Različiti vojni kontingenti zaposlili su brojne prevodioce i
radnike u kuhinji, i izvan svih većih vojnih baza NATO izgrađene
su prodavnice i zanatske radionice koje pružaju usluge međunarodnoj
klijenteli. Funkcioner EU tvrdi: „Stvorili smo lažnu sliku o razvoju
privrede na Kosovu. To potvrđuje nagli pad ekonomskog rasta posle
11. septembra 2.000, kad je prepolovljen broj sedišta stranih
humanitarnih organizacija koje su se preselile u Avganistan."
Program izgradnje stanova takođe može da posluži kao odlična
ilustracija ogromne razlike između količine pomoći koju dobijaju
kosovski Albanci i one koja stiže do pripadnika manjinskih naroda.
U svim albanskim sektorima niču kao pečurke posle kiše ogromne
stambene zgrade. Duž puteva podignuto je na desetine novih hotela,
s benzinskim pumpama, servisima za pranje kola, velikim samouslugama
i restoranima. Nasuprot tome, u izolovanim enklavama u kojima
žive pripadnici manjina jedva da se nešto gradi. Stanovnici ovih
enklava kupuju benzin od preprodavaca u plastičnim kanisterima.
Do sredine maja najveći deo od ukupno 100.000 preostalih nealbanaca
živeo je u desetak većih enklava širom Kosova, pod stalnom zaštitom
pripadnika NATO. U pokušaju da podstakne njihovu eventualnu reintegraciju
u kosovsko društvo, Unmik je nedavno uklonio stalne vojne barikade
i zamenio ih privremenim pokretnim patrolama. Mada su vidljive
ograde uklonjene, za stanovnike ovih enklava psihološke barijere
su ostale.
„Imamo dobar razlog da se plašimo da uđemo u albanske oblasti",
objašnjava direktor malog Centra srpske zajednice u Prištini Miroslav
Kisić. Kad smo na ulici, ne usuđujemo se da govorimo srpski jer
bismo odmah bili napadnuti." Kisić prepričava šta mu se nedavno
dogodilo u jednoj banci. Kad mu je iz ruke ispao mobilni telefon,
on je instinktivno opsovao na srpskom. „Imao sam sreće da je moj
pratilac, vojnik NATO, odmah intervenisao i spasio me od razjarene
gomile."
Pre sukoba 1999. u Prištini je živelo oko 35.000 Srba. Sada je
ovde preostalo svega 170 Srba koji uglavnom žive u istoj zgradi.
Kao inženjer rudarstva Kisić je nekada bio direktor rudnika Trepča
na severu Kosova. Sada upravlja sa ono malo sredstava kojima raspolaže
ova zajednica iz prištinskog geta. „Imamo gimnastičku salu, sto
za bilijar, bakalnicu i malo dvorište. Svuda nas prate vojnici
i danonoćno čuvaju ulaz u naš geto. Živimo u pravom zatvoru."
Život tridesetoro srpske dece u prištinskom getu je još teži.
Oni svakoga dana autobusom odlaze u osnovnu školu koja je od Prištine
udaljena osam kilometara. Pripadnici grčkog kontingenta u okviru
Kfora putuju zajedno s njima u autobusu i štite ih od eventualnih
napada, a prate ih i dva oklopna vozila. I pored ovakvih mera,
Albanci redovno kamenuju autobus.
Vukosava Cvetković radi u jedinoj bakalnici u getu, ali živi
u malom stanu u jednoj zgradi nekoliko ulica dalje. Ranije su
je svakodnevno, od kuće do posla i nazad, pratili vojnici NATO,
ali zbog nove politike podsticanja integracije ona je sada primorana
da sama pešice prevaljuje ovo rastojanje. Ipak, komandir britanske
garde svako veče pošalje jednu patrolu koja se brine za njenu
bezbednost. Ova udovica (55 godina) sada živi sama jer su joj
deca odrasla i imaju svoje porodice, ali iz inata ne razmišlja
o tome da napusti Kosovo. „Neću dopustiti Albancima da me oteraju,
iako bih na drugom mestu mogla da živim daleko bolje."
Grupa albanskih mladića napala je 1. juna jednog srpskog mladića
koji je identifikovan samo kao Preža. Teško su ga pretukli pre
nego što su mu u pomoć pritekli britanski vojnici. Međutim, razlog
za ovaj incident nije bila međuetnička mržnja. To je bio sukob
između narko dilera. Lokalni portparol Unmika Derek Čepel ističe
da albanski i srpski kriminalci sarađuju.
„Izgleda da se ove dve etničke zajednice jedino slažu kad je
reč o poslovima s drogom, oružjem i prostitucijom." Mada
zvanični policijski statistički podaci beleže značajno smanjenje
međuetničkog nasilja otkad su NATO snage stigle na Kosovo (prošle
godine je bilo samo 136 ubistava u poređenju sa 675 u 1999. godini),
brojke mogu da prevare.
„Stanovništvo je do te mere polarizovano da skoro interakcije
i nema", tvrdi Čepel i dodaje: „To, međutim, ne znači da
više nema mržnje." I pored činjenice da je smanjena stopa
kriminala, brojke su šokantno visoke ako se uzme u obzir relativno
mali broj stanovnika na Kosovu - oko dva miliona - i činjenica
da je stanovništvo uglavnom naseljeno u ruralnim oblastima.
„Budimo pošteni. Na Kosovu jednostavno ne vladaju red i zakon",
rekao je bivši ambasador Biset. „Ovde je raspoređeno 40.000 stranih
vojnika, kojima pomaže 5.000 pripadnika međunarodne policije i
5.000 pripadnika lokalne policije. I pored toga, NATO nije u stanju
da spreči svakodnevna ubistva, silovanja, pljačke i proganjanja."
Jedna od metoda kojima Albanci pribegavaju da bi zlostavljali
pripadnike etničkih manjina je stalno podsećanje na OVK. Prema
mirovnom sporazumu postignutom 1999, ova gerilska vojska je trebalo
da bude raspuštena u roku od dva meseca. Uostalom, 1998, neposredno
pre izbijanja krize na Kosovu, CIA je OVK proglasila terorističkom
organizacijom i međunarodna zajednica je priznala da njeno postojanje
predstavlja veliku opasnost.
Mada je većina boraca OVK jednostavno prešla u novi Kosovski
zaštitni korpus (KZK) ili u redove lokalne policijske službe,
OVK nezvanično i dalje postoji. Upravo su veterani ove terorističke
organizacije prvi izveli upade na jugu Srbije u novembru 2000.
i pokrenuli veliku ofanzivu na severu Makedonije u leto 2001.
Piše: Skot Tejlor
Sutra: Spomenici Bleru i Vokeru