|
 |
 |
  |
 |
 |
S R A M O T A
Propisi sasvim prevaziđeni
Ko sve i zašto nije izašao na glasačka mesta
Poslednjih dana se sa svih strana apelovalo na
naše građane da u što većem broju izađu na glasanje 13. oktobra
2002. godine. Apelovali su i predsednički kandidati, grupe građana,
razna udruženja, sve do Srpske pravoslavne crkve i najviših državnih
organa.
Međutim, isti ti državni organi ništa nisu učinili da se stvore
zakonski preduslovi da ovo glasanje uspe. Ovom prilikom nije reč
samo o spornom zakonskom minimumu od 51 posto nužnom za uspeh
glasanja. Reč je o propisima koji regulišu ažuriranje spiskova
glasača.
Slučaj Slavije
Naime, u našem postojećem pravnom sistemu nije predviđeno da
se glasački spisak ažurira po službenoj dužnosti, već samo na
zahtev samih građana. Tako, primera radi, i dalje se u spiskovima
nalaze mnogi preminuli i pre desetak godina ili stanari zgrada
koje su srušene pre više godina.
Poznat je slučaj zgrada oko bioskopa Slavija, koje su srušene
pre desetak godina, a mnogi stanari tih zgrada i dalje se vode
kao glasači na svojim ranijim adresama. Neki su, na pitanje zašto
se ne odjave sa tih adresa, to obrazložili svojom "emotivnom
pripadnošću" za ovaj deo grada, ne želeći da prihvate da
budu žitelji nekih novih, perifernih naselja, na koja su često
prinudnim putem, bez svoje volje preseljeni.
Takođe, u prvom krugu glasanja nije omogućeno najtežim invalidima
i drugim građanima, koji su se akutno razboleli, da glasaju po
svojim kućama, što je ranije uvek bilo obezbeđeno posetom u stanu
takvim licima jednog "dela" biračkog odbora, koji je
takvim građanima omogućavao da daju svoj glas, i da se taj glas
zapečaćen u koverti pripoji glasovima ostalih građana koji glasaju
na biračkom mestu.
Ranije je takođe bilo omogućeno i korisnicima domova starih da
glasaju na mestu na kome se nalaze, jer mnogima zbog stanja zdravlja
nije omogućeno da odu na svoje adrese, gde su inače prijavljeni.
Iskustvo
Zapamćeno je i da su prilikom nekih ranijih glasanja studentima
bile davane određene "povlastice" u vidu "slobodnih
dana" ili nadoknade troškova putovanja u mesta njihovog stalnog
prebivališta, kako bi glasali tamo gde je jedino moguće, kod svojih
kuća.
Sećamo se i prvog i jedinog beogradskog samodoprinosa 1982. godine,
kada je pravo da se izjasne bilo dato i našim radnicima u diplomatsko-konzularnim
predstavništvima i na gradilištima u inostranstvu, pa su njihovi
glasovi, zajedno sa glasovima vojnika iz kasarni i onima koji
se nalaze u kazneno popravnim zavodima, na kraju "pridodati"
glasovima sa biračkih mesta.
Da je ovako postupljeno i ovom prilikom drugi krug glasanja bio
bi uspešan.
Srbislav Janković,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
REAGOVANJE
Duhovito, ali netačno
Povodom članka "Gde je ovde rikverc"
objavljenog 26. septembra 2002. godine u "Glasu javnosti",
želimo da saopštimo zvaničan stav Autotehne-Avis Rent-a-car, preduzeća
čije je ime spomenuto u navedenom tekstu.
Autor teksta je pokušao da na duhovit način opiše poslovanje
našeg preduzeća, odnosno naše klijente, koristeći pri tome izjave
neovlašćenog lica. Ovakvim pisanjem iznete su uvredljive kvalifikacije
za određene grupe naših klijenata, čime je naneta šteta ugledu
našeg preduzeća.
Stoga želimo da demantujemo sve što je objavljeno u pomenutom
tekstu, a odnosi se na poslovanje Autotehna-Avis Rent-a-car.
Imajući razumevanja da je novinarka u želji da dođe do zanimljivog
materijala tako postupila, javno se izvinjavamo svim uvređenim
stranama i molimo za njihovo razumevanje.
S dužnim poštovanjem,
Tihomir Cvijić, generalni direktor Autotehna - Avis Rent-a-Car,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
POGLED
Ćutanje nije uslov života
Izbori su naše ogledalo. Ogledaju se istovremeno
kandidati i birači. Najpre se postigne dogovor da sve bude fer,
a onda sve bude kako ne treba. Vređanja, laganja, hvalisanja,
pretnje, tuče... sve je podređeno funkciji jačanja pobede na izborima,
po principu "neka košta koliko košta".
Javljaju se i gubitnici sa prethodnih izbora, samo zato da bi
proverili da li se njihov rejting popravio. Ali, narod je izoštrio
svoju dioptriju i sve bolje vidi i sve mudrije razmišlja. Kroz
biračko sito propadaju sitni, a zadržavaju se krupni.
Ovog puta od 11 predsedničkih kandidata, izdvajaju se samo tri
sa dobijenih 800.000 do 1.200.000 glasova. Ostali nisu dostigli
ni pet odsto, što predstavlja neki cenzus. Međutim, oni će uporno
i dalje učestvovati u izbornoj trci, verujući u čuda. Sapienti
sat! (pametnom dosta).
Očigledno da je došlo vreme da neki političari promene zanimanje.
Svi kandidati imaj usvoje vizure i vide sebe u front lajnu (prvim
redovima), prihvatajući Ničeov moto: Laž je uslov života. Svi
znaju da vlast kvari ljude, pa ipak svi hoće da budu vlast. Stiče
se utisak da je mnogo veća nesaglasnost i netrpeljivost među političarima,
nego između njihovih simpatizera, i to se redovno održava na izborne
rezultate.
Prvi krug predsedničkih izbora je završen po ceni od "svega"
325 miliona dinara, a toliko isto će koštati i drugi krug. Dok
traje tajm-aut između prvog i drugog kruga, dopuniće se baterije
dvojice predsedničkih kandidata radi uspešnijeg nastupanja u predstojećem
TV duelu između Koštunice i Labusa, nakon čega ćemo se lakše opredeliti
13. oktobra, kad se ponovo nađemo pred glasačkim kutijama.
Obojica kandidata, prema izjašnjavanju naroda, zaslužuju da budu
izabrani za predsednika države, ali bitku ne dobijaju samo generali,
potrebni su još oficiri i vojska. Najgore je da 13. oktobra "zabijemo
glavu u pesak" i gledamo svoja posla, jer u tom slučaju,
mnoge započete stvari mora da stanu i da sve krene ispočetka,
sa novim troškom od 325 miliona dinara, koliko će koštati ponovljeni
izbori.
Pored nepotrebnog trošenja novca, troši se i ugled naše zemlje
koju svet sve više i više uvažava.
I još nešto. Ovi izbori su pokazali pravu "težinu"
svakog političara, posle čega je teško ubediti glasače u njihovu
superiornost. Sasvim je izvesno da će posle ovih izbora doći do
pregrupisavanja stranaka, jer su mnoge koalicije stvorene samo
iz računa.
Valjda se posle toga više neće dogoditi da vlast katapultira
male i liderčiće na određene funkcije, koji su u međuvremenu sebe
precenili da bi druge ucenili. Naravno da će koalicije i dalje
biti nužne, ali tek pošto se utvrdi pojedinačna stranačka "težina"
radi buduće ravnoteže ponašanja.
Žika Pantić,
Beograd
|
 |
  |
|
|