|
 |
 |
  |
 |
 |
Licemerje
"Nacionalisti su budale"?!
Povodom stavova dr Đura Šušnjića o verskoj (ne) toleranciji
Nedavno je u sali niškog Univerziteta u okviru
serije predavanja iz oblasti revizije, održano predavanje na temu
"Dijalog i verska tolerancija".
Predavač prof. dr Đuro Šušnjić, naš poznati sociolog, izneo je
svoje viđenje o problemu dijaloga između pripadnika istih, kao
i različitih veroispovesti.
Sudeći po izuzetno precizno pripremljenoj koncepciji predavanja,
kako i dolikuje naučniku ranga uvaženog profesora Šušnjića, prisutni
su s pravom mogli da očekuju temeljan naučni pristup pomenutoj
temi, neopterećen ličnim stavovima predavača.
Nažalost, kao i mnogo puta do sada, kad su u ovakvim ili sličnim
prilikama Sv. Jevanđelje osnovu pravoslavne vere tumačili nepozvani,
ljudi koji po zvanju nisu teolozi, dogodilo se da Hristova reč
bude sasvim proizvoljno protumačena, a zaključci doneti pogrešno.
Tako na primer, profesor Šušnjić svoje poimanje pravoslavlja,
predstavlja nizom stavova počev od tvrdnje da spasenja ima van
Crkve, iz čega proizilazi nepotrebnost učestvovanja i bogosluženju,
s obzirom da je molitva lični čin, zatim tumačenja monaškog načina
života kao posedice lošeg ustrojstva Crkve, preko ignorisanja
dogmatskih razlika unutar hrišćanstva, zbog kojih je došlo do
raskola 1054. godine, pa sve do tumačenja pojma nacionalizma.
Za pomenutog predavača "nacionalisti ne znaju šta govore
- oni su budale". Ovakvo krivotvorenje pojma nacionalizma
kao izraza privrženosti sopstvenoj državi, narodu, veri, jeziku
kao duhovnim uporištima jednog naroda, nije prvi put upućeno srpskom
narodu, iako to ovoga puta nije eksplicitno jasno rečeno .
Svako predavaču dugogodišnjeg iskustva, kakvo poseduje pomenuti
profesor Šušnjić, vrlo vešto polazi za rukom da prećuti o kom
narodu je reč. Ipak, do zaključka nije teško doći, s obzirom na
to da je sve ovde navedeno, pa i naziv budale, upućen nacionalistima,
izrečeno u kontekstu tumačenja dijaloga između pravoslavnih i
ostalih hrišćana.
S toga, ne zbunjuje lični pristup pomenutog predavača, koji je
istovetan sa onim koji dolazi od marksista ili šovinista sa duhovnih
i geografskih prostora, donedavno naših bratskih republika.
Međutim, kad je sve izrečeno na skupu, iako veoma skromno sudeći
prema broju prisutnih, s ciljem zalaganja za dijalog i versku
toleranciju na osnovu poštovanja socioloških aspekata, a pri tom
se neistomišljenici (nacionalisti) nazivaju budalama, onda se
pre može govoriti o licemerju, pa makar dolazilo i od uvaženog
profesora Šušnjića.
OLIVERA BOJKOVIĆ, NIŠ
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Apel
Penziju zaraditi, ali i doživeti
Gospođi Gordani Matković, ministarki u Vladi Srbije
Akcija objašnjavanja javnosti novog penzionog zakona
je vrlo intenzivna aktivnost gđe Matković, resornog ministra.
Neosporno da je novi zakon vrlo ozbiljan zahvat u ekonomiju zemlje
na strani državnih tereta. Starosne penzije treba da budu cilj
u životu zaposlenih, a invalidske izuzetak i rekao bih svaki odgovoran
čovek bi morao da se sa tim složi.
Zaboravnost
Pripremajući novi zakon, Ministarstvo i gđa ministarka kao da
su zaboravili da im je obaveza da sprovode kontrolu rada Republičkog
zavoda za penziono i invalidsko osiguranje. Apelujem na gđu Matković
da obrati pažnju na činjenicu da se zahtevi za starosnu penziju
ne rešavaju po skoro godinu dana i da se ne zna kada će biti rešeni.
Moje preduzeće je još početkom decembra prošle godine po mom
zahtevu otvorilo proceduru mog penzionisanja, nakon četrdeset
godina rada. Do sada sam više puta pismeno i lično intervenisao
u Zavodu (Ul. Dr. A. Kostića) dobijajući odgovore različitih tonaliteta
koji su se uvek svodili na sutra.
Nisam jedini
Osmog decembra sam ponovo otišao lično i nakon reda od desetak
srodnih nevoljnika, prvi put saznao da moj zahtev nije u radu
i da se ne zna kada će biti uzet u rad. I ovog puta pokušaj da
nađem načelnicu je bio plod moje naivnosti.
Kako nisam jedini, to ukazujem gđi ministarki na vrlo prostu
egzistencijalnu činjenicu: može li da zamisli ljude šezdesetpetih
godina koji su podneli zahtev za starosnu penziju, bez primanja
od deset meseci i sa svim komplikacijama u vezi sa zdravstvenom
zaštitom u tom periodu. Nadam se da nije politika Ministarstva
da svi oni koji su zaradili starosnu penziju treba da biološki
nestanu, pre nego što je i prime.
DANILO JOVANOVIĆ, BEOGRAD
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Obraćanje
Vladika Nikolaj i fašizam
Gospodinu Davidu Albahariju, književniku
Gospodine, Davide, Davide, kamo sreće da smo mi
Srbi čitali više Vladiku Nikolaja Velimirovića, bilo bi bolje
i nama i onima oko nas. Kada je Borislava Mihajlovića Mihiza pitao
jednom prilikom budni komitetlija "Mihize, čudim se a si
postao srpski nacionalista".
Odgovor Mihiza je bio pravi: "Mene više čudi da je ceo Vaš
komitet komunistički postao arapski nacionalista". Nema više
ni Tita ni komiteta, ali je ostala Jugoslavija sa velikom hipotekom
neprijatelja Izrailja. Umesto da se mi Srbi prvi otkačimo od te
firme, mi čekamo da nas drugi odvoje. Kada sam pročitao Vašu knjigu
"Snežni čovek" osetio sam da sam postao bolji, posle
svake knjige Vladike Nikolaja osećam da sam bolji. Možda to i
nije teško, jer ja sebe vidim na početku duhovnog puta.
Današnji Izrael je stvorio cionističi pokret i ondašnja geopolitička
situacija. Nemački Jevrej Viktor Klemperer na jednom mestu u svojim
Dnevnicima 1933-1941. piše da ne vidi suštinsku razliku između
cionizma i fašizma.
Nije baš isto
To je napisano kad se fašizam još nije razmahao. Veliki nemački
pisac jevrejskog porekla Franc Verfel piše najveličanstvenijem
stubu cionističkog pokreta Martinu Buberu (Martin Buber, Prepiska
ú 1897. - 1918.): "Dozvolite mi, dragi Buberu, da vam kažem
da me od celokupnog jevrejsko-teorijskog pisanja jedino Vaše raduje,
dok ostalo što pišu ceionisti prosto vreća".
Maks Brod, čovek koji za svet sačuva Kafkino delo, u istoj knjizi
u pismu Buberu navodi ove reči o Verfelu:" Verfel mi je veoma
drag a njegove zablude, najčešće proistekle iz jednostranog čitanja
Paskala, Kjerkegora, Stindberga i ostalih hrišćanskih autora me
bole".
Ne slažem sa nikako sa jednačenjem cionizma i fašizma, kao što
se ne slažem ni sa Vašim nalaženjem nekih paralela između nacionalnog
programa Vladike Nikolaja i fašizma. To je Vaše pravo da vidite
seme fašizma i tamo gde ga nema, kao što Đerđ Lukač, Lešek Kolakovski
vide u Ničeu jedan od izvora fašizma, dok ga pominjani Martin
Buber ili Tomas Man vide u sasvim drugom svetlu.
Duh palanke
Ne bih voleo sterilno pisanje na šta su nas komunisti navadili.
Na primer, ako se pomene Đeneral Draža, mora obavezno da se stavi
epitet zločinac ispred imena. Ne sme ni za trenutak da se čovek,
u ovom slučaju objekat, pusti van dizgina, van kontrole. Sve o
čemu se piše mora, i moralno i intelektualno, da se sažvaće i
da se tako vitaminski duhovno hrani čovek. Neka je večna slava
i hvala Kafki, Haksliju i Orvelu što nas od takvog "normalnog"
veta svojim knjigama brane.
Znate li, g. Davide, da je Vladika Nikolaj bio u Dahau. Psihološki
je nemoguće da neko bude i u logoru i da se "divi" Hitleru.
Ostala su svedočanstva ljudi koji su dolazili u dodir sa Hitlerom
satanske hladnoće koja se širila oko ovog sišavšeg s uma. Samo
razmišljanje u smislu Origena, da li se satana može spasti, razumljivo
je kada je u pitanju Hitler.
Što se tiče duha palanke, ponoviću reči Isaka Signera, nezaboravnog
velikog pisca: "Amerika čeka svog Gogolja". I američki
život daje ponekad materijala za gogoljevski smeh. Duh palanke
može biti i u Njujorku a ne samo Ivanjici ili recimo u Vranju.
PREDRAG KOSTIĆ, IVANJICA
|
 |
  |
|
|