|
 |
 |
  |
 |
 |
P R O T E S T
Isteraše Srbiju iz Tutina
Podnaslov
Promena naziva ulica uz blagoslov Ministarstva
za lokalnu samoupravu
Vekovima su Srbi živeli na prostorima opštine Tutin. Ovde je
centralni deo nemanjićke Srbije. Crkve Izmirna, Svetog Petra i
Pavla, Crna Reka i mnogi drugi spomenici, toponimi i hidronimi
svedoče o tome.
Vekovima je ovde bila Srbija. Vekovima se ovde govori srpskim
jezikom, vekovima se upotrebljavala ćirilica.
Sultan umesto Vuka
Mi smo živeli, rasli i razvijali se sa razvojem Tutina. Nekada
mesto sa nekoliko zgrada i jednom ulicom izraslo je u moderan
gradić. Tutin je 95 odsto izgrađen na srpskim imanjima. Zbog ovog
smo verovali da živimo u Srbiji. Bili smo ubeđeni u to.
Nazivi ulica i ustanova bili su ispisani ćirilicom i nosili imena
ličnosti i drugih obeležja vezanih za njenu hiljadugodišnju istoriju,
bez obzira na versku, nacionalnu pripadnost i istorijske događaje.
(Vuk Karadžić, Rifat Burdžović, Josip Broz, Njegoš, JNA, Revolucija,
Sveti Sava...)
Toponimi i hidronimi čija su imena nosile ulice i ustanove bili
su sa naših lokaliteta, osim nekoliko vezanih za centralnu Srbiju.
(Ibarska, Pešterska, Novopazarska, Dunavska, Beogradska...)
Sva deca su učila isti jezik - srpski, koji je svima bio maternji
i svi su na to bili ponosni.
Ovo je bila garancija da živimo u Srbiji, da je Tutin njen deo.
Odjednom, sve se promenilo!
Ćirilica je bačena u drugi plan, samo se na silu upotrebljava.
Nestade obeležje koje nam garantuje da živimo u Srbiji.
Nestade Nemanje, svetog Save, Vuka Karadžića, oznaka Beograda,
Save, Morave. Nema više ulica Ibarske, Pešterske, Bogoljuba Čukića,
Baha Tugića.
Od trojice narodnih heroja koji su imali svoje ulice u Tutinu,
izbaciše samo ulicu Bogoljuba Čukića, sigurno zbog toga što je
meštanin i Srbin. Kažu da ima ideološko značenje. Titova ulica
ostade (da li je on ideolog?). Ostade i ulica Rifata Burdžovića,
narodnog heroja. Za ovo nema objašnjenja.
Umesto dosadašnjih, osvanuše ulice sultana, begova, paša, aga,
arapskih pesnika (sultana Mehmeda Fetaha, Huseina-bega Gradaščevića,
Zmaja od Bosne, Isa-bega Ishakovića, Muja i Halila Hrnjice, Hasana
Zvizdića).
Sve ovo začini ulica Smail-age Čengića. (Još da ispod naziva
napišu stihove: "Stanu krstu dok sa neba noć večeras padne
tiha...").
Put kroz džamiju
Svi gradovi tzv. zelene transverzale dobiše svoje ulice: Gusinjska,
Plavska, Rožajska, Prijepoljska, Beranska, Bjelopoljska, Novopazarska,
Pribojska, Pljevaljska, Srebrenička, Goraždanska, Sarajevska...
Ulica ibarska je dobila ime po reci Ibru, po kojoj je dobila
ime i Ibarska magistrala, postade "Aladža". (Aladža
je džamija u Foči, Srbinju.) Najveći deo Srba živi ili putuje
Ulicom ibarskom. Sada će do opštine, centra, bolnice, škole, morati
kroz džamiju. (Da vide da ovde nema Srbije.)
Ulica pešterska postade Ulica paše Šemsa Biševca. (Pešter je
stari slovenski toponim, a Šemsi-paša Biševac do visokog čina
stigao kroz pokolj svojih najbližih.)
Bogoljuba Čukića zameni beg Gradaščević, a posebno istakoše ono
Zmaj od Bosne, valjda da Srbima kažu gde žive.
I tako redom i tome slično - do kraja. Da čudo bude veće, Ministarstvo
za lokalnu samoupravu Republike Srbije dade saglasnost na akt
o preimenovanju ulica i ustanova u Tutinu. Sigurni smo da nisu
ni čitali, ili im je znanje toliko malo da ne znaju gde žive.
Ovim oni, a ne lokalna samouprava, isteraše Srbiju iz Tutina.
Saglasnost im dade i Miomir Veljović Mijo, član Komisije za izmenu
ulica i ustanova. Kažu da je on predstavnik Srba u izvršnim organima
opštinske uprave. Nikad, nigde i niko od Srba nije Miomira Veljkovića
birao za svog predstavnika.
Ovo nije nikakvo pisanije radi pisanija, kritika radi kritike:
ovo je plač siročadi čiju majku, bez krivice iz doma im isteraše,
a ona ne mogu da pođu za njom jer ih za dom vežu grobovi predaka
i uspomene na mladost koju ovde provedoše. Zato vas molimo: Vratite
nam Srbiju!!!
Radoslav Milunović
predsednik Odbora za zaštitu ljudskih prava u Raškoj oblasti u
Tutinu
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
P I T A NJ E
Da li je vuk pojeo magarca
Za sve što se dešavalo kriv je neko drugi, što će reći narod.
Da li je to baš sve tako?
Zahvaljujući mlakosti i opstrukciji pravosudnih
organa, pripadnici ranijeg režima naglo "dižu glavu",
tražeći aboliciju svojih osumnjičenih pripadnika i samih sebe,
pod infatilnim izgovorom da niko ni za šta nije kriv, ni za: raspad
SFRJ, četiri građanska rata, izazivanje rata sa NATO, najveću
inflaciju u istoriji sveta, pad nacionalnog dohotka na nivo najsiromašnijih
zemalja sveta, stotine i hiljade poginulih, obogaljenih i izgnanih
sa svojih kućnih ognjišta, milijardama dolara materijalne štete.
Za sve je to neko drugi kriv. Ko? Ko je to drugi? Zar narod? Trećeg
nije bilo, već su postojali narod i gospodar ovih prostora - diktator!
Po ovoj trivijalnoj logici, podređeni nije kriv, jer mu je naredio
nadređeni, a što je protivno svetski prihvaćenim principima: "Ad
turpis, nemmo obligatur". A protiv nadređenog nema dokaza
(svi pismeni i audiovizuelni zapisi su uništeni od pređašnje i
sadašnje vlasti).
Živi ljudi - svedoci se, pak, boje za svoju sigurnost i sigurnost
svoje porodice, jer "mrtva usta ne govore", pa je zato
"ćutanje zlato". Pošto su relikti starog režima u centrima
moći i polugama vlasti, to je gospodar Cobi osumnjičen samo za
"bespravnu gradnju". I šta biva: od nečega - ništa,
prosto rečeno "pojeo vuk magarca".
E, pa ne može više tako. Svet nas tako neće, neće da prihvati
takve naše principe i merila. Ne samo što niko neće sesti sa nama
za sto, već neće ni zasesti za taj sto. Nužna nam je celovita
moralna katarza, treba da uradimo ne samo mali korak već veliki
iskorak, ako želimo da se uključimo u svetske i evropske integracione
procese i institucije.
Zato, gospodo: Batiću, Srzentiću i dr, zasucite rukave, urazumite
se i uzmite topus u svoje ruke, krenite na pravi posao. Treba
počistiti smeće ispred svog dvorišta da bismo tako nezagađeni
ušli u tuđa dvorišta.
S poštovanjem,
Ljubiša Todorović, advokat
Negotin
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
N E D O U M I C A
Kako opstati i ostati?
Nema skoro dana a da se u našoj štampi, a vrlo
često i u ovoj rubrici, ne javi neko sa tvrdnjom da je srpstvo
ugroženo ukidanjem "srpske" ćirilice, neproslavljanjem
"srpske" Nove godine, pokušajima da nam se globalistički
nametne "katolički" Božić i sličnim stvarima. Prema
autorima pisama, sve su ovo važni elementi srpske tradicije, čije
bi dovođenje u pitanje odsudno ugrozilo samo srpstvo.
Ćirilica je istovremeno i rusko, bugarsko, makedonsko i crnogorsko
pismo. Našom, srpskom, verzijom ćirilice piše i jedan drugi (istina
noviji) narod - Crnogorci. Ima nagoveštaja da će biti uskoro i
"crnogorske" ćirilice (kao i jezika, crkve i svega ostalog).
Naravno, nije sporno da je ćirilica bitna za Srbe i da je to srpsko
pismo, ali ko nam je to otima? Ni od koga drugog, sem od nas samih,
ne zavisi hoćemo li pisati ćirilicom ili ne. Isto, ne znači da
je neko manje Srbin ako ne piše ćirilicom.
Turci nisu prestali da budu Turci, a nisu ni nestali, iako su
se davno odrekli svog vekovnog pisma u korist latinice. Može se
reći čak suprotno. Mnogi kažu da žele da slave samo "pravoslavni"
Božić ili istu takvu Novu godinu iako za Božić Batu nisu ni čuli.
Božić ne može biti ni "pravoslavni" ni "katolički"
nego, jednostavno, hrišćanski. Kako to Julijanski kalendar, koji
je nastao znatno pre rođenja bogočoveka Isusa, može uopšte, sem
kalendarske, imati bilo kakve veze sa hrišćanstvom, a posebno
sa pravoslavljem?
Zašto bi nam bio bliži kalendar Julija Cezara, velikog Rimljanina,
ali i mnogobošca i poštovaoca plejade grčko-rimskih bogova od
(i boljeg i tačnijeg) kalendara hrišćanskog pape Gregora? Treba
li to nama poseban kalendar da bi bili Srbi? Da li biti Srbin
znači i obavezno biti ekskluzivno drugačiji?
Da li bi mi to prestali da budemo Srbi ako naša crkva kojim slučajem
prihvati Gregorijanski kalendar? Pa, naravno, da ne bi, jer ni
Grci ni Rumuni nisu prestali da budu ono što jesu. Jedino što
su izgubili je par neradnih dana što nama, kao vrednom narodu,
naravno, ne bi bio problem.
Kada je očuvanje srpstva u pitanju, neke druge stvari su daleko
važnije - pre svega, opstati i ostati. Imam utisak da to ima malo
veze sa "srpskom" ćirilicom i, još manje, sa kalendarima.
Valjda nam je posle, po nas katastrofalnog, prošlog veka konačno
jasno da od srpstva nema ništa bez Srba, pa makar ceo ostali svet
pisao "srpskom" ćirilicom i slavio "srpski"
Božić i Novu godinu.
Miodrag Spajić
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
P O D S E Ć A NJ E
Domaćinski odnos, pre svega
U bivšem dnevnom listu "Demokratija"
od 14-15. marta 1998. godine štampan je jedan moj kratak članak
pod nazivom "Pejzaž zavičaja se ne može prodati".
Njime sam hteo, pre svega, da animiram sve zaposlene u javnom
preduzeću "Srbijašume" da progovore kako se gazduje
šumama Srbije. Niko nije reagovao!
Tada sam imao neka svoja saznanja da se u tom javnom preduzeću
ne posluje onako kako bi narod Srbije očekivao! U to vreme generalni
direktor "Srbijašuma" je proglašen za Ju-menadžera za
1996/97. godinu.
Sada čitam u "Glasu javnosti" od 26. 11. 2002. godine,
u članku vašeg novinara A. K. izjavu novog v. d. direktora "Srbijašume"
gospodina V. Jankovića: "Kad sam došao na mesto direktora,
ovo je bila firma sa 7.500 zaposlenih, imali smo svoju televiziju,
radio, medija centar i marketing službu veću od RTS-a.
Ne želimo da to bude koncept ovog preduzeća, koje je do našeg
dolaska očito bilo samo maska za finansiranje JUL-a", ističe
Janković.
U uokvirenom delu istog članka v. d. direktor Janković kaže:
"Bivši direktor Rodić je još u firmi kao stručni saradnik,
jer je Zakon o radnim odnosima jasan i štiti sve radnike, pa i
bivšeg direktora. Nije moje da ulazim u to da li je bivši direktor
za nešto krivično odgovoran, a ako jeste, postoje nadležni organi
koji time treba da se bave"!
Ja bih rekao da je Zakon o radnim odnosima jasan, ali da on ne
štiti one koji svojim činjenjem ili nečinjenjem nanose štetu javnom
preduzeću, narodu Srbije i Srbiji kao zemlji. Niko nema prava
da se olako i neodgovorno odnosi prema zajedničkim dobrima koja
su od nacionalnog interesa ove Srbije. To se, naravno, odnosi
na naše šume, na rudnike, vodni potencijal, eko sistem, elektroprivredu
i naše tržište u širem smislu. Posebno niko ne sme finansirati
političke stranke novcem javnih preduzeća.
Petar Lukić
Zemun
|
 |
  |
|
|