|
 |
 |
  |
 |
 |
P O J A V A
Pravna lica isturaju pojedince
Niko dosad od nadležnih nije proverio poreklo tih para
Proces privatizacije u Srbiji neki hvale, neki
osporavaju. Izriču se mnoge primedbe i predlozi za poboljšanje.
Ali, koliko sam ja primetila, niko nije ni pokušao da objasni
jednu pojavu, učestalu naročito u nekoliko zadnjih meseci procesa
privatizacije.
Naime, poznato je da je odredbama o privatizaciji propisano da,
ako je kupac na aukcijskoj prodaji imovine preduzeća, pravno lice,
ono kupoprodajnu cenu plaća odjednom po potpisivanju kupoprodajnog
ugovora, a ako je kupac fizičko lice, ono plaća cenu u šest godišnjih
rata, što znači da prvu i, eventualno, drugu ratu plaća iz "svojih"
sredstava a ostatak iz dobiti preduzeća čiju imovinu je kupio.
Da bi dobili ovu povoljnost u plaćanju, pravna lica isturaju
fizička lica kao kupce. Do sada niko od nadležnih nije ni pokušao,
a neko je i bio u obavezi da to uradi, da proveri poreklo sredstava
fizičkih lica - kupaca, osnov prenosa tih sredstava na račun tog
fizičkog lica, plaćanje poreza na imovinu (novac), itd.
Po logici stvari, ovo je trebalo da bude urađeno pre svake javne
aukcije, za svako fizičko lice koje je, kao zainteresovani kupac,
uplatilo depozit ili dalo garanciju, pa na samu javnu aukciju
pustiti smo one koji mogu da dokažu zakonsko poreklo sredstava
kojima kupuju imovinu preduzeća.
Međutim, Ministarstvo i Agencija za privatizaciju ne da ne traže
nikakve dokaze ili vrše provere, nego i "pomažu" da
se imovina preduzeća sa vrednim nekretninama proda po nerealno
niskim cenama. To se čini tako što se kao obaveze preduzeća iskazuju
iznosi nekoliko puta veći od stvarnih, čime se, automatski, smanjuje
cena imovine preduzeća.
Sve ovo napred pomenuto je naročito uočljivo kod aukcijske prodaje
dva poznata beogradska spoljnotrgovinska preduzeća, krajem prošle
godine.
jAgencija i Ministarstvo za privatizaciju bi mogli da ovakvu,
očiglednu, štetu "izvade" preko socijalnog zbrinjavanja
radnika tih preduzeća. Mogli bi da u kupoprodajnom ugovoru predvide
obavezu kupca da sve radnike, čiju, mukotrpno stečenu imovinu
je kupio u bescenje, zadrži na poslu, makar nekoliko godina, ili
da im da odgovarajuću otpremninu ako se dogovore o proglašenju
tehnološkog viška. Ali, ništa od toga. Kupac može, sutradan po
ulasku u preduzeće, da proglašava tehnološki višak, otpusta, raspoređuje
kako hoće, ne isplaćuje plate.
Ako bi neko i ustao u zaštitu prava radnika iz tih preduzeća,
gdin. Vlahović bi to proglasio "jeftinim populizmnom".
Zato gdin. Vlahović nema primedbi na napred opisani način prodaje
preduzeća fizičkim licima, što je, ustvari, jedino "jeftino"
u celoj ovoj priči.
O svemu ovome bi Savet za borbu protiv korupcije i skupštinski
odbor za privatizaciju trebalo da povedu računa i da od ministra
Vlahovića, odmah, traže razjašnjenja.
Milka Ivanović
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Č U Đ E NJ E
Zaboravni narod
Sa pažnjom čitam šta se sve ovih dana piše oko
Nacionalne štedionice, transfera novca za G17 i mnogim drugim
malverzacijama koje su očito bile karakteristične u fazi likvidacije
naše četiri najveće banke. Ne pripadam onima koji veruju da je
moguće te sisteme oživeti, ali, pošto sam proveo punih 30 godina
radeći u Beobanci, sa velikom dozom nostalgije i bola pratim šta
se događa sa njenom imovinom.
Pošto smo kao narod veoma zaboravni, želeo bih da podsetim Vaše
čitaoce, da bi danas Beobanka, da je ostala da funkcioniše, slavila
svoj 80. rođendan. U tih osam proteklih decenija mnoge generacije
stvarale su jedno veliko materijalno bogatstvo koje se ogledalo
u poslovnim zgradama, ekspoziturama, objektima za odmor i rekreakciju
radnika, savremenim informacionim sistemima. Svake godine, izdvajalo
mnogo para za adaptacije, osavremenjavanje poslovanja i nabavku
novog nameštaja.
Nažalost, sve je to bačeno na smetlište kao da pripadamo svetu
najbogatijih, a ne najsiromašnijih. Retko ćete danas naći primer
tako bahatog ponašanja svih onih koji su učestvovali i sprovođenju
projekata likvidacije ovih banaka i pored činjenice da smo kao
zemlja prezaduženi i da je pitanje kada će i koje generacije mirno
i udobno živeti bez obaveze da vraćaju pozajmljeno.
I tada kada je sve to rađeno a i sada, pitam se, kome i zašto
je trebalo da osniva Nacionalnu štedionicu. Naravno, sada sam
saznao, da je pod tim imenom osnovana, jedna tipična privatna
banka koja je dobila mnoge privilegije zahvaljujući gospodinu
Dinkiću, tadašnjem guverneru Narodne banke. Ako se zaista želela
prava Nacionalna štedionica onda na svetu nije bilo bolje infrastrukture,
tehnički savršeno opremljene, kao što je to nekada bila štedionica
Beobanke. Sve je moglo, pod novim imenom i sa dalekom manje para
da funkcioniše u okviru naših ekonomskih a iznad svega, racionalnih
mogućnosti.
Zgrada u Knez Mihailovoj, u kojoj se danas nalazi Grčka "Alfa
banka", ima oko 1300 km2. To je sam poslovni epicentar Balkana,
rekao bih i Evrope i kada se objekat u tom delu grada prodaje,
cena je sigurno mogla biti mnogo veća nego ona po kojoj su Grci
kupili zgradu. Obavešten sam, da je kvadratni metar prodat za
nepunih 2000 evra a danas se km2 poslovnog prostora u Knez Mihajlovoj
zakupljuje od 25-30 evra. Grci su dobro prošli u ovom poslu.
Iznenadio sam se kada sam čuo da su svi kompjuteri, bankomati
odneti u veliko skladište u Dobanovcima i prodavani na kilogram.
Pitam se, šta će se dogoditi sa placem na Slaviji u čije opremanje
i kupovinu je uloženo preko 70 miliona dolara. Ko će i po kojoj
ceni kupiti ovu najatraktivniju lokaciju u Beogradu.
Miodrag Paunović, bivši radnik Beobanke
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
P O G L E D
Brinem za njihove duše
Hvala bogu što je uređivačka politika "Glasa"
i "Politike" još uvek takva da čitaoci mogu iskazati
svoju brigu za očuvanje ćirilice, tog najprepoznatljivijeg spoljašnjeg
obeležja srpstva. Tako su u "Glasu" mogli pročitati
komentar gđe Mirjane Vrbić "Baš sve knjige latinicom",
odgovor direktora "Lagune", kao i obaranje direktorovih
argumenata od strane g. Petra Jaćimovića iz Novog Sada u članku
"Pismo i jezik su snaga naroda".
Dragoceno pisanje
Dragocena su pisanja gđe Vrbić i g. Jaćimovića kao primer drugima
da promotere hrvatske latinice u Srbiji treba javno poniziti,
tim pre što su oni najosetljiviji kada je u pitanju njihov džep.
Izdavači pravilno procenjuju da u Hrvatskoj ne mogu prodati ćiriličnu
knjigu, a otpor protiv opšte latinizacije Srbije je tako mali,
da oni bez ikakve brige ignorišu ćirilicu. Pošto je g. Jaćimović
iz Novog Sada, mogu ga podsetiti da je prvih godina minule decenije
ćirilica bila procvetala na Beogradskom sajmu knjiga, ali da ni
tada u ponudi univerzitetskih knjiga iz njegovog grada nije bilo
ni jednog ćiriličnog naslova. Slično je i na drugim univerzitetima.
Videli smo da su argumenti direktora "Lagune" nikakvi,
što ne čudi, jer pravih argumenata nemaju ni glavne perjanice
zagovornika rasćiriličavanja, odnosno rasrbljivanja srpskog naroda.
Nema ih mnogo, svega dvojica, a više ih nije ni potrebno, jer
je mnogo onih koji svesno ili nesvesno rade protiv ćirilice, na
vrlo širokom frontu. Tako je Teofil Pančić, držeći predavanje
na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, nazvao fašistima one koji
ukazuju na slom ćirilice i srpskog naroda s njom, dok je glavni
zagovornik tolerancije u jeziku prof. dr Ranko Bugarski javno
napravio čak i ovakvu nemoguću paralelu: šovinista je Srbin koji
ne priznaje latinicu i Hrvat koji ne priznaje ćirilicu. Treba
li biti doktor i profesor da bi se mogla realno videti situacija
u vezi sa pismima u Hrvatskoj i Srbiji i nemogućnost navedenog
poređenja.
U Hrvatskoj je pre raspada Jugoslavije ćirilica bila toliko omražena
da nije moglo biti ni pomena o njenoj službenoj i javnoj upotrebi,
pa tako nisu štampane apsolutno nijedne ćirilične novine. Doduše,
Srbi u Hrvatskoj to nisu ni tražili, a da ih Tuđman nije izbacio
iz ustava onako naglo, reč Srbin se kroz dvadeset godina ne bi
ni pominjala u Hrvatskoj. Ni tada se nisu pobunili urbani Srbi,
ali se, ipak, njihova deca masovno prekrštavaju. Nesumnjivo, mnogo
tolerantno kada mogu promeni veru!
Nepotrebna briga
G. Bugarski danas uči Srbe toleranciji o jeziku, tj. da ne treba
brinuti za opstanak ćirilice sve dok je ona u službenoj upotrebi,
iako mu je sigurno poznato da je čak bivša Vlada bila predvodnik
u kršenju Ustava i Zakona na štetu srpskog pisma. Ako jedan narod
toliko posrne da na proizvodima njegove ekonomije nema njegovog
pisma, nego je prihvaćeno tuđe, šta bi još trebali uraditi Srbi
pa da ne budu podvrgavani treningu tolerantnosti i da se ne porede
sa onima koji rade dijametralno suprotno, kao npr. sa Hrvatima,
koji su za vreme rata spaljivati ćirilične knjige. Možda će on,
kao i oni koji plaćaju njegovu veliku posvećenost duhovnom otrežnjenju
Srba, reći da su Srbi krivi za rat i da su njime izazvane negativne
emocije kod Hrvata.
Zbog toga ga ne bih pitao da li neko u Srbiji spaljuje knjige,
jer svako zna da je tako nešto u Srba nezamislivo, nego mu postavljam
mnogo jednostavnije pitanje: da li je u Srbiji pre rata bilo moguće
gledati strani film titlovan latinicom? I analogno, u Hrvatskoj
ćirilicom? Za slučaj da profesor bude ignorisao ova pitanja, svedočim
da se u Hrvatskoj digla uzbuna kao da je u nju ušla kuga kada
je samo jednom ušla ćirilica u strani film koji je prikazao beogradski
TV studio za područje cele Jugoslavije. Sutradan naveče hrvatski
spiker izgovara patetično ove reči: izvinjavamo se hrvatskom narodu.
Naravno, bilo je pripremljeno latinično titlovanje, i Hrvati
su mogli spokojno pogledati strani film. Učenje Srba toleraciji
u jeziku nije ništa drugo nego ruganje njima, ako se zna da su
gotovo bez ikakvog otpora prihvatili okupaciju srpskog jezika
i Srbije hrvatskim državnim pismom. Brinem za dušu profesorovu
kada Srbe poredi sa Hrvatima po netolerantnosti u jeziku a istovremeno
zna da je većina televizija u Srbiji zabranjena zona za ćirilicu
isto koliko i u Hrvatskoj. Ranije sam se ljutio što ART TV imenuje
ćirilicom emisije sa folklorom, kad ono i državna TV već uveliko
realizuje plan po kojem će ćirilica biti svedena na tu meru. Profesor
je aktivan na sve strane, daju mu se čitave stranice ćiriličnog
"Glasa" i "Politike", a usmerava Srbe i na
Radio Beogradu.
Neozbiljnost
"Politika" je objavila moj članak u kojem sam naveo
kako on u jednoj emisiji ismejava ljude koji pišu o ćirilici ,
govoreći kako ne može otvoriti te novine a da u njima neko piše
o toj temi. Umesto da ozbiljno shvati potrebu tolikih ljudi da
pišu o propadanju ćirilice, on im osporava da je to pismo srpski
nacionalni simbol i predlaže da se narod prvo opismeni (valjda
nauči engleski), a posle ćemo videti šta ćemo sa ćirilicom! Verovatno
u vreme kada je DOS izbaci iz Ustava.
U vezi pisma netolerancija je dolazila uvek upravo od Zapada.
Počelo je na zasedanju Sinoda u Saponi (Splitu), kada su katolički
biskupi zauzeli stav da je ćirilica đavolov izum i da će biti
isključeni svi oni koji ga se ne odreknu? Odrekoše se Poljaci,
Česi i Hrvati, a započe stradanje Srba, pravoslavlja i ćirilice.
Nisu katolici samo zabranjivali Srbima ćirilicu kada su bili u
prilici, nego su im zbog nje i skidali glave.
Takvu sudbinu je 1941. g. doživeo i mitropolit Petar Zimonjić.
Nije mogao prihvatiti ultimatum koji mu je postavio ustaški zapovednik
za Sarajevo, katolički sveštenik, ustaša Božidar Brale: ili će
on narediti svim crkvenim opštinama da ćirilične pečate zamene
latiničnim i da sva korespodencija bude na latinici ili će on
stradati. Razlika između odnosa Zapada prema ćirilici nekad i
danas je samo u tome što je ranije prvo sledilo unijaćenje Srba
pa odricanje od ćirilice, dok je danas ćirilica prva i glavna
prepreka unijaćenju, a posle i pokatoličenju Srba. U svakom slučaju
bez ćirilice nema Srba.
Nemanja Vidić, dipl. inž.
Beograd
|
 |
  |
|
|