Gotovo
da nema novinara na celokupnom prostoru nekadašnje Jugoslavije
koji je toliko hvaljen i istovremeno osporavan kao Goran Milić.
Jedan njegov beogradski televizijski savremenik kaže da su mu
superiornost priznavali i najveći kritičari, delom, kaže, i zato
što se njegova televizijska genijalnost nije mogla da prenebregnuti.
Nisu malobrojni ni oni što su birali da li da mu pre zakače alkohol,
žene ili što je Hrvat, a mnogi mu prebacuju što je "otišao
iz Beograda". Umesto da su manje brojni, kao da je sve više
"naših" koji veruju da je veliki srbomrzac i da ne prestaje
da nas "pljuje".
Milić nije čovek bez mane, mada bi onaj drugi tas lako prevagnuo,
pogotovo ako bi se merio zanat i kao da njegov slučaj na pravi
način potvrđuje pravilo da se najboljih najlakše odričemo. Još
kao dečak u jednom upitniku je napisao da bi hteo da bude direktor
televizije, a Beogradom se i danas govorka da mu je pre četvrt
veka, dok je posmatrao jedan izlog u Knez Mihailovoj ulici, prišao
tada jedan "odgovorni drug" iz vlasti i usmeno mu saopštio
neslaganje s njegovim radom. Hitno je poslat za dopisnika iz Njujorka.
Poslednjih petnaestak godina živi u Zagrebu, a u Beograd navrati
povremeno.
|
 |
 |
 |
Govori sedam jezika, srpski "veoma tečno"
Milić je rođen 24.1.1946. godine u Zagrebu, od oca
Marka i majke Marije, Dubrovčana. Završio je Pravni
fakultet u Beogradu. Počeo na TV Beograd 1970. godine,
a od 1980-1985. dopisnik TV Beograd iz Njujorka. Od
1990. do 1992. godine bio je glavni urednik Jutela.
Nakon toga radio za Mladinu, Oslobođenje i priloge
za inostrane TV produkcije. Od 1996. radi emisiju
"Sudnica" na nezavisnoj TV Mreža. Na HTV
honorarno sarađivao od 1998, da bi tek 1999. dobio
stalni angažman, otkad radi popodnevni magazin "Dobar
dan", putuje po Evropi s dokumentarnim ciklusom
"Idemo na Zapad". Politički magazin "Brisani
prostor" uređuje i vodi od 2001. godine, a od
oktobra 2004. uređuje i vodi nedeljni TV Dnevnik.
Govori engleski, francuski, španski, italijanski,
portugalski, "hrvatski i veoma tečno srpski".
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Gospodine Miliću, mnogi su uvereni da razgovor s Vama treba početi
od Jugoslavije. Pred kraj prošlog veka, kada se ta zemlja već
kidala, sa grupom istaknutih novinara iz svih republika pravili
ste Jutel. Kako Vam se ta utopija čini danas?
- U životu često ne možete birati optimalnu soluciju, ali možete
izabrati manje zlo. Meni je Jutel bio manje zlo od TV Beograd
1991. godine, a nisam bio tada spreman za TV Zagreb. Novinari
koji su se okupili oko Jutela imali su jednu zajedničku osobinu
- nijedan nije bio nacionalista-šovinista. Među nama je, ipak,
bilo značajnijih razlika, jer je teško zamisliti 30-ak istomislećih
novinara iz različitih sredina.
Jedni su hteli očuvanje Jugoslavije uz zadržavanje jednog liberalnijeg
socijalističkog sistema, drugi su želeli, ili makar prihvatali
prelazak na tržišno, kapitalističko društvo, a svi smo definitivno
bili za pluralizam i višestranačje. Kad je reč o raspletu u Jugoslaviji,
jedni su bili za očuvanje federacije "uz odlazak ratobornih
lidera", drugi su verovali u konfederaciju, a treći u osamostaljenje
svih republika, ali bez krvi, na miran, dogovoran način. U koncepcijama
smo lutali, kao i svi drugi, zavisno od situacije na terenu koja
je potvrđivala, ili demantovala naše percepcije. Naravno, osim
novinara, bilo je tu i drugih zaposlenih koji su sarađivali s
tajnim službama, ubacivali dezinformacije, ali nisu presudno uticali
na generalni pristup programa.
U Srbiji se još mnogi sećaju Vašeg Dnevnika?
- Činjenica je da u televizijskom novinarstvu nisam nikoga imitirao.
Preuzeo sam kratak stil - prvo mini naslov pa proširena informacija
- od Momčila Popovića, a sve drugo je original. Tako je ispalo
da taj stil priznaju u tri države u kojima sam vodio Dnevnik,
u Srbiji, u BiH i danas u Hrvatskoj.
Šta je, zapravo, bio glavni razlog odlaska iz Beograda?
- Ako Vam kažem istinu, možda nećete poverovati ali ćete se (verovatnije)
uvrediti. Od mog je odlaska prošlo gotovo 14 godina, pa neke reči
danas drukčije zvuče nego u vreme kad sam odlazio. Je li dovoljno
reći da me niko nije pokušao zadržati? Ili treba da Vas vraćam
u dokumentaciju beogradskih vodećih listova iz novembra i decembra
1991. godine? Možda treba i podsetiti da su se baš ispod mog stana,
ispred Vidin kapije, svakodnevno regrutovali 20-godišnjaci s bradama
(a bogami i s kamama), šubarama i "onim" grbovima.
Ni
Zagreb Vas nije dočekao raširenih ruku?
- Što se tiče Franje Tuđmana, on me je uvek cenio kao dobrog novinara
koji se, istina, ne poklapa s njegovim viđenjima društva i sveta,
ali nije imao ništa protiv mog rada na HTV. Bilo je puno drugih,
a ima ih i danas, koji nisu mogli zamisliti bivšeg "jutelovca"
na Hrvatskoj televiziji. Bio sam četiri godine bez posla. Nisam
imao pravo da se upišem ni na berzu rada. Vremena su se promenila.
Danas mnogi levo-liberalni Hrvati vode glavne televizijske emisije,
puno je urednika Srba koji imaju značajnog uticaja na TV program.
A kad je stanje bezvlašća, to je za mene idealno. Onda napredujem.
Tada se meri samo efekat kod publike i gledanost. A po gledanosti
sam uverljivo prvi. Moj TV Dnevnik nedeljom je najgledanija emisija
u zemlji koju gleda dva miliona građana.
Da li su predsednici (jugoslovenskih) republika mogli (hteli)
izbeći poslednji sukob na tlu nekadašnje SFRJ?
- Očito nisu! Jer su svi imali maksimalističke planove, a kad
bi ih sveli na minimum, trebalo bi svakome dodati još po 50 odsto
teritorija.
U Beogradu Vas i dalje pišu u izdajnike, Vi ste bili besni
na JNA što je spalila Slano, recimo, u Zagrebu ste za mnoge i
dalje četnik, slab Hrvat. Mediji su često sve to "dosoljavali"?
- Pitanje sadrži i sve odgovore.
Šta sada radite?
- Urednik sam nedeljnog TV Dnevnika i političkog magazina "Brisani
prostor" na HRT.
Kako vidite srpsku medijsku scenu?
- Sad ulazite u fazu "žutila", poduprtog političko-finansijskom
pozadinom. Ide se na jeftine diskreditacije, a čitaoci još veruju
da je puno toga istina pa se stvara poželjni utisak kako je sve
propalo, kako su svi lopovi. U međuvremenu, tihi anonimusi preuzimaju
finansijski sektor i glavne ekonomske poluge društva. Kad se taj
proces zaokruži, imaćete punu slobodu političkog diskursa i veliku
zabranu otkrivanja pravih afera, onih koje vrede milijarde dolara...
Kakva je situacija u Hrvatskoj?
- Mi smo već u ovoj drugoj fazi. Ekonomski, Hrvatska je vidljivo
ispred Srbije. Kod nas u Zagrebu nećete videti nijedno musavo
dete. Ekonomske statistike (osim čvrstog kursa kune) veoma su
loše, ali kvalitet života je pristojan. Ljudi voze dobre automobile,
uzimaju se masovno krediti, ali kad to dođe na naplatu za nekoliko
godina...
Da li su se mediji izborili za više slobode, ili su i dalje,
manje-više, sluge vlasti?
- Ima promena poslednjih meseci, od dolaska RTL i Nove TV kao
konkurencije HTV-u. Sad se stvarno ima šta gledati na ekranima
hrvatskih televizija. Dokaz je što dve moćne strane kuće nisu
"pomele" HTV kao što su to učinile u Mađarskoj, Češkoj
i drugim postkomunističkim državama. HTV je i dalje uverljivo
gledanija od konkurencije.
Kakvo je Vaše mišljenje o Aleksandru Stankoviću, čija je emisija
"Nedeljom u dva" dosta gledana u Srbiji?
- Pa, nisam malo ponosan što jedan novinar srpske nacionalnosti
u Hrvatskoj može slobodno "vaditi utrobu" hrvatskim
političarima na Prvom programu HRT i imati gledanost od milion
ljudi! Bio sam mu urednik dve godine i nismo imali ni najmanji
nesporazum.
Kako se finansira HRT, postoji li pretplata koju ovde opet
najavljuju?
- HRT je uverljivo finansijski najjača medijska kuća u regiji.
Ima prihod od 200 miliona evra godišnje! Od marketinga oko 70
miliona (jer je sekunda reklame u proseku oko 150 evra) i od pretplate
koja iznosi 8,5 evra mesečno ima veći deo prihoda.
Mogu li Hrvati i Srbi ponovo biti dobre komšije (susedi) i
mogu li Srbi iz Hrvatske na svoja imanja, dobiti zaposlenje?
- Što se mene tiče, vlasništvo je svetinja i ne može biti konfiskovano
zbog ratnih sukoba. Istina, mnogima je nelogično da se prvo obnavljaju
srpske kuće koje je srušila hrvatska strana, a da se moja pradedovina
u Slanom, koju su spalili rezervisti JNA, nikada ne obnovi (iz
formalnih razloga, jer tamo nisam bio prijavljen).
Mislim da ću baš u ovom nedeljnom Dnevniku objaviti priču iz
Gračaca gde se vratio mladi srpski bračni par 25-godišnjaka (žena
je trudna), jer smatram da ti mladi ljudi koji ništa nisu imali
s ratom imaju puno pravo na svoju očevinu, na posao pod jednakim
uslovima i na šansu za nov život u zemlji u kojoj su rođeni. Emocije
postupno popuštaju i neka prođe još nekoliko godina, stvari će
izgledati puno bolje. Moram reći da tome ne doprinosi stvaranje
"rezervne Vlade SAO Krajine" u Beogradu.
Srbija ne da Mladića, Hrvatska Gotovinu?
- Nije Gotovina isto što i Mladić. Možda je u mladosti Mladić
bio neviniji od Gotovine koji je bio u Legiji stranaca, ali to
nije slučaj u ovome ratu. Ima nekih srpskih i crnogorskih generala
koji su prokazani preko mere odgovornosti i na koje ne gledam
kao zločince (neću ih imenovati jer im ne mogu pomoći, a mogu
im naštetiti), međutim Mladića niko ne može oprati od Sarajeva
i Srebrenice.
Srbija u Evropi?
- Kad Bugari mogu u Evropu, zašto ne bi mogli i Srbi? Sad mnogi
ne veruju, ali pitajte me za pet godina. Videćete koliko će se
Srbija promeniti.
Nedostaje li Vam Beograd?
- Dolazim u Beograd, nadam se povratku stanarskog prava koje mi
je nepravedno oduzeto, ali ne samo meni nego se osporava i mom
pastorku, Srbinu, koji je uvek u njemu stanovao. Beograd postupno
vraća stari šarm. Mnogi moji prijatelji, Zagrepčani, posebno oni
mlađi koji prvi put posećuju Beograd, vraćaju se s pozitivnim
utiscima. Ali, bio bih nepravedan prema istini kad ne bih ono
razdoblje 1990 - 1999. osećao kao "devet mračnih beogradskih
godina".
Dragan Banjac