GLAS JAVNOSTI  

Izdaje NIP „GLAS” a.d.
„GLAS JAVNOSTI“ d.d.

Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija

 

I n t e r n e t   i z d a n j e

 
 

Glas javnosti 24 sata sa Vama... najnovije vesti iz zemlje i sveta...

 

 

 


vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Links

Srpsko nasleđe

Glas nedelje

SINA

SNAGA

PISMA

 

Tvrdnja

Latinica nije alfabet

Ili greške s predumišljajem

"... uzmeš li tudu rec, znaj da je nisi usvojio, nego si sebe potudio"
nepoznati autor

Da ne beše Lazara kneza, Cirila, Obilica, Vidovdana - mede, cirilice, kao zna kakvi bismo bili, kome bismo pripadali i šta bismo bili. Možda bi neko od nas bio Mujo, neko Haso i sve bi nama bilo ravno zovemo li se Srbija, igra li nam levo krilo Sabahudin ili Miladin i dali nam je predsednik Canak ili Pera, Turcin ili Era, slušamo li turko-folk ili Mokranjca i Carevca.

Kako smo nekako svikli da radimo, uniženi, i ono što niko od nas ne zahteva, poceli smo da se svojevoljno odricemo i kolektivnog pamcenja; istorije, muzike, tradicije... u koje, naravno spada i nacionalno pismo cirilica. DA je tako potvrduje ucestala nepotrebna i uporna upotreba hrvatske latinice na javnim natpisima (firme, bilbordi, reklame itd.) školskim udžbenicima, štampanim casopisima i magazinima koji ne prelaze, vec godinama, srpske granice, cigarete koje se ne izvoze itd.

Nije tacna tvrdnja mnogih da upotreba hrvatske latinice pomaže strancima da se lakše snalaze, jer, stranci, koji pišu i citaju alfabet isto ne razumeju hrvatsku latinicu kao i cirilicu zato što i u hrvatskom pismu postoje dvoznaci za neka slova npr. nj, lj, dž, i druga kao i posebni hrvatsko-latinicni znaci za slova š, c, c, d a koja anglosanksonski alfabet ne poznaje. Strancima bismo pomogli kad bi, ono što je za njih važno, red vožnje, plan grada, važniji putokazi, turisticki vodic i mape itd. štampali upotrebljavajuci alfabet i svoje nacionalno pismo (svuda se tako radi cime bi pokazali da smo zadržali minimum samopoštovanja bez kojeg ne možemo da ocekujemo niti da nas drugi poštuje.

Srpski kulturni poslenici, akademici, prosvetni radnici, turisticki savezi, ministarstva za turizam, kulturu, prosvetu, svojim necinjenjem ne samo da krše Ustav nego ostaju upamceni da se za njihova vremena jedno od najjednostavnijih i najlepših pisama, cirilica, svodi na sporedno a da ga kojekakvi poluintelekti, bez odbrane i sa predumišljajem, proglašavaju za nazadno, arhaicno i - budibog s nama - necu dalje da prljam usta.

Vuk St. Karadžic je cirilometodijsko pismo reformisao izbacivanjem osamnaest slova i dodavanjem onih koja i imaju glasove u našem govoru, ali i tada i sada mnogi uceni ljudi i književnici od Grima i Getea, Puškina i Cerniševskog, V. Skota i mnogih drugih govorili su za naš narod da su "slovenski slavuji" upravo zbog jezika i pisma koje se može nauciti za nekoliko dana a zapamtiti za ceo život. Zahvaljujem Vam na prostoru.

MIROSLAV BOGDANOVIC, CLAN UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU CIRILICE, SRPSKOG JEZIKA, ALEKSANDROVAC


Mišljenje

Gubitnici iz kazina "Dafina" i "Jezda"

Pre neki dan je srpski ministar finansija Božidar Đelic obavestio moju unuku staru sedam godina, koja ovih dana polazi u prvi razred osnovne škole, da ce sve do svoje 22. godine, ona i njeni roditelji, morati da vracaju pare koje je neka bivša vlast, mnogo godina pre nego što se ona rodila, opljackala od naših sugradana u javnosti poznatih kao "stare devizne štediše". Pa i ako je ministar Boža objasnio da se radi o solidarnosti koja je neodvojivi deo tradicije srpskog naroda, meni je ostalo prilicno nejasno - zašto bi moji unuci trebalo da vracaju pare koje je neciji tudi deda pokrao...?

Po mom mišljenju, pojam solidarnosti se apsolutno vezuje za princip dobrovoljnosti. Ako neko po sili zakona, bez pitanja, uzima deo necijeg radnog doprinosa, onda se to zove porez, taksa, namet, arac ili kako god hocete, ali ne solidarnost.

Ko su "stare devizne štediše"? To su, uglavnom, solidno ili bolje stojeci, a neretko i bogati gradani koji su ono što im pretekne pretvarali u devize i stavljali na štednju u neku banku pa u tome nema nicega spornog. Ko ce da nadoknadi pokradeno - ako smo dobro razumeli ministra, najvecim delom sirotinja koja nema pojma ni kako izgleda devizna štedna knjižica, pa to onda postaje vrlo sporno.

Neki drugi, sa nešto više mašte i para krenuli su u kazina poznatija pod imenom "Dafina" i "Jezda", gde su preko neverovatno visokih kamata u neverovatno kratkom vremenu znacajno uvecali svoj kapital, a neki od njih, kako to biva u kockarnici, stekli i citava bogatstva. I opet, kako to biva u kockarnici, neko mora i da izgubi. E sad ja opet ne razumem - zašto bi moji unuci trebalo da vracaju pare koje je neciji tudi deda izgubio na kartama...?

Ako je iz ovih ili onih razloga država morala pod pritiskom, medunarodnim ili unutrašnjim, da sprovede ovakvu meru, onda to treba i objasniti pa da nam svima bude jasno ko pije, ko placa i ko u ciji džep prste zavlaci. Ovako, solidarnost mu ispada nešto poput one price o kiselom groždu, koje su dedovi jeli, a unucima zubi trnuli.

BOJANA POPOVIC, BEOGRAD


Predlog

Ko su mali bogovi medu nama?

("Transparentno, nego šta", "Glas", 14. avgust 2002)

Podržavam predlog gospodina Pantica iz Beograda da se obelodane postojeci spiskovi Vlade Srbije iz kojih se jasno vidi ko cini upravne odbore javnih preduzeca koje imenuje Vlada, iz koje su stranke i koliko su placeni. Narocito u kojim državama imamo ambasade i konzulate, ko su naši ambasadori i konzuli i njihova stranacka pripadnost, kako bi se videlo da oni koje smo podržali "petog oktobra" da dodu na vlast ne dele sudbinu, standard i prihode od kojih se živi sa ostalim gradanima u ova teška vremena.

Kao po onoj narodnoj - Bog je prvo stvorio sebi bradu, a tek onda ostalima...

DRAGAN KOPRIVICA, BEOGRAD


Protest

Meso nisu videli odavno

Sanjaju sveže voce i kolace, "Glas", 11. Ćavgust 2002.

Potresao me je mnogo ovaj clanak. A pre nekoliko dana procitala sam da su zatvorenici u KP Zabela, pored nužnih prostorija za život, dobili i olimpijski bazen i teretanu! I to po svetskim standardima. Radi se o osudenicima za najteža krivicna dela. Napravljen je samo jedna propust na štetu osudenika. Zaboravljeno je tenisko igralište".
I to se može popraviti. Potreban je samo jedan protest, bunt, pa ce i to dobiti od našeg i njihovog blagonaklonog ministra pravde g. V. Batica, koji se tako srdacno sa njima rukovao pa cak i fudbal zaigrao.

DOBRILA JEFTIC, BEOGRAD


Mišljenje

Nismo mi ni glup ni lud narod

"Kakva politika nam je (bila) bolja?", "Glas", 13. avgust 2002.

Skoro iskljucivo citam Vašu novinu jer mislim da je to novina koja, na malom broju strana, ipak javnost informiše u potpunosti o zbivanjima u svetu i kod nas. Narocito stranice sa rubrikom "Glas citalaca", koja vlastodršcima daje toliko korisnih poruka - ali uzalud, jer su oni gluvi pa gluvi, mada ne bi trebalo tako da bude kada bi se setili kako su došli na vlast, da nikad ne bi pobedili sa svojih tada 200.000 clanova.

Ovom prilikom šaljem i ja, prvi put, poruku - jer smatram da se pitanja, da bi bila rešena, moraju otvarati, diskutovati i razrešiti, ma koliko su ona bolna i neprijatna tema. Jedina prilika koja se danas pruža obicnom coveku-biracu da izrazi svoje mišljenje su samo novine. Povod za ovo moje javljanje je upravo clanak gospodina Aleksandra B. Nedeljkovica od 13. avgusta. On se obraca gospodinu M. Spajicu koji je, opet, u "Glasu" od 6. avgusta napisao clanak vezan za stradanje Srbije u prošlom veku, kada je svim narodima isposlovala države, a ona sama ostala razbaštinjena.

Gospodin Nedeljkovic postavlja gospodinu Spajicu nekoliko pitanja, kao što su: kako je drugacije trebalo voditi srpsku politiku u 20. veku, da li sada, na pocetku ovog veka, nešto grešimo, šta savetuje izbeglicama, postoje li ikakve šanse da opet izbeglice postanu vecina u svim onim republikama, zemljama i krajinama, gde su nekad bili ili je bolje povlacenje ka Šumadiji!?

Iako ova pitanja nisu postavljena meni, ipak smatram da mogu da probam da dam odgovore na neka od ovih pitanja. Pre svega, mislim da je svima nama jasno da ovakvom politikom naše - nazovi vlasti, Srbi iz BiH i Hrvatske nikada više nece tamo biti vecina. Svi se secamo da je nazovi vlast pozivala preko televizije, više puta u toku dana, da izbeglice dodu i uzmu državljanstvu. Dok se Srbija guši u sopstvenoj bedi, oni pozivaju izbeglice da povecaju tu bedu. Cak postavljaju za republickog komesara za izbeglice izbeglicu Sandru Raškovic Ivic.

I predsednik Koštunica je za jednog od njegovih cuvenih savetnika postavio za izbeglicka pitanja opet izbeglicu. I, razume se da ovo dvoje izbeglica nece nikada da se vrate odakle su i došli, umesto da kažu drugima: mi idemo prvi, a vi za nama. Oni, naprotiv, imaju suluda uputstva od ovih nazovi vlasti ili je to Sandrino maslo, ili plan, anketiraju izbeglice da li hoce da se vrate u svoj kraj ili hoce iskljucivo Beograd. Naravno, rezultat takve ankete je da 70 odsto njih hoce u Beograd. Neku cudnu demokratiju je donela gospoda komesarka iz lijepe njihove, kao da se Srbi iz Srbije ništa ne pitaju.

Zašto komesarka nekad ne objavi izveštaj šta je do sada uradila, koji je plan, koliko ima izbeglica samo u Beogradu, koliko je kuca napravljeno u Beogradu, koliko su raznoraznih trgovina otvorili u Beogradu. Što bi se oni vracali u bosanske i licke vrleti kada mogu, ni manje ni više, nego pravo u Beograd. Zašticeni su kao bugojanski medvedi, postali gradani prvog reda. Dokopali su se zahvaljujuci prethodnoj i ovoj nazovi vlasti i radnih mesta, pa ce sada, zahvaljujuci bolecivosti i neorganizovanosti Srba iz Srbije, ta mesta i zadržati, a na ulicu ce se u reformama naci radnici iz Srbije. Kako da ne, kada veliki Đindicev ministar Vlahovic zove coveka iz Bosne da im pokaže kako se vodi aukcija! Koliko puta smo u filmovima gledali kako se vodi aukcija, a ministar njegove agencije, berze, to ne znaju!

Osim toga, mnogi su od njih, za proteklih 10 godina, otišli na jasle našeg PIO fonda u invalidske i starosne penzije, a takode se i dalje guraju svakodnevno u invalidsku penziju. Naša nazovi vlast sve ovo prihvata galantno i kavaljerski na leda naših penzionera, iako je u Hrvatskoj i BiH viši standard. Mnogi su ovde dobili stanove i kredite od naših preduzeca i ustanova, a sada lepo i natenane prodaju svoje kuce, stanove i imanja u Bosni, pa ispada da im je rat ispao kao brat - stave devize u džep, nakrive kapu i pitaju pošto je Srbija.

Mi ovde imamo dvostruku okupaciju: jedna je na Kosmetu i u celoj Srbiji, jer sve što Zapad traži bez pogovora se izvršava i druga okupacija je od izbeglica. Ovde, pre svega, mislim na izbeglice iz BiH, jer nikada nisam cuo, ni video, da neki od zvanicnika iz BiH ili Republike Srpske poziva izbeglice da se vrate, a priznaju da je kod njih standard viši nego u Srbiji.

Oni prema "svojoj Matici" nemaju milosti, jer 1999. godine, kada su videli da imamo proterivanje s Kosmeta, nisu pozvali svoje izbeglice da se vrate kako bi pomogli Srbiji. Kada smo pretprošle zime imali restrikcije struje nisu se, opet, setili da kažu: evo struje za naše izbeglice, a sledece zime nas ceka uvoz struje, verovatno za izbeglice. Zašto se ne objavi podatak da li bi morali da uvozimo struju kada ne bismo imali izbeglice. Ali ne, opet dolazi do izražaja naša kavaljerska nazovi vlast. Kao što je slucaj sa nepovoljnom trgovinskom razmenom sa svim susedima, pa i s BiH.

O nebrizi vlasti iz BiH, kao i o nepostojanju namere da se vracaju u Bosnu, pa i u Hrvatsku, najbolja je ilustracija Sabor zajednica Srba Hrvatske i BiH, koji je održan u Centru "Sava" 1. juna ove godine. Ovom Saboru nije prisustvovao ni jedan zvanicnik iz BiH, dok su iz Hrvatske bili Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirovic.

Zakljucci sa ovog Sabora, kome je prisustvovala i komesarka Sandra Raškovic Ivic, su više nego cudni: boli ih ravnodušnost, a ponekad i potcenjivacki odnos dela Matice, doneli su odluku da kroz Zajednicu, kao nevladinu i nestranacku organizaciju, saberu i povežu svoje redove - rasute snage, ali i da uzmu ucešce u politickom životu zemlje. Zatim, kao osnovni zadatak Zajednice - objedinjavanje i rešavanje egzistencijalnih problema prognanih i raseljenih iz ovih republika, ali i da ce okupljati i sve sunarodnike koji su od pocetka 20. veka došli u Maticu. Dalje, Zajednica ce još insistirati na privrednom, društvenom, ekonomskom i kulturnom povezivanju clanova, kako bi ispravili propuste prethodne, ali i nove vlasti prema Srbima sa ovih podrucja.

Sve je ovo sroceno po crnogorskom receptu i komunistickim recnikom, a o povratku u njihove krajeve ni jedne jedine reci. Sramota! Oni ce za kratko vreme tražiti od OUN-a republiku u Srbiji. Teško Matici kada njen komesar dozvoljava da se donose ovakvi zakljucci u njenom prisustvu. Ne treba baš toliko da zloupotrebljava gostoprimstvo misleci da smo mi Srbi iz Srbije stvarno ludi, kao što je govorio njen otac.

Komesarka govori i u Nišu, 4. juna, u istom stilu kao i njihov Sabor, da u Srbiji ima 720.000 izbeglica, 800.000 nezaposlenih i još toliko na prinudnim odmorima, da su uslovi života izbeglica stvarno užasni, a da velike humanitarne organizacije pakuju kofere, krecu ka teritorijama novih konflikata, itd, itd. Ona ne vidi kako 60 odsto Srba iz Srbije užasno teško živi ili da su im baš izbeglice zauzele radna mesta, kao ona brine za Srbiju. Ona misli da smo mi i glupi, pa ne vidimo da njihove kancelarije imaju cenovnike za odecu i obucu koju dobijaju kao pomoc i istu prodaju za devize svojim izbeglicama ili da iznose na pijacu namirnice od pomoci. To isto vidi i taj svet i kaže: dosta! Zašto nekad ne objavi rezultate svog rada ako ih ima. Ne, oni samo misle kako što bolje da se razbaškare po Srbiji, a ova nazovi vlast ih štiti kao medvede.

Da se ovo stanje ne bi nastavljalo, pozivam Udruženje penzionera Srbije i sve sindikate, kao i sve one koji misle slicno meni na ovu temu, da pokrenu inicijativu da se penzionisane izbeglice upute na penzionerske fondove u BiH i Hrvatsku, da se kod otpuštanja radnika zbog reformi prvo otpuste izbeglice, pa onda tek Srbi iz Srbije.

Reci ce neko da je ovaj clanak suviše oštar i neprijatan, ali kada bi se sprovela anketa o ovim pitanjima medu Srbima iz Srbije, mislim da bi ovakav stav prema ovom problemu dobio podršku.

DRAGAN GALOVIC, BEOGRAD