Koliko im je nekad bilo udobno međ narodom brzo
su zaboravili!?
Danas je zavetrina debelo tapaciranih vrata u potpunosti zamenila
njima nekad dragu hladovinu poslednjih borbenih redova, iz koje
su do juče proročki propovedali.
Da ih čovek još i razume da su kakve republičke glave, ali mesne,
opštinske i gradske, čudo jedno. Toliko o transparentnosti!
Čast i slava izuzetcima, ali su to ipak samo izuzeci. Većini onih
kojima se do juče mogao osetiti dah iz usta, danas se ne mogu
nazreti ni beonjače.
Džaba pozivi, džaba molbe, džaba vapaji. Vrhovi njihovog malog,
lokalnog Olimpa, u večitoj su magli!?
Prvih dana po ustoličenju, na razno raznim gradsko- prigradskim
i komunalnim funkcijama, kontakt sa javnošću i realnošću je za
njih bio stvar svakodnevnog folklora.
Ubrzo zatim, pošto su svojski pritegli široke čvorove firmiranih
kravata, što je očigledno osetno smanjilo dotok krvi u mozak.
I valjano se privikli na uvozni duvan i orginal parfeme, taj posao
su u njihovo ime, preuzeli verni zamenici, umni savetnici i vični
portparoli.
Ubrzo je i ovima dosadilo da budu samo mali anđeli, u službi
velikih božanstava, pa je za neposrednu komunikaciju sa širokim
narodnim masama, izabrana dobra, stara i uvek pouzdana faks mašina.
Međutim, pošto je i jadna mašina preosetljiva na predugo laganje,
na kraju je posao konferansijea pao na telefonske centrale i simpatične
melodijice, uvek spremne da vam prekrate pauzu između dva "direktor,
predsednik, šef ili sekretar nije u kabinetu i danas se neće vraćati
na posao. Pokušajte sutra ponovo".
Ma pokušali bi mi i sutra, ali kakve ćemo sreće biti, kad su
oni koje tražimo, tako lako zaboravili zajedničko juče!?
M. Medenica