|
 |
 |
  |
 |
 |
UBEĐENJE
Dobronamerno i zbog istine
Uvek sam verovao u SPC, bio kao i moji roditelji iskreni hrišćani
Uvek tragajući za istinom, profesionalno i po ličnom
moralu, smatram da treba da navedem neke činjenice, duboko verujući
da to činim baš iz poštovanja prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi
( SPC.).
Kao što sam, u svojoj molbi očajnika Svetom ahrijerejskom saboru
SPC 14. 5. 1999. zamolio da, " u ime SPC kao uzvišene apolitične
i institucije koju poštuje ceo narod, pošalje i široko objavi
apel da, u poslednjem času mogućeg spasa i radi njega, predsednik
Jugoslavije i odgovorni rukovodioci odstupe s vlasti, radi prestanka
nepravednog napada.
Podsetio sam i na uzvišen Proglas Svetog arhijerejskog sabora
od 2.1.1997."Crkva javno žigoše i osuđuje režim "- najtežu
objavljenu osudu tog režima, koji po zlu pamte svi pošteni ljudi.
U čije ime?
To sam učinio, verujući u NJU, jer sam, kao i moji roditelji,
UVEK bio iskreni hrišćanin, pravoslavac - vernik, antikomunista,
poklonik Hristovog groba, Hilandara i drugih manastira, "utemeljac"
hrama Sv. Save u Beogradu (plaketa!), itd. Dugo bi bilo opisivati
čistu profesionalnu, moralnu i političku prošlost starog čoveka,
za razliku od onih " novostvorenih demokrata", koji
su svoje ranije, suprotno i većinom štetno delovanje, " zaboravili"!
Može li bilo ko, ko razlikuje dobro od zla, da se složi sa pojedinim
postupcima nekih "velikodostojnika SPC"? Na primer,
poseta mitropolita Amfilohija Slobodanu Miloševiću i poklon -
Sveto Pismo - najsvetija knjiga čovečanstva; izjava funkcionera
SPS-a i potom, poseta episkopa šabačkog Lavrentija "nevino"
optuženim Srbima i Hagu.
S čijom dozvolom i u čije ime - svakako ne u ime nas normalnih
vernika SPC, što i jeste bitna razlika između nas i njih, kao
između dobra i zla, a ako je trebalo da im se eventualno da hrišćanski
oproštaj, valjda i "velikodostojnici" SPC znaju da okrivljeni
pre toga treba da javno priznaju eventualna zlodela, da se iskreno
pokaju ( jedva verovatno! ), pa da im se da hrišćanski oproštaj.
A kamo sreće da mogu istinito da dokazu svoju nevinost.
Takođe, kao nedostojni vernik i iskreni poštovalac neukaljanog
ugleda SPC (u istoriji!), a ne obožavalac pojedinaca, smatram,
kao i većina nas miroljubivih hrišćana, neprimerenim trenutku
i neadekvatnim osnovnom hrišćanskom učenju - one delove iz besede
mitropolita Amfilohija, sa kojima se nisu složili ni Vlada Srbije,
porodica i mnogi dobronamerni, izrečene na opelu dr Zoranu Đinđiću,
neumornom heroju pregnuća za život dostojan čoveka - kako sam
napisao u telegramu izjave saučešća DS. A znamo da je neumrli
premijer Vlade ISKRENO i energično bio za realnu saradnju sa Tribunalom
u Hagu i celim demokratskim svetom, osudu zločina u bilo čije
ime i efektivne demokratske promene za bolji život ovog napaćenog
naroda.
I nije bio samo političar (silom prilika!), već pre svega motivisani
i uspešni DRŽAVNIK, kakvih smo malo imali u svojoj istoriji.
Još nešto - baš zbog poštovanja SPC, uzvišene institucije Hristove
Crkve a ne pojedinaca u njoj! "Čuveni slučaj" episkopa
vranjskog Pahomija - zar niko u rukovodstvu SPC nije pomislio
da bi trebalo da prvo sama Crkva ispita i sazna istinu o tome,
pa ako ima prestupa - raščini episkopa i kao običnog građanina
preda ga istražnim organima i pravdi? A ne, da Sveti arhijerejski
sinod "požuri" da da nedokazanu izjavu o "delovanju
neprijatelja" - kojih ? Ja ne znam istinu, a da li je zna
Patrijaršija SPC? Jer, kada se episkop Pahomije iznenada razboleo
kako je objavljeno, da li se iskreno i ispovedio?
Dozvolite još neka dobronamerna pitanja iz istih motiva - poštovanja
SPC. Setimo se strašne osude rukovodstva SPC težnji nekih arhijereja
Makedonske pravoslavne crkve za autokefalnošću, koju i sam ne
bih želeo, ali o tome pravično treba da odluče arhijereji te crkve
i vernici, slobodno. Samo kratko o onome što nije navedeno, da
je na primer, Ohridska episkopija priznata još krajem IDž veka,
a arhiepiskopija jedan vek kasnije, i ukinuta l767 godine i nije
isti slučaj sa samozvanom crnogorskom crkvom, jer je to crkva
istog naroda - po poreklu.
Spasio sam mnoge
Kakve su bile (ne)zasluge Filareta, o čijem sam radu, kao starešine
manastira Sv. arhangela Gavrila u Zemunu, dosta znao, da bi postao
episkop Mileševski? I on je činio negativne političke istupe,
verbalno i na druge načine, a rukovodstvo SPC ga nije osudilo.
O tome sam takođe pisao Svetom arhijerejskom sinodu i čekao dve
godine da me uz posredovanje, primi NJegova svetost patrijarh
Pavle. A da sam na primer, "poznati" političar, general
i slično, bio bih verovatno primljen kad želim? Ko su nezamenljivi
članovi Svetog arhijerejskog sinoda (sem patrijarha!)?
A "izvinjavam" se što sam "krivac" za direktan
spas života i zdravlja hiljada ljudi, naročito dece, dugogodišnji
humanitarni radnik i saradnik "Ambulante milosrđa Sv. Luka",
gde se besplatno primaju bolesnici i izdaju medicinske potrebe,
obilaze izbeglički kampovi, itd. Više puta sam dobrovoljno davao
savete bolesnim ljudima preko radija i primao ih na pregled i
za savet.
Rab Božiji,
Vojislav Popović,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
UPOZORENJE
Glad se širi
Na šta nas opominje kriza narodnih kuhinja
Ovih dana slušamo i čitamo vesti da će jedan broj
naših najsiromašnijih građana, korisnika "Narodnih kuhinja",
ostati i bez jednog obroka dnevno. Strane humanitarne organizacije
su "izašle" iz programa pružanja pomoći narodnim kuhinjama.
Sada vlada nastoji da problem reši tako što će lokalna samouprava,
tj. opštine, obezbediti 70 odsto sredstava za 7.100 korisnika
narodnih kuhinja u Srbiji, koliko je planirano za maj ove godine,
a 30 odsto će pokrivati republičke robne rezerve (brašno).
Pomoći će i ambasada Kraljevine Norveške. Trenutno u Srbiji ima
3.500 korisnika narodnih kuhinja, a realna brojka je 12-13.000.
Međutim, na teritoriji Beograda od 16 opština do juče (nedelja
6.4.) samo su devet opština imale sredstva za ove kuhinje. U ponedeljak
je rad narodne kuhinje prestao i u Lazarevcu. Inače, četrdeset
procenata korisnika narodnih kuhinja ima samo jedan jedini obrok
dnevno iz narodne kuhinje.
Velika nevolja
Vest o ovom problemu nije "normalna", poput mnoštva
drugih svakodnevnih vesti. Bar iz dva razloga. Najpre, kome je
bilo palo na pamet da obezbeđivanje sredstava za narodne kuhinje
prebaci na humanitarce iz inostranstva? Opravdanje za to ne može
da bude da naša zemlja, iz poznatih razloga, nema mogućnosti da
finansira narodne kuhinje. Takva tvrdnja nije samo neistinita,
već je i politički neprihvatljiva.
Velika društvena sredstva iz budžeta i opravdano odlaze za razne
društvene potrebe. Ali se nije smelo dozvoliti da finansiranje
narodnih kuhinja ne bude na listi budžetskih korisnika. Humanitarna
pomoć iz inostranstva je, naravno, dobrodošla, ali ne kao jedini
izvor sredstava za narodne kuhinje, već samo kao olakšanje budžetu.
Zašto je ovo i krupan politički, principijelni problem? Znači
li to da se u demokratskom društvenom sistemu zanemaruje problem
najsiromašnijih? Zar će i u našoj zemlji ljudi umirati od gladi
kao nesrećni stanovnici eksploatisane i osiromašene Afrike? Ovih
dana sve više govorimo da na putu u evropske integracije moramo
da usaglasimo naše zakone i druge norme sa normama zapadne Evrope.
Pri tome se misli samo na zakone i još ponešto drugo, ali ne
i na činjenicu da Evropska unija neće u svoje društvo primiti
zemlju koja nije sposobna da obezbedi bar koru hleba za jedan
broj svojih građana.
Mnogo raskoši
U vreme kada u našoj zemlji jedan broj građana živi raskošno
i kada je konačno ostvaren san mnogih generacija da se i kod nas
gradi demokratsko društvo, nedozvoljivo je da ijedan naš građanin
gladuje! Političari bi morali imati u vidu da običan čovek lako
može da izvlači i pogrešne zaključke.
Na primer, da samo autoritarna društva mogu da obezbede svim
svojim građanima bar osnovno u životu, hranu. Primer Kine je u
tom pogledu očigledan. Do dolaska na vlast komunista u toj mnogoljudnoj
zemlji, Kinezi su umirali od gladi. Danas u Kini niko ne umire
od nedostatka hrane. Mi, naravno, za naše uslove bitno različite
od onih u Kini, nije potrebno a nije ni moguće da se učimo na
dobrim kineskim iskustvima.
Svaka čas Kinezima. Ali... Ako bi naša vlada i organi lokalne
samouprave na pravi način shvatili dalekosežni problem najsiromašnijih
naših građana, lako bi se našla sredstva i za narodne kuhinje.
Dovoljno bi, za početak, bilo samo naterati naše ratne uspešne
biznismene da vrate što su na narodnoj nesreći ušićarili.
Pored toga, srećom, u našoj zemlji je prilično rasprostranjena
svest o neophodnosti humanitarne pomoći. Valjalo bi samo bar deo
te spremnosti naših darodavaca usmeriti prema narodnim kuhinjama.
Snežana Novaković,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
PROCENA
Velika cena plaćena za Jugoslaviju
U Australiji smo australijski, u SAD američki, u Mađarskoj mađarski.
A u Srbiji?
Mogu da izjavim duboko saučešće svima koji osećaju
da su puno izgubili gubitkom njihove mile i drage Juge. Upokoj,
Gospode, i ne dozvoli ikad više da se povampire Jugoslavije svih
oblika od 1.12. 1918. do 4.02.2003. godine.
Stvaranje Jugoslavije bilo koga oblika, svedoci smo tome, da
je samo Srbima štetila. Na ideju stvaranja Jugoslavije prvi je
došao viteški kralj Aleksandar. Milionske žrtve srpski narod podneo
je u Prvom svetskom ratu, po završetku tog rata naši saveznici
su nudili viteškom kralju da pravi državu po svom utisku.
Nesvesno, on je pogazio po grbovima svih žrtava, a da bi spasao
Slovence i Hrvate, da bi ih preveo iz tabora poraznih u tabor
pobednika, stvorio je i proglasio državu Srba, Hrvata i Slovenaca
1. decembra 1918. godine. Ta njegova tvorevina je, nažalost ,
čim je stvorena, počela raditi njemu o glavi.
Tako su hrvatske ustaše i makedonski fašisti organizovali 1934.
godine pogibiju viteškog kralja Aleksandra u Marselju. Kralj Aleksandar
je u to vreme možda najviše mislio na zapadno srpsko stanovništvo.
Štetna po Srbe
Ipak, postoje dokazi koji nam kažu da je on baš u vreme svoje
kraljevine uvek radio na štetu Srba, a da bi udovoljio Slovencima
i Hrvatima, iz čega proizilazi da je bila štetna po Srbe. Ti isti
naši saveznici iz Prvog svetskog rata prilikom podele sfera, ili
bolje rečeno , podele sveta na Istočni i Zapadni blok, prvo 1943.
godine na Jalti, pa 1945. godine u Teheranu, rešili su da Kraljevinu
Jugoslavije predaju pod komunističku diktaturu austrijskom kaplaru
iz Prvog svetskog rata, a Hrvatu po nacionalnosti, Josipu Brozu
Titu. Drugi svetski rat odneo je, samo u zloglasnom jasenovačkom
logoru 700.000 Srba i nikad nisu utvrđene cifre srpskih žrtava
u borbama protiv okupatora.
Po upokojenju Jugoslavija svih oblika na državnoj radiostanici
SBS - emisija na srpskom jeziku, slušao sam mnoge ožalošćene kako
ne mogu prežaliti što se više ne mogu zvati Jugoslovenima? Mada
su i oni postali emigranti, ni zbog čega drugog nego zbog propasti
mile im i drage Juge.
Kažu da je imenica Jugosloven, ili pridev jugoslovenski, puno
bogatiji od imena Srbin ili prideva srpski, samo nam pomenuta
gospoda nisu odgovorila koja je mera kojom se mere ova dva različita
pojma? Po mojim shvatanjima, svakom Srbinu treba da čini čast
i ponos što ima otadžbinu Srbiju, svaka etnička manjina ništa
neće izgubiti što se država zove Srbija. Ovim smo dobili recipročno
merilo u svim demokratskim zemljama, uključujući i današnju Srbiju.
Jer, ako mi u našoj novoj domovini Australiji možemo biti australijski
Srbi, u SAD američki Srbi, u Mađarskoj mađarski Srbi, zašto takvo
pravo da oduzimamo Srbiji?
Iz čega proizilazi da nikakvom mešanom braku, niti nacionalnoj
manjini, ništa neće smetati ako se merimo istim aršinom, te da
u Srbiji žive srpski Mađari, srpski Albanci, srpski Slovaci? To
smatram sasvim logičnim i pravednim i ovim nije oštećen niko.
Još jednom, čini mi čast i ponos da svim Jugoslovenima izjavim
duboko saučešće gubitkom bolesnika koji je bolovao 85 godina,
a svim Srbima koji su izgubili državljanstvo posledicom raspada
svih Jugoslavija da se vratimo otadžbini u zagrljaj i uzmemo ono
što nam je od Boga dato - naše srpsko državljanstvo, dok se ne
steknu uslovi za to.
Srpski narod koji je živeo u otadžbini Srbiji u vreme carevine
i kraljevine, odvajkada je bio slobodarski narod. Svoje su voleli,
tuđe poštovali, te iskreno priželjkujem, u šta sam ubeđen, da
će u veoma bliskoj budućnosti presto srpske vladavine preuzeti
kralj!
Da će Srbija postati demokratska država sa vladavinom prava,
a ne diktature.
Ali, kad pretpostavimo da je okupator pri ulasku u Srbiju ucenio
100 Srba za jednog okupatorskog oficira, a 50 Srba za jednog okupatorskog
vojnika, kao što nam je dobro poznato da su Brozovi partizani
jedva dočekali ovakvu ucenu od okupatora. Znali su da ovim načinom
mogu proizvesti velike žrtve kod srpskog naroda, postavljali su
samo zasede brojeći okupatorske žrtve u desecima, automatski su
brojali srpske žrtve u hiljadama.
Trag u jamama
Uspostavljajući komunističku diktaturu, kako to oni kažu - proleterijata
1945. 1950. godine, ovo vremensko područje je odvelo mnoge srpske
seljake, ne birajući žene i decu, u jame. Tada se gubi svaki trag
njihovom postojanju.
U homogeno čvrstim srpskim krajevima, poput Manjače i okolnih
sela, imali smo zatvore komunističke da u svakom selu gde je stanovništvo
likvidirano bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivice, samo da
bi se stanovništvo tih krajeva što više zaplašilo da u svome strahu
nikada ne smeju ni pomisliti da bilo kakvu ideju koja bi se kosila
sa idejom njihova bratstva i jedinstva. U ovim seoskim zatvorima
odobravanje likvidacija je donosio čak i niži oficir u Brozovoj
UDBI.
Ovo sve kad sagledamo, proizilazi da je postojanje komunističke
Jugoslavije plaćeno milionima glava srpskih žrtava. Opet, Miloševićevu
Jugoslaviju, on je stvorio i koštala nas je gubitkom Republike
Srpske Krajine, trećina stanovništva je pobijena i dve trećine
je naterano u izbeglištvo. Pre izvesnog vremena, za života premijera
Đinđića, Vlada je saopštila samo nastalu štetu u srpskoj imovini
sa blagom presudom da je ona premašila sto pedeset milijardi dolara.
U ovu cifru ne ulaze procene izgubljenih života. Možemo samo
zamisliti koliki je gubitak za Srbe, gubitkom 14 opština u Bosni
i Hercegovini, plus ljudske žrtve, a sve radi stvaranja neke zajedničke
Jugoslavije. Isto tako, u Srbiji su računi jugoslovenstva plaćeni
skupo gubitkom Kosova i Metohije, dobili smo porušena sela i gradove,
samo da bismo odbranili Miloševićevu Jugoslaviju od Beograda do
Niša.
Sada će se mnogi pitati kako novonastalu zajednicu samo da tretiram
kao Srbiju, gde je Crna Gora? Moj odgovor na to je - Srbija, stablo
jabuke. Crna Gora je rod toga stabla, te ako rod padne sa stabla
neće biti uništen, nego će ostati tu gde jeste, pod sopstvenim
stablom postojbine svoje.
Isto tako, našoj Srbiji želim da se urazumi, da stvori politički
kadar mladih generacija koje će diplomatski znati da vode politiku
svoje države, kako Srbin ne bi nikad više dočekao da borbom ratove
dobiva, politikom ih gubi, da politiku i svoju snagu ujednačimo,
da krenemo rame uz rame s ostalim demokratskim zemljama. Ako do
toga dođe, a verujem da hoće, srpske majke neće nositi crne šamije
kakve su nosile tokom postojanja svih Jugoslavija.
Bogdan Amidžić,
Melburn, Australija
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
KRITIKA
Nejasnoće oko bolnice
"Dnevna bolnica od 1. maja", "Glas", 31. 3.
2003.
Za mesec dana u Zavodu će početi da radi dnevna
bolnica i služba za praćenje pacijenata u kućnim uslovima".
Pa za koga Vi to pišete dr D. Paunoviću?! Dnevna bolnica sa svim
sadržajima o kojima govorite radi više od 12 godina. Ima 17 terapijskih
mesta. Pola su ležajevi, a pola fotelje (sasvim odgovarajuće za
infuzionu terapiju), dva koncentratora kiseonika i dr.
Hiljade bolesnika godišnje koristi usluge te dnevne bolnice.
One se redovno ugovaraju sa republičkim Fondom, filijala za Beograd,
kao i sredstva za lečenje obolelih. Pa gde ste Vi to radili ovih
dvadesetak meseci od kako ste primljeni u ovaj Zavod?! Nije moguće
da ne znate za dnevnu bolnicu?!
Kada govorite o tuberkulozi, po navodu novinara, Vašeg sagovornika,
kažete: "Zavod za plućne bolesti i zaštitu od TB pokrenuće
saradnju sa svim domovima zdravlja". A šta je do sada radio
dr Paunoviću?! S kim je to sarađivao? Pa nastavljate o tuberkulozi:
"Primarnom i preventivnom zaštitom izbeglo bi se dugotrajno
i skupo lečenje ovih bolesnika".
Ja sam tri decenije nastavnik studentima medicine. Ali ovakva
izjava ne priliči doktoru medicine... Dr Paunoviću, da li Vi zaista
razumete šta je DOTS strategija. Upravo ovaj program SZO, kako
malo kasnije kažete, sadrži pet ključnih elemenata. Ono "S"
u akronimu (skraćenica od početnih slova) DOTS znači kratak (short)
režim lečenja tuberkuloze u trajanju od 6 do 9 meseci. Vaš sagovornik
citira Vas dalje: "Druga strategija nazvana je DOT (dugotrajna
oksigeno terapija).
Ne radi se uopšte o nekoj posebnoj strategiji, već je to samo
naša skraćenica za dugotrajnu oksigenu terapiju u kućnim uslovima
i zahteva, kao što kažete, nabavku novih koncentratora kiseonika,
za razliku od boca koje su rizične i neekonomične. Na području
Beograda ima oko 40 koncentratora kiseonika koje je kupio Republički
fond zdravstvenog osiguranja, filijala Beograd.
Kada smo pre 15 godina započeli tu praktičnu i ekonomičnu terapiju
u kućnim uslovima planirano je da se svake godine kupuje po desetak
novih aparata. Nažalost, to se nije realizovalo. I još nešto,
strogo stručno, od kada je TB bubrega atipična lokalizacija?!Prof.
dr sc. med.
Dušan Popovac,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
IZJAVA
Oštrica napada i na ostale ljude
Posle najnovijih informacija u javnosti
Povodom neistinitih i neosnovanih informacija koje
se već drugi dan emituju, pre svega, na "BK televiziji",
televiziji "Pink" i "Studio B", molim Vas
da objavite sledeću izjavu:
U već oprobanom gebelsovskom maniru primenjenom i marta 2002.
povodom špijunske afere potpredsednika vlade Srbije Perišića,
isti centri medijske moći koje zastrašeni mediji nazivaju "izvorima
iz vlade", na sramotu građana Srbije, poganim lažima i insinuacijama
pokušavaju da skrenu pažnju sa aktera svekolikog zla u Srbiji
i oštricu napada okrenu ka ljudima i organizacijama koje sa njima
vode upornu i principijelnu, ali na žalost, neravnopravnu borbu.
U atmosferi, medijske neslobode u Srbiji, nikoga ne čudi horsko
zavijanje Marića i Mitrovića i Milićevićke pod dirigentskom palicom
iz Vlade Srbije.
Niti su marta prošle godine građani poverovali da Perišić nije
špijun već novi vojvoda Mišić, koji je, samo omaškom, iz čakšira
izvlačio vojne tajne i za novac ih prodavao špijunu, niti će ove
godine poverovati u priču da Al Kapone iz Surčina može da, umesto
glavnookrivljenog za formiranje prvog privilegovanog organizovanog
kriminalnog klana u Srbiji, postane zaštićeni svedok.
Lična, moralna i materijalna šteta koja je naneta meni i mojoj
porodici dobiće punu satisfakciju na sudu, ako ne u Srbiji, onda
svakako pred sudom Saveta Evrope.
Rade Bulatović,
Beograd
|
 |
  |
|
|