|
 |
 |
  |
 |
 |
Tvrdnja
Latinica nije alfabet
Ili greške s predumišljajem
"... uzmeš li tudu rec, znaj da je nisi usvojio,
nego si sebe potudio"
nepoznati autor
Da ne beše Lazara kneza, Cirila, Obilica, Vidovdana - mede, cirilice,
kao zna kakvi bismo bili, kome bismo pripadali i šta bismo bili.
Možda bi neko od nas bio Mujo, neko Haso i sve bi nama bilo ravno
zovemo li se Srbija, igra li nam levo krilo Sabahudin ili Miladin
i dali nam je predsednik Canak ili Pera, Turcin ili Era, slušamo
li turko-folk ili Mokranjca i Carevca.
Kako smo nekako svikli da radimo, uniženi, i ono što niko od
nas ne zahteva, poceli smo da se svojevoljno odricemo i kolektivnog
pamcenja; istorije, muzike, tradicije... u koje, naravno spada
i nacionalno pismo cirilica. DA je tako potvrduje ucestala nepotrebna
i uporna upotreba hrvatske latinice na javnim natpisima (firme,
bilbordi, reklame itd.) školskim udžbenicima, štampanim casopisima
i magazinima koji ne prelaze, vec godinama, srpske granice, cigarete
koje se ne izvoze itd.
Nije tacna tvrdnja mnogih da upotreba hrvatske latinice pomaže
strancima da se lakše snalaze, jer, stranci, koji pišu i citaju
alfabet isto ne razumeju hrvatsku latinicu kao i cirilicu zato
što i u hrvatskom pismu postoje dvoznaci za neka slova npr. nj,
lj, dž, i druga kao i posebni hrvatsko-latinicni znaci za slova
š, c, c, d a koja anglosanksonski alfabet ne poznaje. Strancima
bismo pomogli kad bi, ono što je za njih važno, red vožnje, plan
grada, važniji putokazi, turisticki vodic i mape itd. štampali
upotrebljavajuci alfabet i svoje nacionalno pismo (svuda se tako
radi cime bi pokazali da smo zadržali minimum samopoštovanja bez
kojeg ne možemo da ocekujemo niti da nas drugi poštuje.
Srpski kulturni poslenici, akademici, prosvetni radnici, turisticki
savezi, ministarstva za turizam, kulturu, prosvetu, svojim necinjenjem
ne samo da krše Ustav nego ostaju upamceni da se za njihova vremena
jedno od najjednostavnijih i najlepših pisama, cirilica, svodi
na sporedno a da ga kojekakvi poluintelekti, bez odbrane i sa
predumišljajem, proglašavaju za nazadno, arhaicno i - budibog
s nama - necu dalje da prljam usta.
Vuk St. Karadžic je cirilometodijsko pismo reformisao izbacivanjem
osamnaest slova i dodavanjem onih koja i imaju glasove u našem
govoru, ali i tada i sada mnogi uceni ljudi i književnici od Grima
i Getea, Puškina i Cerniševskog, V. Skota i mnogih drugih govorili
su za naš narod da su "slovenski slavuji" upravo zbog
jezika i pisma koje se može nauciti za nekoliko dana a zapamtiti
za ceo život. Zahvaljujem Vam na prostoru.
MIROSLAV BOGDANOVIC, CLAN UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU CIRILICE, SRPSKOG
JEZIKA, ALEKSANDROVAC
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Mišljenje
Gubitnici iz kazina "Dafina" i "Jezda"
Pre neki dan je srpski ministar finansija Božidar
Đelic obavestio moju unuku staru sedam godina, koja ovih dana
polazi u prvi razred osnovne škole, da ce sve do svoje 22. godine,
ona i njeni roditelji, morati da vracaju pare koje je neka bivša
vlast, mnogo godina pre nego što se ona rodila, opljackala od
naših sugradana u javnosti poznatih kao "stare devizne štediše".
Pa i ako je ministar Boža objasnio da se radi o solidarnosti koja
je neodvojivi deo tradicije srpskog naroda, meni je ostalo prilicno
nejasno - zašto bi moji unuci trebalo da vracaju pare koje je
neciji tudi deda pokrao...?
Po mom mišljenju, pojam solidarnosti se apsolutno vezuje za princip
dobrovoljnosti. Ako neko po sili zakona, bez pitanja, uzima deo
necijeg radnog doprinosa, onda se to zove porez, taksa, namet,
arac ili kako god hocete, ali ne solidarnost.
Ko su "stare devizne štediše"? To su, uglavnom, solidno
ili bolje stojeci, a neretko i bogati gradani koji su ono što
im pretekne pretvarali u devize i stavljali na štednju u neku
banku pa u tome nema nicega spornog. Ko ce da nadoknadi pokradeno
- ako smo dobro razumeli ministra, najvecim delom sirotinja koja
nema pojma ni kako izgleda devizna štedna knjižica, pa to onda
postaje vrlo sporno.
Neki drugi, sa nešto više mašte i para krenuli su u kazina poznatija
pod imenom "Dafina" i "Jezda", gde su preko
neverovatno visokih kamata u neverovatno kratkom vremenu znacajno
uvecali svoj kapital, a neki od njih, kako to biva u kockarnici,
stekli i citava bogatstva. I opet, kako to biva u kockarnici,
neko mora i da izgubi. E sad ja opet ne razumem - zašto bi moji
unuci trebalo da vracaju pare koje je neciji tudi deda izgubio
na kartama...?
Ako je iz ovih ili onih razloga država morala pod pritiskom,
medunarodnim ili unutrašnjim, da sprovede ovakvu meru, onda to
treba i objasniti pa da nam svima bude jasno ko pije, ko placa
i ko u ciji džep prste zavlaci. Ovako, solidarnost mu ispada nešto
poput one price o kiselom groždu, koje su dedovi jeli, a unucima
zubi trnuli.
BOJANA POPOVIC, BEOGRAD
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Mišljenje
Nismo mi ni glup ni lud narod
"Kakva politika nam je (bila) bolja?", "Glas",
13. avgust 2002.
Skoro iskljucivo citam Vašu novinu jer mislim
da je to novina koja, na malom broju strana, ipak javnost informiše
u potpunosti o zbivanjima u svetu i kod nas. Narocito stranice
sa rubrikom "Glas citalaca", koja vlastodršcima daje
toliko korisnih poruka - ali uzalud, jer su oni gluvi pa gluvi,
mada ne bi trebalo tako da bude kada bi se setili kako su došli
na vlast, da nikad ne bi pobedili sa svojih tada 200.000 clanova.
Ovom prilikom šaljem i ja, prvi put, poruku - jer smatram da
se pitanja, da bi bila rešena, moraju otvarati, diskutovati i
razrešiti, ma koliko su ona bolna i neprijatna tema. Jedina prilika
koja se danas pruža obicnom coveku-biracu da izrazi svoje mišljenje
su samo novine. Povod za ovo moje javljanje je upravo clanak gospodina
Aleksandra B. Nedeljkovica od 13. avgusta. On se obraca gospodinu
M. Spajicu koji je, opet, u "Glasu" od 6. avgusta napisao
clanak vezan za stradanje Srbije u prošlom veku, kada je svim
narodima isposlovala države, a ona sama ostala razbaštinjena.
Gospodin Nedeljkovic postavlja gospodinu Spajicu nekoliko pitanja,
kao što su: kako je drugacije trebalo voditi srpsku politiku u
20. veku, da li sada, na pocetku ovog veka, nešto grešimo, šta
savetuje izbeglicama, postoje li ikakve šanse da opet izbeglice
postanu vecina u svim onim republikama, zemljama i krajinama,
gde su nekad bili ili je bolje povlacenje ka Šumadiji!?
Iako ova pitanja nisu postavljena meni, ipak smatram da mogu
da probam da dam odgovore na neka od ovih pitanja. Pre svega,
mislim da je svima nama jasno da ovakvom politikom naše - nazovi
vlasti, Srbi iz BiH i Hrvatske nikada više nece tamo biti vecina.
Svi se secamo da je nazovi vlast pozivala preko televizije, više
puta u toku dana, da izbeglice dodu i uzmu državljanstvu. Dok
se Srbija guši u sopstvenoj bedi, oni pozivaju izbeglice da povecaju
tu bedu. Cak postavljaju za republickog komesara za izbeglice
izbeglicu Sandru Raškovic Ivic.
I predsednik Koštunica je za jednog od njegovih cuvenih savetnika
postavio za izbeglicka pitanja opet izbeglicu. I, razume se da
ovo dvoje izbeglica nece nikada da se vrate odakle su i došli,
umesto da kažu drugima: mi idemo prvi, a vi za nama. Oni, naprotiv,
imaju suluda uputstva od ovih nazovi vlasti ili je to Sandrino
maslo, ili plan, anketiraju izbeglice da li hoce da se vrate u
svoj kraj ili hoce iskljucivo Beograd. Naravno, rezultat takve
ankete je da 70 odsto njih hoce u Beograd. Neku cudnu demokratiju
je donela gospoda komesarka iz lijepe njihove, kao da se Srbi
iz Srbije ništa ne pitaju.
Zašto komesarka nekad ne objavi izveštaj šta je do sada uradila,
koji je plan, koliko ima izbeglica samo u Beogradu, koliko je
kuca napravljeno u Beogradu, koliko su raznoraznih trgovina otvorili
u Beogradu. Što bi se oni vracali u bosanske i licke vrleti kada
mogu, ni manje ni više, nego pravo u Beograd. Zašticeni su kao
bugojanski medvedi, postali gradani prvog reda. Dokopali su se
zahvaljujuci prethodnoj i ovoj nazovi vlasti i radnih mesta, pa
ce sada, zahvaljujuci bolecivosti i neorganizovanosti Srba iz
Srbije, ta mesta i zadržati, a na ulicu ce se u reformama naci
radnici iz Srbije. Kako da ne, kada veliki Đindicev ministar Vlahovic
zove coveka iz Bosne da im pokaže kako se vodi aukcija! Koliko
puta smo u filmovima gledali kako se vodi aukcija, a ministar
njegove agencije, berze, to ne znaju!
Osim toga, mnogi su od njih, za proteklih 10 godina, otišli na
jasle našeg PIO fonda u invalidske i starosne penzije, a takode
se i dalje guraju svakodnevno u invalidsku penziju. Naša nazovi
vlast sve ovo prihvata galantno i kavaljerski na leda naših penzionera,
iako je u Hrvatskoj i BiH viši standard. Mnogi su ovde dobili
stanove i kredite od naših preduzeca i ustanova, a sada lepo i
natenane prodaju svoje kuce, stanove i imanja u Bosni, pa ispada
da im je rat ispao kao brat - stave devize u džep, nakrive kapu
i pitaju pošto je Srbija.
Mi ovde imamo dvostruku okupaciju: jedna je na Kosmetu i u celoj
Srbiji, jer sve što Zapad traži bez pogovora se izvršava i druga
okupacija je od izbeglica. Ovde, pre svega, mislim na izbeglice
iz BiH, jer nikada nisam cuo, ni video, da neki od zvanicnika
iz BiH ili Republike Srpske poziva izbeglice da se vrate, a priznaju
da je kod njih standard viši nego u Srbiji.
Oni prema "svojoj Matici" nemaju milosti, jer 1999.
godine, kada su videli da imamo proterivanje s Kosmeta, nisu pozvali
svoje izbeglice da se vrate kako bi pomogli Srbiji. Kada smo pretprošle
zime imali restrikcije struje nisu se, opet, setili da kažu: evo
struje za naše izbeglice, a sledece zime nas ceka uvoz struje,
verovatno za izbeglice. Zašto se ne objavi podatak da li bi morali
da uvozimo struju kada ne bismo imali izbeglice. Ali ne, opet
dolazi do izražaja naša kavaljerska nazovi vlast. Kao što je slucaj
sa nepovoljnom trgovinskom razmenom sa svim susedima, pa i s BiH.
O nebrizi vlasti iz BiH, kao i o nepostojanju namere da se vracaju
u Bosnu, pa i u Hrvatsku, najbolja je ilustracija Sabor zajednica
Srba Hrvatske i BiH, koji je održan u Centru "Sava"
1. juna ove godine. Ovom Saboru nije prisustvovao ni jedan zvanicnik
iz BiH, dok su iz Hrvatske bili Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirovic.
Zakljucci sa ovog Sabora, kome je prisustvovala i komesarka Sandra
Raškovic Ivic, su više nego cudni: boli ih ravnodušnost, a ponekad
i potcenjivacki odnos dela Matice, doneli su odluku da kroz Zajednicu,
kao nevladinu i nestranacku organizaciju, saberu i povežu svoje
redove - rasute snage, ali i da uzmu ucešce u politickom životu
zemlje. Zatim, kao osnovni zadatak Zajednice - objedinjavanje
i rešavanje egzistencijalnih problema prognanih i raseljenih iz
ovih republika, ali i da ce okupljati i sve sunarodnike koji su
od pocetka 20. veka došli u Maticu. Dalje, Zajednica ce još insistirati
na privrednom, društvenom, ekonomskom i kulturnom povezivanju
clanova, kako bi ispravili propuste prethodne, ali i nove vlasti
prema Srbima sa ovih podrucja.
Sve je ovo sroceno po crnogorskom receptu i komunistickim recnikom,
a o povratku u njihove krajeve ni jedne jedine reci. Sramota!
Oni ce za kratko vreme tražiti od OUN-a republiku u Srbiji. Teško
Matici kada njen komesar dozvoljava da se donose ovakvi zakljucci
u njenom prisustvu. Ne treba baš toliko da zloupotrebljava gostoprimstvo
misleci da smo mi Srbi iz Srbije stvarno ludi, kao što je govorio
njen otac.
Komesarka govori i u Nišu, 4. juna, u istom stilu kao i njihov
Sabor, da u Srbiji ima 720.000 izbeglica, 800.000 nezaposlenih
i još toliko na prinudnim odmorima, da su uslovi života izbeglica
stvarno užasni, a da velike humanitarne organizacije pakuju kofere,
krecu ka teritorijama novih konflikata, itd, itd. Ona ne vidi
kako 60 odsto Srba iz Srbije užasno teško živi ili da su im baš
izbeglice zauzele radna mesta, kao ona brine za Srbiju. Ona misli
da smo mi i glupi, pa ne vidimo da njihove kancelarije imaju cenovnike
za odecu i obucu koju dobijaju kao pomoc i istu prodaju za devize
svojim izbeglicama ili da iznose na pijacu namirnice od pomoci.
To isto vidi i taj svet i kaže: dosta! Zašto nekad ne objavi rezultate
svog rada ako ih ima. Ne, oni samo misle kako što bolje da se
razbaškare po Srbiji, a ova nazovi vlast ih štiti kao medvede.
Da se ovo stanje ne bi nastavljalo, pozivam Udruženje penzionera
Srbije i sve sindikate, kao i sve one koji misle slicno meni na
ovu temu, da pokrenu inicijativu da se penzionisane izbeglice
upute na penzionerske fondove u BiH i Hrvatsku, da se kod otpuštanja
radnika zbog reformi prvo otpuste izbeglice, pa onda tek Srbi
iz Srbije.
Reci ce neko da je ovaj clanak suviše oštar i neprijatan, ali
kada bi se sprovela anketa o ovim pitanjima medu Srbima iz Srbije,
mislim da bi ovakav stav prema ovom problemu dobio podršku.
DRAGAN GALOVIC, BEOGRAD
|
 |
  |
|
|