|
 |
 |
  |
 |
 |
Povratak požarevačkog princa
Ojha, Srbijo! Evo, i to dočekasmo, da nam se vrati
u velikom stilu mali Marko, doduše, sada sazreo, sa godinama provedenim
u izgnanstvu. Cela Srbija željno iščekuje dolazak princa od Požarevca,
jedva čekajući da vidi koju boju kose sada promoviše, kako izgleda
posle teškog života u prestonici bratske nam Rusije, koja , eto
po ko zna koji put nesebično pomaže srpskom narodu, čuvajući nam
dragog Markića, čedo Mirino, i Slobino. A i naše, brate. Nekako,
priznajte, monotono je bilo bez nestašluka momka s testerom, gazde
Madone, genijalnog tvorca Bambilenda... Jooj, Srbijo...
Ceo Požarevac, grad koji je doživeo svetsku slavu, zahvaljujući
baš tom istom dečaku, neodoljivog šarma i osmeha, uz još par istorijskih
znamenitosti, kao npr. Bambi, Leontina, trepti od slatkog iščekivanja
dolaska Malog Zmaja. Majstor suptilne tehnike borbe motornom testerom,
i upadanja u novinske prostorije (pretnje smrću tadašnjem novinaru
Glasa javnosti Draganu J. Vučićeviću) stiže u svoj mali Dodž siti,
u sumrak, okupan zalaskom sunca, i oslobođen svih onih nepravednih
i bestijalnih optužbi.
Da, pravda je spora, ali dostižna! Ceo grad kliče: "Tooo,
lave!!!"
O onom mučeniku koji se onomad kleo "pred Bogom i narodom"
kako mu je Markić pravio razdeljak na frizuri upaljenom testerom,
ne bih trošio mnogo reči. Jednostavno, dečko nije mogao da izdrži
pritisak gnevnih građana, poštenih šefova sadašnjih mu stranaka,
a verovatno i praznog novčanika, i jednostavno se u jednom momentu
zapitao: "za šta sam se ja, bre to, borio!?" Kao odgovor
na to bolno pitanje, dobio je jaku amneziju, i eto nama našeg
Marka ponovo među Srbima. Tako je to u životu... Panta rei...
Naravno, za očekivati je i skori dolazak mama Mire. Bože, sreći
našoj nikada kraja. Biće to doček, veličanstveniji nego onaj koji
smo priredili vaterpolistima i odbojkašicama zajedno. Srbijo,
raduj se! Porodica se okuplja ponovo.
Sve je isto, samo njega nema. Za sada!
Ali, sa pravom očekujemo da se u nekom genijalnom dilu, naši
političari, pod pritiskom moćnog SPS-a, uz malu pomoć PSS-a ,
uskoro dogovore sa najmoćnijom strankom, sve u ime vaskolikog
srpstva, da se zadrže npr. holandski turisti, koji su u velikom
broju, (opet šatro) pohodili vašar u Guči, kao taoci, a sve do
puštanja pater familijasa na slobodu. I eto nama, srećnima, porodice
na okupu. Ej Srbijo!!!
Blago nama... proradiće ponovo moćna Požarevačka industrija zabave...posao
i pare za sve!!! Madona, Bambilend, Pekara, Diznilend... Proradiće
nekima opet čirevi na želucu.
A sada svi pred Narodnu skupštinu, na svoje radne zadatke. Priprema
se doček! Ne bi valjalo da izostanete.
Ko zna šta nosi novi dan. A ja, ipak odoh do apoteke po lek za
čir... trebaće još!
Milan Trkulja, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Pravosuđe štiti pedofile i sileyije
Od nedavno Ministarstvo za rad i socijalno staranje
vodi kampanju za zaštitu i zbrinjavanje ugrožene dece. Slični
pokušaji činjeni su i ranije, ali su bili kratkog daha i malog
učinka. Sada su prozvani oni koji bi trebalo da brinu o deci,
kako bi se videlo šta su činili ili nečinili i koliko su ispunili
svoje obaveze u ovom pogledu. Tim povodom oglasilo se ovo Ministarstvo,
ali ne i Ministarstvo prosvete i sporta, premda je i ranije, kao
i sada upoznato sa nemilim stanjem i događanjima u školama i đačkim
domovima.
Nekažnjeni monstrumi
Među prozvanima do sada se našla samo jedna škola, a ima ih,
sigurno, više, koje bi trebalo da pokažu kako su zbrinjavale ugroženu
decu, a sve je više nastavnika koji smatraju da briga o deci nije
njihova društvena ni profesionalna obaveza. Čak i kada vide da
su deca u teškoj situaciji, prave se da ne primećuju šta se sa
mladima dešava. Tokom decenija u školama, osnovnim i srednjim
činjeni su radnje koje su pogađale decu. Ponešto je stizalo u
javnost, a uglavnom, sve je ostajalo u krugu školskih kolektiva
i predato je zaboravu.
Jedan učitelj iz Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Ripnju,
držao je u stanu maloletnicu, a kad je ona zatrudnela prisilio
je da abortira. Kiretirala je poslužiteljka kašikom i vretenom,
a onda je on devojčicu najurio. Pošto je osramoćena i doveden
joj život u opasnost, roditelji su potegli tužbu i zločinci su
dopali zatvora, ali minimalno kažnjeni. Nastavnički kolektiv ovakve
postupke nije osudio, čak je osuđenima sačuvao radna mesta, zamenjujući
ih dok su bili u zatvoru. Potom je taj učitelj postao direktor
te škole.
Drugi učitelj iz te škole mamio je maloletnice, iživljavao se
i zlostavljao ih. Iz školskog stana okolni meštani slušali su
zapomaganje ovih učenica. Kad bi uspele da se iščupaju, nisu smele
da se oglase jer bi bile osramoćene u selu. Učitelj je zlostavljao
i školsku decu. One učenike koji bi nešto pogrešili, ili bili
nemirni, zatvarao je u šupu, mračnu prostoriju bez prozora i držao
ih dok je trajala nastava. Jednu učenicu zatvorio je i ostavio
posle odlaska dece iz škole. Majka je došla i našla svoju devojčicu
bez svesti i po mraku je odnela kući. Dete je zauvek obolelo od
epilepsije. U zlom vremenu, kad su se deca kamenicama gonila iz
škole, jednom detetu iz nacionalno mešovite porodice, učitelj,
umesto da ga zaštiti, postavio je pitanje - "Zašto ne ideš
u hrvatsku školu"?! Školski rukovodilac, kolektiv i roditelji
nisu ništa preduzimali protiv tog učitelja. On je nastavio po
svome i postao direktor te škole!
Mladi profesor započeo je rad u Beogradu, ali, zbog afere sa
učenicima, morao je napustiti školu. Zbrinut je u seoskoj školi,
gde je bivši osuđenik već postao direktor. Nastavio je sa aferama,
ovoga puta sa nastavnicima, a nastavu i školske obaveze zanemario,
dok se predano bavio samo švercom. Decu je nemilice progonio,
ponižavao i udarao. Jednog učenika je udario po glavi, da mu je
tek zaceljena rana pukla, a krv ga je oblila. Prosvetni savetnik
je po pregledu nastave o njegovom radu izneo samo negativne konstatacije.
Kolege su sve ovo prećutale, dok je profesor postao direktor susedne
škole, a koju godinu kasnije postavljen je za direktora škole
u Beogradu, gde i sada "brine" o deci!
Poslednji dan u školi
Seoski đilkoš, novopečeni biznismen, vozeći pijan kroz Ripanj
(90- km na sat) zbrisao je jedan dečiji život. Saobraćajna ekipa
izašla je na uviđaj i sačinila zapisnik. Obesni vozač udesio je
da policija skloni zapisnik. Sud je bez suđenja "u nedostatku
dokaza" oslobodio ubicu svake odgovornosti. Roditelji deteta
nisu uspeli da ga privedu pravdi. Škola se nije oglasila povodom
ubistva, ni posle oslobađanja ubice. U školi je ostalo jedno prazno
mesto i gorki ukus nebrige o deci!
Poslednjih godina, jedna učenica ove škole živeći u socijalnoj
bedi sa 12-13 godina odala se prostituciji. U školi su svi znali
i pričali o tome, ali niko nije pokušao da pomogne detetu kako
bi se oslobodilo zla i sramote. Ljudske i vaspitne norme su i
ovoga puta zatajile.
Pre neku godinu ova škola se zakitila septičkom jamom pred svojim
ulazom. Jama se nekad prazni i to kada se otpadne vode izlije
u dvorište i na ulicu. A u selu deca svake godine oboljevaju od
žutice. U školi nisu spremni da raspravljaju o ovoj i sličnim
pojavama , a još manje da bilo šta menja u svojoj praksi.
Poražavajućih primera ima još u ovoj i u drugim školama. Niko
o tome nije vodio brigu, pa ni evidenciju. Slučajevi su prolazili
kao mutna voda, a stanje je ostajalo isto - bez rešenja. Ministarstvo
je upoznato sa pojedinim slučajevima, ali nije razmatralo stanje
u ovoj kao i u drugim školama, niti je pozvalo bilo koga na odgovornost.
Tomislav Gluvić Šapčanin, Ripanj
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Avalski toranj, šansa za ispravljanje jednog sramotnog čina
Kolateralna obnova?
Za mnogo toga što nam se događalo i sada događa,
sami smo krivi. Ali "doprinos" našim nevoljama dale
su i brojne države okupljene u NATO savezu. Ne ulazim u to zašto
je morala da se bombarduje naša zemlja i da li je upotrebljena
prevelika sila s obzirom da je u ratu protiv nas učestvovalo 10
zemalja sa 623 miliona stanovnika, što je odnos 57 prema 1 u korist
naših napadača, ali je činjenica da je to "kolaterarno"
rušenje toliko veliko da se do danas sve to nije popravilo. Kao
šlagvort na sve to, zapamtili smo i NATO plakate od 7. aprila
1999. godine nad Gračanicom sa "šaljivim" tekstom koji
glasi "Pre nego što pogledate u nebo, pomislite da vam je
to poslednji put." Duhovito i sramotno!
Beograd je inače u svojoj istoriji 26 puta rušen i obnavljan.
To se čini i danas. Ovih dana skupili su se dobrotvori oko srušenog
Avalskog televizijskog tornja, da bi obeležili i organizovali
početak obnove - izgradnje porušenog TV tornja. Prema sačinjenoj
računici, trebaće mnogo para za njegovu izgradnju. Bilo bi pohvalno
kada bi se iste one države koje su se udružile da nas bombarduju,
ponovo udružile i u prikupljanju sredstava za obnovu ovog porušenog
tornja. Bila bi to neka vrsta indulgencije za pomenute rušitelje
tornja. Ovo tim pre ako se ovo rušenje naziva "kolaterarnom"
štetom.
Ne znam ko će sve pročitati ove redove, ali bilo bi korisno da
se neka od stotine naših nevladinih organizacija koje se bore
za pravdu i istinu, pobrinu da ovaj tekst, da ne kažem apel, stigne
i do rušitelja pomenutog tornja. Možda će ih ovo ganuti i navesti
na pomisao da bi radi bar delimičnog oprosta bilo dobro da odreše
kesu i pomognu obnovu ovog prelepog beogradskog zdanja po kome
smo bili prepoznatljivi u svetu.
Živorad Pantić, Beograd
|
 |
  |
|
|