|
 |
 |
  |
 |
 |
Stručnjaci za srpsku krivicu
Stručnjaci za srpsku krivicu i demokratske integracije,
često, kao dokaz svoje moralnosti, inteligencije i učenosti, ponavljaju
pitanje: Da li se Srebrenica dogodila? To u stvari i nije pitanje,
to je presuda. Pre odgovora na ovo pitanje (presudu) treba, radi
potpunijeg uvida u istinu, odgovoriti na nekoliko drugih pitanja:
1. Kada je Srebrenica počela?
2. Zašto se dogodila?
3. Na šta se misli kada se govori o Srebrenici?
Lanac stradanja je poprimio razmere tragedije kada su srebrenički
muslimani predvođeni ratnim zločincem sa rukama krvavim do lakata,
Naserom Orićem, počeli da čine zverstva po srpskim selima oko
Srebrenice, ubivši, pritom, preko tri hiljade ljudi. Ubijali su
muškarce, žene, starce, decu, vojnike i civile, pa čak i stoku.
Posle tih zverskih pohoda oni su se vraćali u demilitarizovanu
zonu Srebrenice pod zaštitu trupa Ujedinjenih nacija. Vrativši
se među svoje, oni više nisu bili zlikovci, već očevi, sinovi,
braća, muževi, rođaci-nedužni civili. I tako više puta. Niko u
demilitarizovanoj zoni pod zaštitom Ujedinjenih nacija, ama baš
niko, nije čuo krike zverski pobijenih Srba. Niko, pa ni trupe
Ujedinjenih nacija u Srebrenici, nije video krvave ruke mudžahedina
iz Srebrenice.
Ratna sreća je promenljiva; dogodio se drugi čin srebreničke
nesreće. Na kraju su ostali preživeli sa svojim bolom i svojim
tragedijama. Ludilo je završeno, trebalo je ožaliti svoje mrtve
i uhvatiti se u koštac sa životom. Ostala su dva obeležja srebreničke
nesreće: u Bratuncu i Potočarima.
Kao što su razdvajali žive, oni koji trenutno odlučuju o međunarodnim
poslovima, razdvojiše i mrtve. Bratunačke žrtve i ne pomenuše
i ne primetiše da ih ima, dok od žrtava iz Potočara napraviše
svetske mučenike. Znači li to da mrtvi Srbi nisu mrtvi ( možda
i nisu!!!), ili je, pak, svejedno što su mrtvi. S druge strane,
od oko dve hiljade mrtvih muslimana se napravi osam hiljada. Vredi
li svaki njihov život nekoliko života, a svaka njihova smrt nekoliko
smrti? Mnogi od tih, kako kažu, osam hiljada mrtvih muslimana
svrstani su u žive mrtvace, jer se vode kao mrtvi, a zna se da
su živi.
Čudna je situacija nastala. Sa jedne strane se mrtvi Srbi tretiraju
kao da su mrtvi, tj. kao da su živi, dok se sa druge strane, mnogi
živi muslimani tretiraju kao mrtvi. Ti živi mrtvaci su poseban
fenomen koji zbog niza mogućih posledica valja ozbiljno proanalizirati.
Može se, na primer, iz filozofskog i teološkog ugla postaviti
pitanje: Može li mrtvac ponovo da umre? Takođe se, iz ugla filozofije
prava može postaviti pitanje u vezi pravne i poslovne sposobnosti
tih živih mrtvaca.
Objašnjenje za ovu veliku konfuziju o živima i mrtvima je prosto.
To je posledica pokušaja da se laž pretvori u istinu. Treba jednu
veliku laž- da su Srbi glavni (jedini!?) krivci za rasturanje
bivše Jugoslavije- prikazati kao istinu. To je jedino moguće ako
se mrtvi jedne strane tretiraju kao da su živi, a jedan broj živih,
sa druge strane se tretira kao da su mrtvi.
Ako ovakva tretiranja živih i mrtvih budu prihvaćena od javnog
mnjenja zapadnih zemalja, onda je mentalno zdravlje tog dela sveta
zabrinjavajuće, a o njihovom moralu da i ne govorimo. Takav svet
nema budućnost- to je svet koji se ruši. On je, možda, već mrtav,
a da to i ne zna.
Budimir Mrdović, Aranđelovac
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Srbija van evropskih monetarnih transakcija
Povod mog obraćanja redakciji Glasa je nečuvena
blamaža na koju je osuđen svaki naš građanin ukoliko, ne daj bože,
ostane bez novca u stranoj zemlji, a naivno računa da će mu pomoć
stići iz države matice.
Već dva meseca se nalazim u Tel Avivu, u programu sponzorisanom
od Vlade Izraela, na tromesečnom postdiplomskom kursu, u kome
učestvuju lekari iz celog sveta. Pre nego što sam krenuo na ovo
putovanje, moji ljubazni domaćini su me obavestili o tome da Vlada
Izraela finansira samo jedan (dobar) deo našeg boravka ovde, a
da ostatak troškova moramo finansirati sami. Preispitao sam situaciju,
pogledao dobro u svoj novčanik i video da ma kako bedna moja doktorska
plata ovde bila, ipak je sirota dovoljna da pokrije taj neveliki
minus. Elem, spakovao sam kofere i pošao na put. Ni slutio nisam
u kakve ću nemoguće situacije zapasti zahvaljujući nerazumnoj
inofinansijskoj politici sopstvene države.
Naivno sam računao da ću svoju platu, budući da nemam kreditnu
karticu, moći da podignem u Izraelu na taj način što će mi je
moja familija proslediti putem "Vestern Uniona". Na
moje ne malo iznenađenje pre mesec dana dobio sam informaciju
da "Vestern Union" u Srbiji može novac samo uneti u
zemlju ali ne i izneti. Ovde se nalazim u društvu doktora iz velikog
broja zemalja od kojih su neke razvijenije, neke podjednako razvijene,
a neke nerazvijenije od naše. Ni od jednog doktora nisam čuo nešto
slično (raspitivao sam se) - svi mogu dobiti novac iz svoje zemlje
putem "Vestern Uniona".
Dobro sad, nije ni prvi ni poslednji put da smo u nečem mimo
celog sveta, nekako ću preživeti, naivno sam razmišljao prebrojavajući
neke od poslednjih šekela (izraelska moneta) u džepu. Od familije
sam dobio informaciju da mi novac može stići preko banke ako otvorim
svoj račun u izraelskoj banci (veoma komplikovano) ili da može
stići na već postojeći račun nekog prijatelja ili organizacije.
Pomislih opet da zamolim svoje domaćine da na njihov račun, to
jest račun Tel Aviv Univerziteta moj novac stigne. Naravno nisu
imali ništa protiv. Dadoh broj računa mojoj familiji, usput pozajmivši
novac koji sam u međuvremenu potrošio, i opet naivno, skoro umiren,
nastavih svoja posla ovde čekajući da neophodna sredstva pristignu.
Posle 5-6 dana stiže ponovo odgovor moje familije da novac ne
može stići na pomenuti račun, već da moram poslati zvanični dopis
Univerziteta u kome se garantuje da je to njihov račun. Ovaj put,
već prilično iznerviran, zovem ponovo svoje domaćine i tražim
od njih pomenutu uslugu. Bez problema dobijam svedočanstvo. Šaljem
ponovo zvaničan dopis mojoj familiji u kome se garantuje da novac
stiže meni na taj i taj račun.
Novca više nemam, prošlo je već više od mesec dana kako čekam
da mi sredstva stignu, kolege doktori počinju već čudno da me
gledaju, neki od njih znaju za moj problem. Zar je moguće da u
državi koja se nalazi barem geografski u Evropi, stvari funkcionišu
na ovako primitivan način - misli su što moje, što mojih kolega
ovde.
Danas ponovo dobijam dopis od moje familije da banka ne može
da pošalje novac, već da traži profakturu Univerziteta... Ovde
ću biti još duge dve nedelje...
Dr Dušan Rončević, Institut za neurologiju, iz Tel Aviva
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Podrška sugrađanima iz Novog Beograda
Stanari zgrade u Takovskoj 56 i 58 u potpunosti
podržavaju opravdani protest svojih sugrađana iz Ulice Jurija
Gagarina, a protiv doseljavanja Roma u taj deo grada.
Preko puta naših zgrada nalazi se semafor i tu je uvek oko desetak
Roma koji peru šoferšajbne. Iako nemamo ništa protiv romske nacionalne
manjine, ne možemo da vam opišemo tu dreku, vrisku i ciku uz svu
buku u Takovskoj ulici. Deru se "bate, bate daj 20 evra,
bate, bate pomozi itd". Najuporniji su kada vide kola strane
registracije. Vozači trube, izlaze da se biju, a dešavalo se i
da pljuju po kolima. Mnogo puta smo zvali policiju. Oni dođu,
oteraju ih, ali ubrzo eto njih opet. U još većem broju i dižu
još veću buku.
Što se tiče đubreta koje ostave iza sebe- to je priča za sebe.
Pivske flaše, kutije od cigareta, novine koje pale po ulici. Ipak
je to širi deo tzv. "plave kuge". Najinteresantnije
je kada čistač iz "Gradske čistoće" kaže da "neće
da čisti iza Cigana".
Gospođu Hrustanović sam gledala na TV. Ono što je naučila napamet
o sportskim terminima, tržnim centrima, u to ni sama ne veruje.
Skupština stanara zgrade Takovske 56 i 58
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Evropske cene i afričke plate
U Starom zavetu je zapisano:"I Bog stvori
sve trave i biljke na ovoj zemlji da budu hrana čoveku".
Stoga pisac ovih redova postavlja pitanje - da li je za čoveka,
ipak bolje da bude vegetarijanac. Ova kategorija ljudi mnogo manje
oboljeva od bolesti srca i krvnih sudova, duže žive, a i deca
mogu da budu vegetarijanci, jer u dobroj kombinaciji određenih
vrsta namirnica biljnog porekla moguće je obezbediti organizmu
sve neophodne hranljive sastojke.
Pogledajmo samo koliko danas ima debele dece. NJima se svakodnevno
servira jaka hrana, meso i slatkiši, a manje vitaminska hrana.
Ovo je direktan uzročnik bolesti. Nasuprot tome, ljudi koji više
koriste vitaminsku hranu - povrće, vitalniji su i zdraviji. Srpski
patrijarh, gospodin Pavle, kažu najviše koristi biljnu hranu,
vitalan je i čio iako je na pragu 90-te godine.
No, posle ovog uvoda o biljnoj hrani, vratimo se poskupljenjima
životnih namirnica koje se najavljuju - hleb, meso, ulje, mleko,
peciva, i dosad skupa ..... I ko zna šta još!! U stilu naslova
u Glasu od subote 9. jula - "Sve poskupljuje, a ministar
osta suv u Ibru". Ako su ga neki novinari lobirali kao "spasioca"
(ispričao je da je izvukao utopljenicu iz Ibra) ministar Velja
Ilić je pravi vrag i "pronalazač" u vezi malinara. Naime,
pomenuti ministar preporučuje malinarima da kupe kargo - avione
i da maline onako sveže prebacuju do NJujorka, Londona, .....
Eto primera da Srbija napreduje skokovito! Posle Pozitivne studije
izvodljivosti, "uklapamo" se u standarde. Primer: otišla
cena benzina čak 11 odsto, struja za 9,52 odsto a nećemo dugo
čekati lančane cene. Enormnim povećanjem cena struje, Republička
Vlada je sirotinji - što će reći dvotrećinskom stanovništvu Srbije,
otvoreno bacila rukavicu u lice. "Stručna" objašnjenja,
pozivajući se najčešće na evropske cene energenata. Tako se pozivala
gospođa Kori Udovički, uz punu podršku kolege Božidara Đelića.
Sadašnja vlada nije ništa bolja. Primer je ministar finansija
Mlađan Dinkić, optimista bez granica, kad tvrdi da će se "inflacija
zadržati u okvirima prošlogodišnjeg rasta cene", odnosno
na oko 13 odsto.
Stižu nas evropske cene, a afričke plate, u situaciji kad imamo
milion nezaposlenih, kolaps privrede, a da nevolja bude veća i
poljoprivreda podbacuje. Izgleda, jedino su dobro rodile maline,
ali ne znamo šta ćemo s njima. Tako ćurke i ostale domaće životinje
postadoše kao i neki ljudi - vegetarijanci.
I tako zbog cena, poreza, straha od inflacije, te gubljenja posla,
narodu nikad teže. Po običaju, Srbi trpe, ćute, gunđaju i na ulicama,
u kafanama, na pijacama i drugim javnim mestima psuju i olajavaju
aktuelnu vlast. A političari optimisti bez pokrića, e ispada da
su poskupljenja u "interesu" naroda. A što se tiče vegetarijanca,
samo da ne jedemo korenje.
Slavoljub Ž. Todorović, Mladenovac
|
 |
  |
|
|