali početak obnove - izgradnje porušenog TV tornja. Prema sačinjenoj računici, trebaće mnogo para za njegovu izgradnju. Bilo bi pohvalno kada bi se iste one države koje su se udružile da nas bombarduju, ponovo udružile i u prikupljanju sredstava za obnovu ovog porušenog tornja. Bila bi to neka vrsta indulgencije za pomenute rušitelje tornja. Ovo tim pre ako se ovo rušenje naziva "kolaterarnom" štetom.

Ne znam ko će sve pročitati ove redove, ali bilo bi korisno da se neka od stotine naših nevladinih organizacija koje se bore za pravdu i istinu, pobrinu da ovaj tekst, da ne kažem apel, stigne i do rušitelja pomenutog tornja. Možda će ih ovo ganuti i navesti na pomisao da bi radi bar delimičnog oprosta bilo dobro da odreše kesu i pomognu obnovu ovog prelepog beogradskog zdanja po kome smo bili prepoznatljivi u svetu.

Živorad Pantić, Beograd