Do Sretenja 2004. godine, dana obeležavanja 200-godišnjice Prvog
srpskog ustanka, ostalo je svega nekoliko meseci.
Pre nekoliko dana, formiran je odbor na nivou Vlade Republike
Srbije za obeležavanje ovog značajnog jubileja srpskog naroda.
To je dobro. Loše je, što još nema ni okvirnog programa za proslavu
jubileja. Loše je i to, što još uvek nije utvrđeno centralno mesto
za održavanje svečanosti vezanih za 200-godišnjicu ustanka (?)
i pored činjenice što 199 godina pominjemo samo Orašac i Karićevića
jarugu, kao mesto podizanja Prvog srpskog ustanka.
Poznato je kod nas Srba, da svaka novodošavša vlast menja i sebi
prilagođava deo istorije. Tako i ova dosovsko-demokratska vlast,
pokušava da dokaže da su Srbi u proteklih 200 godina bili u zabludi
po pitanju mesta podizanja Ustanka? Šta će im to, kada od toga
nemaju nikakve koristi? I pored svega ostajemo u uverenju, da
je pred nama jubilej SRPSKOG USTANKA (a ne lokalna, opštinska
buna ?)
Vlada Srbije je sada okupirana važnijim poslovima, a poslove
proslava 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka, otaljavaće, verovatno,
početkom 2004. godine.
Nemac, Leopold Ranke, pre stotinupedeset godina je pisao i veličao
Srpski ustanak, nazvavši ga Srpskom revolucijom. Tako ovaj značajni
događaj srpske istorije vidi većina progresivnog sveta izvan Srbije.
Šta smo mi, Srbi, uradili kako bismo "opravdali" ovakvo
mišljenje? Veoma malo.
Istorijski (memorijalni - kako bismo želeli da ga nazivamo) kompleks
- ORAŠAC do danas, ni približno nije uređen i priveden nameni,
prema značaju, koji mu po istorijskom događaju pripada.
Obrenovići nisu imali interesa da uređuju i izgrađuju Orašac.
Ni Karađorđevići nisu učinili mnogo. Podigli su lepu školu posvećenu
Prvom srpskom ustanku. Kralj Aleksandar I Karađorđević, dao je
nešto para za tu školu i prisustvovao je (1933. god.) osveštavanju
škole. Na sreću svih nas, ta škola predstavlja ukras Orašca i
cele Šumadije. Karađorđevići nisu u Orašcu podigli spomenik rodonačelniku
svoje dinastije - voždu Karađorđu.
Još nema spomenika Karađorđu u Orašcu. Apsurdno, u svakom slučaju.
Kako uređivati kompleks, kada za to ne postoje usvojena urbanistička
akta koja treba da regulišu postupak, način i obim tog uređivanja.
Još uvek nije usvojen prostorni plan Orašca (ranije nazvan PŠIN),
regulacioni plan , DUP - nazovimo te planove prema želji ili nahođenju,
važno je da tih planova nema.
Ranije stidljivo, sada sve slobodnije i vidnije "niču"
razni građevinski objekti u "zaštićenoj" zoni (zoni
zabranjenoj za individualnu gradnju) u centru Orašca.
Znamenita Marićevića jaruga, mesto Sabora i Zakletve ustanika,
pominjana je i po malo "doterivana" u dane godišnjica
- jubileja. Na stogodišnjicu Ustanka, nije bilo velikog slavlja,
jer su Karađorđevići (povratno) tek stupali na vlast.
Stopedesetgodišnjicu Ustanka (1954. godine), komunisti su dostojno
obeležili. Čudno za ondašnje političke prilike? Opštinska vlast
Aranđelovaca, (srez Oraški), ne tražeći pristanak vlasnika, uzela
je desetak ari privatnog poseda porodice Marićević i u jaruzi
je urađen manji plato, podignut zid sa česmom i postavljeno je
obeležje: "Na ovom mestu..." itd. Posle toga, jaruga
ponovo zarasta u korov.
Stosedamdesetpeta godišnjica ustanka, opet u cilju novih političkih
događanja: bratimljenja sa opštinama iz Slovenije, obeležena je
i proslavljena na nivou opštine Aranđelovac. Za taj događaj, jaruga
je očišćena i na zid pored česme postavljena je ploča sa profil-likom
Vožda Karađorđa (70 h 100 sm.)
Opet nastaje period bujanja korova u Marićevića jaruzi. U proteklih
deset godina, sredstvima iz dobrovoljnih priloga srpskog naroda,
sredstvima opštine Aranđelovac i delimično sredstvima putne privrede
(uređenje klizišta), dobrovoljnim radom entuzijasta iz pomenutog
Zadužbinskog društva, zatim opštinskog fonda "Prvi srpski
ustanak" i angažovanjem Vojske Jugoslavije, Marićevića jaruga
je uređena do nivoa da posetioci mogu nesmetano i bezbedno prići
i boraviti u njoj.
Urađeno je dosta toga.
Postoji vodič-kustos, koji svakodnevno primi dvadesetak autobusa,
uglavnom đačkih ekskurzija i ima šta da pokaže đacima u Orašcu
i znamenitoj Marićevića jaruzi.
Preostalo je još nekoliko pozicija radova, pa da ovo istorijsko
mesto dobije željeni, skroman - projektima predviđeni izgled.
Treba postaviti rasvetu, mobilijar (klupe, žardinjere, korpe),
izvršiti ozelenjavanje i zatravljivanje i postaviti ogradu sa
kapijom. Potreban je i mokri čvor.
Sitna stoka: svinje, ovce, koze, koja je svakodnevno prisutna
u jaruzi, ne zna za mobilijar, kandelabre, ozelenjavanje i zatravnjivanje...
Nažalost, zbog nebrige i nemarnosti vlasti (prethodne i sadašnje)
, preostali radovi u Marićevića jaruzi ne mogu biti okončani do
predstojećeg jubileja. Razlog: neregulisani vlasnički odnosi na
svega 52 ara još uvek privatnog imanja. Vlasnici ovih 52 ara su
tri porodice iz Orašca. U zaštiti sopstvenih - vlasničkih interesa,
sadašnji vlasnici ovog parčeta zemljišta, ne dozvoljavaju da se
ovo parče jaruge (nazivamo ga "istorijska znamenitost")
ogradi i obezbedi. Ispravan stav vlasnika: zaštita privatnog vlasništva.
Od početka radova u jaruzi, predstavnici Zadužbinskog društva
"Prvi srpski ustanak" i zvaničnici opštinskog fonda
sa istim imenom kao i Zadužbinsko društvo, obraćali su se republičkim
i opštinskim zvaničnicima sa zahtevom, da se imovinsko-pravni
odnosi reše. Tih pola hektara zemljišta je trebalo otkupiti i
preneti u vlasništvo Republike Srbije.
Ništa neobično, republička vlast je za rešenje ovog problema
nezainteresovana. Iako republička vlast jedina ima zakonsko rešenje
otkupa, (izuzeća) zemljišta. Kao i mnoge druge poslove i probleme
koji su vezani za Orašac, to je preuzela opština Aranđelovac.
Socijalisti opštine Aranđelovačke su 1998. godine izvršili više
nego pravičnu nadoknadu bivšim vlasnicima ovih desetak ari koje
su im komunisti uzeli "bez pitanja".
Sadašnja, demokratska, uprava opštine Aranđelovačke, nesposobna
ili nezainteresovana da ovaj problem reši ,(možda nije nebitan
podatak: potpredsednik opštine aranđelovačke je odbornik orašački),
odlaže ga obećanjima da će "uskoro" povoljno rešiti
imovinsko-pravne odnose, i time omogućiti nesmetani završetak
radova (prema projektima) u Marićevića jaruzi. Kada? Možda za
neki drugi jubilej - posle proslave 200-godišnjice Prvog srpskog
ustanka.
Važno je istaći još jednom: u pitanju je svega 52 ara zemljišta,
ranije zapuštenog potoka, sada lepo urađenog terena. Finansijska
sredstva nisu u pitanju. Srpski narod je spreman da plati bilo
koju cenu otkupa, u pitanju je nemar. Nemar ili ne, činjenica
je, da ćemo i ovaj značajni datum srpske istorije, kao i prethodne
proslave, slaviti na privatnom imanju!
Možda će ovaj članak pomoći da se nešto promeni na bolje!?
Branislav V. Nedeljković,
Aranđelovac