Prilazim polako, bez treme, gledam da je ne uplašim,
a kontrolišem širi prostor, jer ih je obično više i lovim onu
koju je najlakše i najbezopasnije uhvatiti. Najviše ljudi strada
zbog straha, uplaše se, pokušaju da pobegnu, nalete na drugu i
"cap".
Bitno je da moja senka ne padne na nju, da je ne uplašim"
- priča opušteno i smireno Mališa Popović (30) iz Laza kod Krupnja.
Kao da se ne bavi jednim od najopasnijih poslova, danas: zmijarenjem.
Mališa već devet godina lovi poskoke, najotrovnije zmije naših
prostora, "prisojkinje".
U Lazama se teško živi, teško opstaje. Zato je i Mališa tražio
dodatni izvor prihoda. Ideju za posao dao mu je ujak, doktor Milutin
Nenadović, ali nije voleo da se i bavi ovim opasnim poslom. Otišao
je u Zavod za imunologiju i virusologiju na Torlaku, prošao teoretsku
obuku, a praktična iskustva sticao sam. Tu se otrov poskoka koristi
za spravljanje seruma.
"Zmije sam dobro poznavao i ranije, a i lovac sam. Mogu
reći da sam još kao dete imao neku dobru komunikaciju sa njima,
da smo na neki način bili bliski. Kao mali nisam imao strah od
zmija a ni one od mene. Prvi dan kada sam krenuo u lov uslovio
sam 6 zmija za 15 minuta. Tako je počelo" - priča Mališa.
Zmijarenje je opasan posao. Iako u lov ide u specijalnom kamuflažnom
odelu i čizmama, nosi serum, jer je ujed opasan, i bez obzira
na lekove, tvrdi Mališa, uvek po čoveku ostavlja trajne posledice.
Njega do sada zmija nikad nije ujela.
"Samo jednom sam bio u opasnosti. Prolazio sam ispod jednog
zida u Sokogradu, a ona je zašištala nekoliko centimetara od mog
vrata. Zmija kad oseti opasnost prvo preti šištanjem, a ujeda
kad mora ili kada je preplašena. Ja se nisam uplašio, jedno vreme
sam se primirio dok se nije udaljila. Kasnije sam je ulovio"
- priča Mališa. Najveći poskoci koje je on ulovio bili su dugi
86 i 84 centimetara, a najveći, koji je po njegovim saznanjima
izmeren na Torlaku, bio je dug 114 centimetara.
Lov zmija ugovora sa Torlakom, sezona počinje poslednje sedmice
aprila ili početkom maja. Godišnje ulovi u proseku oko 100 komada,
najviše u Lazama i okolini Sokograda. U lov uvek ide sam, ako
su vrućine, pre podne između 8 i 10 sati. Zmije je najlakše naći
u vreme parenja: onda traži partnere, izlaze, šetaju se u većem
broju.
Kad ih ulovi, stavlja ih u svileni džak. Kući ih drži u velikoj
kaci, imaju i hladovinu i osunčani deo. Ulovljene zmije teško
prihvataju hranu (šest na sto), mogu bez nje i po 8 meseci, ali
im u pojilicama redovno menja vodu.
U Torlak ih prevozi kao specijalni teret, u obeleženom vozilu.
Prošle godine imao je 73 ulovljena poskoka, ali ih zavod nije
otkupio pa ih je pustio. Ali, ove godine je znatan broj, tvrdi
čak istih, ponovo ulovio. Trenutno ima 50 komada. Mališa živi
sa ocem, majkom, ženom i ima tri sina, a u staranju oko zmija
pomaže mu i otac Brano.
"Ja sam jedini zmijar u zapadnoj Srbiji.. Prema mojim podacima
u Srbiji ima samo četvorica zmijara, a meni najbliži je u Kragujevcu.
Nisam zadovoljan zaradom. Veliki je rizik, cena oko 5 evra po
komadu" - kaže Mališa.
Mališa Popović ne dozvoljava da drugi gledaju njegove zmije,
kao da ne želi da ih izlaže poniženjima. Neće da kaže zašto, samo
tvrdi da je to njegova dužnost prema njima. I uopšte, nerado govori
o načinu života i ponašanju zmija. Jednostavno kaže da o tome
ne može da priča.
TEKST I FOTO: MILOJKO IVANOVIĆ