|
 |
 |
  |
 |
 |
R E A G O V A NJ E
Optužbe bez osnova
„Preča džamija nego crkva", „Glas javnosti", 9. mart
2002. godine
U Vašem listu „Glas javnosti" u subotu, 09. 03. 2002. godine,
objavljen je tekst pod naslovom „Preča džamija nego crkva"
u kome je na najgrublji način od strane novinara vašeg lista izneto
niz neistina i optužbi na račun, kako mene lično, tako i preduzeća
u kome radim (za mito, korupciju, neposedovanje licence za rad
itd), prenošenjem navoda sa konferencije za štampu Radojka Lukovića,
odbornika SO Požarevac, samozvanog aktiviste Otpora.
Stoga sam prinuđen da javno, ovim putem, opovrgnem navode iz
pomenutog teksta, a takođe i pokrenem tužbu protiv svih odgovornih.
Kroz oba zahteva stranke i odgovora stručnih službi jasno je da
se radi isključivo o stambenim, odnosno poslovnim objektima. Verski
objekat muslimanske veroispovesti nigde nije pomenut, a čak i
da je podnet zahtev za takav objekat, odnosno džamiju, on bi bio
najkorektnije obrađen.
Da li će stranka ispoštovati dobijenu dozvolu za gradnju ili
ne, ne zavisi od urbanističke službe koja izdaje uslove za projektovanje,
odnosno dozvolu za gradnju.
Na primer, stranka podnese zahtev za izgradnju fabrike čokolada
i dobije dozvolu za istu, a izgradi deponiju nuklearnog otpada.
Ovim primerom hteo sam da kažem da ukoliko se prilikom gradnje
objekta utvrdi da odstupa od predviđenih gabarita ili namena,
a u ovom slučaju da je verski objekat-džamija a ne stambeni za
koji je podnet zahtev, po zakonu dužnost je građevinske inspekcije
opštinskog organa uprave da utvrdi, zaustavi gradnju i dostavi
rešenje investitoru o rušenju objekta ili delova objekta koji
odstupaju od dozvoljenog.
Žalosno je da Luković, koji je gradski odbornik duže od godinu
dana, nema elementarna znanja o zakonom predviđenoj proceduri
za izdavanje urbanističke, odnosno građevinske dozvole, te da
gradske stručne službe rade na osnovu zakona a isključivo u smislu
podnetog zahteva stranke, a nikako na osnovu čaršijskih rekla-kazala
trač partija, nacionalnih, verskih i drugih pripadnosti podnosilaca
zahteva.
Čudno je takođe da Luković nije upoznat da je Izvršni odbor na
jednoj od poslednjih sednica osnovao stručnu komisiju koja će
se baviti isključivo spornim objektima koji su dobili urbanističku
ili građevinsku dozvolu a odstupili od gabarita ili namene, ili
objektima kod kojih postoje neke druge nepravilnosti u gradnji,
a sve to za period od 4.11.1995. godine, pa do datuma osnivanja
komisije, jer je to period koji nije obuhvaćen važećim Zakonom
o legalizaciji objekata, što znači da ukoliko se zaista izgradi
verski objekat-džamija na mestu koje je previđeno za stambeni
objekat, bio bi predmet razmatranja i ove komisije.
Ukoliko su i druga znanja Lukovićeva vezano za gradsku problematiku
na istom nivou kao i prethodna, potpuno je nejasno na koji način
zastupa građane u skupštini grada.
Za Lukovića bi bolje bilo da se više bavi sportskim udruženjem
čiji je, čini mi se i sekretar (mada je potpuno nejasno na osnovu
kojih kvalifikacija), ukoliko doduše poseduje nekakva barem malo
veća znanja iz oblasti sporta od onih iz oblasti arhitekture i
urbanizma.
Nažalost, moraću pred sudom da tražim da Luković dokaže sve svoje
navode, kao i da snosi zakonom predviđene posledice za svaku izgovorenu
reč koja vređa lični i poslovni ugled, moral i dostojanstvo moje
ličnosti, gde prvenstveno mislim na delove teksta koji su vezani
za mito i korupciju, obzirom da stranku nisam video nikada i ne
poznajem je lično.
Moraće konačno doći vreme da svako odgovara, kako za ono što
radi, tako i za ono što javno izgovori.
Miloš Gardašević, arhitekta,
Požarevac
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
N E P R A V D A
Bog u pomoć
penzionerima
Zar male penzije još smanjivati
Gospođo ministarka Matković, povodom Vaše izjave u vezi sa smanjenjem
penzija za januar, februar i mart 2002. godine, želim da Vam se
obratim sa nekoliko pitanja i konstatacija.
1. Ako velika većina penzionera u Srbiji jedva preživljava, kako
onda mislite da će smanjenje penzija za 1-3 mesece ove godine
„sprečiti pad standarda penzionera"?
Gospodo iz vlasti - narodni „dušebrižnici", kada bi ovo Vaše
tvrđenje bilo tačno, tvrdim da bi Vi prvo Vaše plate smanjili
u cilju zaštite sopstvenog standarda. Zbog toga predlažem da se
i plate (pardon, primanja) poslanika i ministara, kao i svih koji
žive od nameta - poreza, doprinosa ili kako ga već zovete, usklađuju
sa platama, troškovima života zaposlenih u metalskoj, tekstilnoj
i drugim industrijama sa malim platama.
Ili usklađujte svoja primanja sa primanjima onih koji rade u
inostranstvu, prosveti i sličnim službama! Čovek mora sa uzdahom
da konstatuje: Svi političari i vlasti drže se devize - narodu
treba pričati, pa makar to bile i gluposti, jer kako ono narod
kaže: „Ovce su za šišanje" a mi smo ovce ( to proizilazi
iz Vašeg ponašanja)! Bruka i sramota!
2. Gospođo Matković, da li ste upoznati sa činjenicom da je PIO
fond potrošen za izgradnju kapitalnih objekata u Srbiji (HE Đerdap,
Autoput Beograd-Niš, „Sava" centar i... ukupno oko 250 objekata)?
Svi ovi objekti ostvaruju prihode, i to je dobro poznata činjenica.
Pitanje: ako oni ostvaruju prihode, zbog čega onda oni ne vraćaju
PIO fondu sredstva koja su utrošena za njihovu izgradnju? Mi to
s pravom zahtevamo.
3. Da li znate, gospodo iz vlasti (posebno Matkovićka, Đelić
i Đinđić), kakve će posledice izaći iz Zakona o vraćanju sredstava
PIO fondu? Po mom mišljenju:
a) Penzioneri neće biti socijalni problem Vlade Republike Srbije,
već će njihov fond biti dovoljno jak da će moći da rešava probleme
socijalno ugroženih penzionera!
b) Vlada Republike Srbije ne bi morala Zakonom o budžetu da ima
stavku: „Pomoć PIO fondu u visini od 40%!"
v) To bi bila prava reforma sistema.
Nismo mi radili i ulagali u taj fond tek tako - valjda smo računali
da ćemo u starosti imati neku sigurnost. Šta mislite kolika su
ta naša ulaganja bila? Najbolje govore izgrađeni objekti.
4. Da li ovom odlukom kršite zakon po kome se usklađivanje penzija
vrši sa kretanjem plata i troškova života kvartalno? Pitanje:
da li se prvi kvartal 2002. godine završava sa 31. 03. 2002. godine
ili sa januarom t. g.? Koga Vi to pravite budalama? Ako malo razmislite,
videćete da je to bruka i sramota za vlast i DOS kojima smo poverovali
i dali im mandate!
Nadam se da ste shvatili šta sam ovim hteo da kažem, pa Vas u
to ime srdačno pozdravljam sa nadom da ćete promeniti svoje mišljenje
i odluku. Penzioneri, neka nam je Bog u pomoći!
Tomislav Nikolić, penzioner,
Zrenjanin
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
N E P R A V D A
Zakon nije isti za sve
Nepoštovanje Zakona o otkupu stanova i samovolja JP PTT saobraćaja
u Sremskoj Mitrovici, koje je na sednici Radničkog saveta 1992.
godine donelo odluku da izuzme svoje stanove od prodaje, primoralo
je sve stanare da se obrate sudu u vanparničnom postupku da donese
rešenje koje će zameniti ugovor o otkupu, što je regulisano i
postojećim Zakonom o otkupu stanova.
Na „sreću" što nas se konačno oslobodila zahvaljujući sudskom
rešenju, PTT „Srbija", Radna jedinica Sremska Mitrovica,
ostvarila je svoju nameru da ne poštujući zakon profitira, a na
našu štetu. Umesto da se kazni onaj ko krši zakon, kako u njemu
i piše, taj profitira. Iselili smo iz garsonjere od 22 m2, koja
je bila predmet spora deset godina, a koji je pokrenula naša majka
odnosno baka, koja je u njoj živela od 1971. godine. U nju se
uselila tako što je svoj stan 75 m2 koji je dobila kao radnik
TP Vojvodina Sremska Mitrovica, sporazumno zamenila za gore spomenutu
garsonjeru, čiji je vlasnik bila PTT Srbija.
Spor je lično pokrenula pred sudom, uz angažovanje advokata,
ali je u toku spora umrla, odnosno izvršila samoubistvo. U vreme
kada je menjala svoj stan nije se moglo sanjati o nekakvom Zakonu
o otkupu stanova, a najmanje smo se mi nadali da će isti indirektno
uticati na dužinu njenog života. Sa njom, bolesnom i poluslepom,
živeo je njen unuk, tada student, danas dipl. ing. elektrotehnike,
mlad perspektivan 30-godišnjak, koji je ostao da živi u garsonjeri
i posle njene smrti, da bi se nakon nedavno okončanog sudskog
spora, morao iseliti i to ne samo iz nje, već i iz zemlje.
U ovom desetogodišnjem sporu, posle smrti tužiteljice, sud je
nastavio proces uvažavajući njenog sina kao naslednika, ali razlike
u mišljenjima sudija bile su očigledne, jer se uvek u prvostepenom
postupku donosilo rešenje u korist naslednika, a u drugostepenom
to pravo je osporavano. Natezalo se u dokazivanju da li je to
lično ili materijalno pravo, ne poštujući činjenicu da je ona
za života bila pokretač spora.
Da li je zaista u prvostepenom postupku postojala nestručnost
sudija, tj. stručnost u drugostepenom postupku, ili se, pak, radilo
o nečem drugom? Bitno je napomenuti da su svi ostali stanari u
pomenutoj zgradi, na osnovu istog postupka, svoje stanove uspeli
otkupiti!!!
Obraćala sam se mnogima i verovala u novu vlast, ali ni od koga
nisam dobila odgovor. Ne znam šta bi se dogodilo da se neko od
tih kojima sam se obraćala našao u ovakvoj poziciji, tj. da nije
reč o meni kao običnom građaninu!? Zaključak na sve ovo se nameće
sam: zakon nije isti za sve.
Gordana Novković,
Sremska Mitrovica
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
P R O T E S T
I psi lutalice imaju dušu
Pišem Vam gotovo u jednom dahu, revoltirana pismom izvesnog Nikole
Arsića, kome očigledno u životu sve ide kako treba, pa nema pametnija
posla nego da diže hajku na pse lutalice koji su svima krivi,
iz prostog razloga jer žive pod ovim nebom. Stoga bih htela da
dotičnoj personi naglasim par stvari.
Naime, u svetu je problem pasa lutalica još veći nego kod nas
i da je gospodin Arsić bio negde dalje od svog sela, verovatno
bi to i znao. Ali, u svetu se ti psi uredno vakcinišu, čiste od
glista i sterilišu. Međutim, u svetu građani, te iste pse ne šutiraju,
ne teraju ih motkama i kamenjem, tako da oni nisu isprepadani
i ne nasrću na prolaznike. Kod nas je obrnuto. Najveće zveri od
postanka sveta, tj. ljudi, postaju izuzetno agresivni u prisustvu
pasa lutalica i nasrću na njih svim raspoloživim sredstvima.
Kada bi samo jednom čučnuli, gospodine Arsiću, i pozvali neku
od tih „zveri", svaka bi Vam rado prišla da se pomazi, jer
svakom živom biću je potrebna nežnost i ljubav da bi opstalo.
Još kada bi im odneli ono što Vama ostane od „skromnog" ručka
- umesto da bacite u đubre, stekli biste vernog prijatelja do
kraja života. A, rukovodeći se mišlju da ko ne voli životinje
ne voli ni ljude, imam utisak da bi Vam prijatelj dobro došao.
Ne zaboravite, gospodine Arsiću, da i psi, kao i svaka druga
životinja, imaju pravo na dostojanstvo. Na kraju, ružno je što
se ljudi za svaku sitnicu pozivaju na 5. oktobar. Niste tamo bili
sami, bila je tamo cela Srbija i, u najmanju ruku, egoistično
je koristiti taj istorijski dan za svaki problem koji iskrsne.
U nadi da ćete promeniti mišljenje o psima lutalicama i da ćete
uskoro prošetati Knez Mihailovom sa sopstvenim ljubimcem na uzici,
Nataša Sretenović,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Z A M E R K A
Urbanisti ćute i ruše kioske
Nikako ne dozvoliti tranzitni saobraćaj kroz centar grada
Nekako bez veće pažnje šire javnosti protiče diskusija o predlogu
Prednacrta G(U)P-a Beograda, odnosno Generalnog (urbanističkog)
plana, što je svakako u ozbiljnoj disproporciji sa značajem takvog
planskog dokumenta. Nema značajnijeg plana za Beograd od pomenutog
jer se greške ispaštaju decenijama. Vidna suština polaza autora
je potpuno novo viđenje grada i urbanizma, njegovog razvoja i
učešća građana u svemu tome.
Pa, kakav je to, u suštini, plan? To je, zapravo, „tolerantni"
(kompromisni) dogovor ljudi, interesnih grupa, građana, političara
i preduzimača (!!!) šta da se gradi i gde, a s ciljem sprečavanja
„konfliktnih" situacija, smanjivanja „tenzija" u narodu,
drugim rečima - obezbeđivanje socijalnog mira. Naravno, u svemu
tome, istina pri kraju, mesta imaju i ljudska prava, kao i bezbednost
nekretnina.
A urbanisti? Oni su „profesionalni servis" koji samo pomaže
u celom poslu. Sve ovo doslovno piše u prednacrtu. Ideja je sasvim
nova, jer dosad u svetu (a ni kod nas) nije viđena. Možda je u
nekim ranijim vremenima i bilo ideja (čak i nekih konkretnih rešenja)
da plan takvog nivoa čuva i socijalni mir, ali se to nije primetilo,
a još manje su autori to postavljali kao glavni cilj. Ovde su
karte otvorene (transparentnost na delu) i možda je to dobro.
Oni koji se u urbanizam i planiranje ponešto razumeju, pitaće
gde je tu uloga nauke i struke, gde su viđenja budućnosti, gde
je i futurologija, gde su analize i predviđanja trendova razvoja
(i još mnogo toga). Pitaće se i kako to mogu, recimo pomenuti
političari i preduzimači, da budu nosioci planiranja, a ne ljudi
koji se za to školuju. Sve to, naravno, može, ali samo ako se
plan posmatra onako kako ga autori posmatraju. Kako je urbana
tolerantnost zamišljena?
Primer prvi: grad već više od decenije uništavaju divlji graditelji,
jedući mu prostorne resurse (urbanisti sve vreme tolerantno ćute,
sem kada su benigni kiosci u pitanju). Kada treba „planirati"
budući razvoj, urbanisti su još tolerantniji (zbog mira u kući),
pa sve te zone (ili krajeve kako vole da kažu) zadržavaju u skoro
stopostotnom obimu. Nigde analize šta je to primarno i prostorno
neotuđivo za Beograd i njegovu budućnost i šta treba sačuvati
za buduće Beograđane. Urbanisti tolerantno smatraju da je u redu
da najskuplji delovi grada ostanu za uvek ono što su zamislili
„divlji" graditelji.
Primer drugi: stav saobraćajnih stručnjaka koji rade plan je
bio (o tome je pisao i „Glas") da nikako ne treba dozvoliti
tranzitni saobraćaj kroz najuži centar grada. Taj stručni stav
je stav jedno 100-150 godina, ali nikad nije kasno. Tolerantni
kompromis je uslovio da se glavni magistralni tranziti iz Bulevara
kralja Aleksandra i ulice 29. novembra, odnosno Pančevačkog mosta,
vode u Dečansku, pa u tunel (!) i dalje prema Novom Beogradu (i
obratno).
Takođe, tolerantno je zaključeno da se tranzitni magistralni
pravci mogu voditi Glavnom ulicom i kroz istorijsko zaštićeno
jezgro starog Zemuna. Tako, zapravo, izgleda „tolerantni"
dogovor kako da svi budu na šteti - vozači koji će sate provoditi
u tunelu i građani koji imaju nesreću da u centru stanuju ili
rade. Toleranciji i njenim primerima nikad kraja.
Međutim, kako u svemu treba imati meru, tako ni sa tolerancijom
ne bi trebalo baš da preterujemo. Skupo će nas stajati.
Miodrag Spajić,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Č U Đ E NJ E
Ovi iz Haga ne shvataju
Zaista nije jasno zašto Karla del Ponte toliko muči ovo divno
demokratsko rukovodstvo u Srbiji sa tim Tačijem i Izetbegovićem.
Zbog čega ih već jednom ne optuži i ne izda nalog za njihovo hapšenje,
i tako olakša Đinđiću, Batiću, Mihajloviću i drugima da na kontu
toga pohapse desetak Srba sa spiska i pošalju ih tamo gde im je
suđeno.
Sećamo se da je 1992. godine skoro bio postignut dogovor kojim
bi se izbegao konflikt u BiH, a onda je na nagovor zapadnih vlada
Izetbegović odustao od sporazuma i tako uveo ovu republiku u rat.
Pamtimo i da su vlasti u Makedoniji baš u to vreme obećale da
će njihova republika ostati u Jugoslaviji, bez obzira na odluku
Slovenije i Hrvatske, pod uslovom da ostane i BiH.
Lider muslimana je sve to pokvario. Ali, on je već odavno završio
zadati posao i više nije potreban, pa je nejasno zašto već nije
u Hagu. Ista stvar je i sa Tačijem. I on je po nalogu zapadnih
mentora razbuktao plamen rata protiv Srba, ovog puta na Kosmetu,
i više nije od značaja, a pomalo je i na smetnji.
Obojica su, dakle, završila posao koji im je bio poveren i više
nisu ta opravdanja za ekspedovanje svih Srba na koje je Karla
bacila oko. Nije mi jasno kako to u Hagu ne shvataju.
Borivoje Đurić,
Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
P R O T E S T
Takse povećane uprkos obećanjima
Da će sve takse (EDB / TV, izlazne takse i slično) kada oni dođu
na vlast, biti ukinute. Rečeno - učinjeno. Svi smo bili oduševljeni.
Ali, ne lezi vraže, prerano radovanje.
Kao što znate, za vreme sankcija, ako smo želeli da idemo svojim
vozilom kod rodbine koja je, na našu nesreću, ostala van granica
Srbije (Makedonija, FBIH, RS, Mađarska), morali smo da platimo
izlaznu taksu 200 dinara za vozača i čak 400 za vozilo, zelenu
(žutu) kartu čak 1.500 dinara za jedan mesec, plus putarinu do
Niša i Leskovca ili do Subotice.
Danas kada idemo kod te iste rodbine (svojim vozilom) moramo
da platimo 3.000 dinara za jednomesečnu zelenu kartu, pet puta
uvećanu putarinu za tzv. autoput do Niša i Leskovca i 4,5 puta
uvećanu cenu goriva (benzin). Prema Subotici je putarina takođe
pet puta skuplja, a nije čak ni tzv. autoput.
A, tzv. autoput nije ništa bolji, štaviše, gori je nego ikad.
Kad je reč o TV taksi, ponovo se vraća, ali sada pod nazivom pretplata
i biće mnogo, mnogo veća nego kao taksa uz brojilo. Ukratko, obećanje
- ludom radovanje.
Ljubomir Bošković,
Beograd
|
 |
  |
|
|