|
 |
 |
  |
 |
 |
Ubeđenje
Sitnice čine život
Otvoreno pismo premijeru i članovima Vlade Srbije
I ja sam jedan od mnogobrojnih građana ove Srbije
koja je od Vas očekivala mnogo više. Pri tome ne mislim na pare
već, pre svega, na eliminisanje mnogobrojnih „sitnica" koje
nam svakodnevno zagorčavaju život.
Nabrojaću samo deo njih na koje se odnose potrebne intervencije:
- kućni red u stambenim zgradama (prljavština, buka, noćna muzika
i veselja, petarde i dr.),
- pucnjava radi zabave svakim povodom,
- psi lutalice i veliki psi u zgradama,
- smeće po svim površinama,
- parkiranje vozila po trotoarima i zelenim površinama, čak i
tamo gde postoje parkinzi (da bi vlasnicima bila na oku),
- istovarivanje robe, građevinskog materijala i šuta gde ko stigne,
a naročito na trotoarima i zelenim površinama,
- frontalni prelazak ulice na pešačkim prelazima, pa ko koga obori
(umesto da svako ide svojom desnom stranom, kao što se nekada
išlo),
- alarmni uređaji na kolima koji sviraju po celu noć,
- neljubazno, često i bezobrazno ponašanje (šalterskih) službenika
i radnika u svim državnim institucijama (a berza rada je prepuna
nezaposlenog sveta). Takve su banke, pošta, socijalno, Infostan,
prodavnice, milicija, zdravstvene ustanove (naročito domovi zdravlja),
GSP, katastar i dr.
- Sve ove napred navedene probleme trebalo je eliminisati odmah,
na samom početku, dok je narod bio pod euforijom zbog smene vlasti,
jer ne bi smeo da reaguje zbog uvođenja reda pošto bi to bila
najuočljivija promena. Većina našeg naroda, u stvari, ne voli
da mu neko menja životne navike, bez obzira kakve su, već promene
očekuje samo u sveri novčanih primanja i slobode. Zato, ako narodu
napred navedene navike promenite tek pred sledeće izbore, onda
ćete te izbore izgubiti. Ali, ako ih promenite odmah, po hitnom
postupku, onda će dotični deo naroda još uvek imati vremena da
se privikne i prevaspita pa će, možda, pred naredne, redovne izbore,
čak reći: „Pa, i nije teško biti fin".
VERA GRUJIĆ-SOTIROVIĆ, BEOGRAD
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Zbunjenost
Mora li naopako i u diplomatiji
Posledice ove kadrovske politike su katastrofalne
Srbi koji žive u otadžbini i mi koji smo u dijaspori
često različito razmišljamo o tome koje su aktivnosti i potezi
vlasti prioritetni i važni. Razlike su sasvim razumljive jer živimo
u drugačijim sredinama i uslovima, ali je najvažnije da jedni
druge razumemo. Kao što je nama jasno da je za prosečnog građanina
Srbije veoma bitno kako i koliko će da plaća struju (i da li će
je imati), trebalo bi i da mi budemo shvaćeni što previše insistiramo
na profesionalnom i kvalitetnom radu naše diplomatije.
- Karakteristika komunističke vlasti bila je i naopaka kadrovska
politika, kriterijum je uglavnom bio poslušnost ili veza, a ne
stručnost i profesionalnost. Ovde u Australiji su nekada Brozovi
konzuli u Melburnu bili polupismeni Makedonci koji su nas sramotili
na svakom koraku, a poslednji Miloševićev generalni konzul u Sidneju
Ostoja Pandža je na ovo značajno mesto došao sa karijerom bivšeg
milicionera bez znanja i jedne reči engleskog jezika i bez imalo
iskustva u diplomatiji. Nažalost, čini se da i nova dosovska vlast
i Svilanovićev MIP nastavlja sa starom tradicijom.
- U vašem listu čitam da je moguće da novi ambasador u Vašingtonu
bude Vesna Pešić, jer DOS-u ne odgovara Majkl Đorđević, a DSS-u
Cerović. U zemljama razvijene ekonomije i demokratije zadatak
diplomata je da poboljšaju razumevanje i saradnju dve zemlje,
a ne retko i pre toga da unaprede ekonomsku saradnju. Bez obzira
na političku pripadnost, svakome je jasno da je gos. Đorđević
sa svojim znanjem, iskustvom, kontaktima i poznavanjem tradicije
i mentaliteta Amerikanaca idealna ličnost da bude na mestu izuzetno
značajnog ambasadora u ekonomski najjačoj zemlji sveta. Sasvim
je s druge strane opet pa jasno koliko su za tu funkciju pogrešne
ličnosti Vesna Pešić ili Cerović.
- Kod nas u Australiji postoji mnogo manje značajan, ali isto
tako apsurdan primer. Svilanović je za člana dijaspore od 12 kandidata,
među kojima je bilo i nekoliko izrazito uspešnih biznismena, izabrao
Iliju Glišića koji je nezaposlen i na socijalnoj pomoći. Tako
u otadžbini imamo savetnika iz dijaspore koji ni sebi, a kamoli
drugima ne može da pomogne.
- Posledice ovakve kadrovske politike mogu da budu katastrofalne.
Žalosno je što pojedina DOS-ovska diplomatska postavljanja izazivaju
podsmeh stranih profesionalnih državnih administracija, ali je
gore što to ima posledice i na usporenu obnovu Srbije. Opet primer
iz Australije, gde je robna razmena sa Srbijom pre 15 godina bila
80 miliona dolara, a prošle godine 700.000 $, odnosno više od
sto puta manje. Razlozi su pre svega u sankcijama i lošim odnosima
prethodne srpske administracije sa Australijom. Posle pada Miloševića
politički odnosi su postali potpuno drugačiji, australijska vlada
i kompanije su inicirale robnu razmenu i investiranje, ali s druge
strane odgovora nema. Dok DOS i Svilanović raspoređuju nesposobne
kadrove i selektuju pogrešne savetnike, u Srbiji nezaposlenost
raste, fabrike ne rade, a ispruženu ruku investitora iz inostranstva
nema ko da prihvati
PREDRAG VUČINIĆ, KANBERA
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
PREDLOG
Proslava, ali dostojanstveno
Obeležavanje dva veka od Prvog srpskog ustanka
Za dve godine navršava se dva veka od Prvog srpskog
ustanka. Ova i iduća godina treba da budu presudne u temeljnim
priprema za obeležavanje ovog velikog jubileja.
Potrebno je u ove dve godine podići, u mestima gde se pominju
knezovi iz pesme „Početak bune protiv dahija", spomen-obeležja,
koja treba uraditi skromno ali sveobuhvatno.
- U dosadašnjim proslavama izostalo je obeležavanje Prve srpske
skupštine u Ostružnici. Ranije je to bila ideološka prepreka.
Sada bi se, ukoliko to izostane, radilo o nebrizi i krupnom propustu.
- Ostružnica je bila, može se slobodno reći, prestonica srpske
države punu godinu dana (1804-1805 g.). Celishodno bi bilo da
se održi svečana sednica Skupštine Srbije u samoj Ostružnici na
200-godišnjicu Prve srpske skupštine, čime bi se obeležilo 200
godina parlamentarizma kod nas. Treba podići spomenik ili spomen-obeležje
Karađorđu i njegovim savremenicima, na platou naspram starog turskog
hana na Trgu bratstva i jedinstva u centru Ostružnice. Trg da
nosi ime Karađorđevih ustanika. Takođe, treba rekonstruisati stari
turski han iz 17. veka. Izvršiti zatim obnovu spomenika kod crkve,
kao i spomen- obeležje kod Đumrukane - stare carinarnice na Savi.
Dobro bi bilo pripremiti muzejsku zbirku ú srpskog ustanka i smestiti
je u Domu kulture, koji je podignut na mestu gde je 1804. održana
ú Skupština, i gde je bio Karađorđev konak.
- Pored toga, treba obeležiti i događaj u Železniku, gde je bio
dogovor 1804. za održavanje Skupštine, kod mesta „Sveta Petka",
naspram Ostružnice. Podići spomenik, spomen-obeležje znamenitom
knezu iz Železnika, Đorđu Milovanoviću. Neophodno je izvršiti
pripremu za muzej - etnografsku kuću; obnoviti vodenicu na mestu
gde je 1788. bilo više sukoba sa Turcima, kada je u jednom učestvovao
i Karađorđe Petrović.
Uređenje objekata u ovim istorijskim mestima doprinelo bi i organizovanju
školskih ekskurzija, gde bi svoje učešće imalo i Ministarstvo
prosvete. Ove predloge za proslavu smatramo prilogom za program
republičke proslave jubileja Ustanka.
MILIJA CVETKOVIĆ, BEOGRAD
NESPORAZUM
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Svetla semafora
Svuda u svetu na ovim uređajima
pale se crveno, žuto i zeleno svetlo
Gospodin Koturica vozeći svoga „juga" približava se oprezno
semaforu i tu se zaustavlja.
Menjaju se signalna svetla: crveno, narandžasto, zeleno, ali „jugo"
gospodina Koturice i dalje stoji u mestu. Ne pomera se. Ponovo
dolazi promena svetla na semaforu: crveno, narandžasto, zeleno,
ali gospodin Koturica ni makac.
Stvara se ogromna kolona vozila iza gospodina Koturice. Čuju se
protestne automobilske sirene drugih, nestrpljivih vozača. Neki
su čak izašli iz kola, psuju, žale se da će zakasniti na posao,
izgubiti svoju zaradu, ali uzalud. Koturica se ne pomera sa mesta,
kao da je usidren.
- Prilazi mu saobraćajac pa ga učtivo uz „dobar dan" pita:
„U čemu je vaš problem gospodine? Zar nemamo nijednu boju koja
bi se vama svidela?"
„Nije problem u bojama na semaforu, nego što tim signalnim svetlima
upravlja moj rival, Mindžić. Ne mislite valjda da ću se ja pomeriti
sa mesta sve dok on žari i pali. Neka se prvo izvrši rekonstrukcija
njegove uprave, a najbolje da on bude smenjen, pa ću onda i ja
da krenem. Ovako, nemam nameru da se povinujem njegovim svetlima.
- A kad me već pitate da li mi se sviđaju ove boje na semaforu,
reći ću vam iskreno da se meni prevrće u stomaku kad god ih pogledam.
Kakve su to boje koje nam se nameću? Zar ne bi bilo bolje da umesto
crveno, narandžasto, zelene imamo u našoj zemlji crveno, plavo,
bele boje na raskrsnicama?"
Saobraćajni policajac je zamišljen. Posle kraćeg tudomisanja na
kraju reče:
„Ali gospodine, ova signalna svetla crveno, narandžasto, zeleno
su međunarodno priznata. Takva su na svim semaforima, u celom
svetu..."
- „U tome i jeste za mene problem što nam ta svetla crveno, narandžasto,
zeleno nameću stranci. A šta onda ostaje nama od našeg suvereniteta?
Gde je onda naš nacionalni ponos, naše nacionalno dostojanstvo?
Ne, ja se sa ovog mesta neću pomeriti sve dok se ne pojave naša,
nacionalna svetla: crveno, plavo, belo, mada može i plavo, belo,
crveno, ali samo privremeno. Za sledeće tri godine..."
- Saobraćajcu nije preostalo ništa drugo nego da na propisnom
rastojanju iza „juga" gospodina Koturice postavi sigurnosni
trougao i da nastavi da reguliše saobraćaj, u meri koja je moguća,
da bi se barem unekoliko smanjio zastoj u saobraćaju.
MARKO SMUKOV, PISAC, BEOGRAD
|
 |
  |
|
|