Priča
da se NATO vojnici, smešteni na Kosovu, u sve većem broju vraćaju
kućama oboleli od leukemije i drugih nejasnih stanja, pravi paniku
u zapadnom javnom mnenju. Strah da su njihove bolesti izazvane
radijacijom, od pre godinu i po dana bačenih projektila obogaćenim
osiromašenim uranijumom, u tromesečnom NATO bombardovanju, naterala
je većinu zapadnih vlada da se ovim problemom bavi kao udarnom
temom.
A šta je, onda, s nama? Pronaći sagovornike u našoj stručnoj
javnosti je priča za sebe. Malobrojni upućeni i spremni da govore
ističu da je slika Srbije (s Kosmetom) i nas samih u najmanju
ruku dramatična.
- Projektili sa osiromašenim uranijumom nisu bacani samo
na Kosovu, već svuda po Srbiji - tvrdi naš poznati ekolog Dejan
Dimov. - Njima su gađani Beograd i drugi gradovi, tako da smo
se maltene svi mi našli, u nekom trenutku, u prečniku manjem od
10 kilometara, koliki je domet radijacije. I svi smo mi potencijalni
budući pacijenti onkoloških bolnica. A takvom stanju ne doprinosi
samo radijacija, već i druga zagađenja oslobođena prilikom gađanja
rafinerija.
Na primedbu da je ovo ipak smela tvrdnja, naš sagovornik kaže:
- Ovde je nesporno izveden eksperiment "in vivo"
na kompletnom narodu. Kontaminaciji su isto izloženi i vojnici
i civili, svako ko dođe u dodir sa uranijumom zagađenim prostorom.
Da je Kosovo ovim projektilima gađano, NATO je priznao, ali svi
ćute o tome da su istim projektilima gađani mostovi i druge armirane
građevine usred Beograda, poput zgrada MUP-a ili Generalštaba.
Tim zgradama niko ne prilazi jer je problem kuda s građevinskim
materijalom, koji će nastaviti da zrači. Kod nas je uranijum posejan
zanavek, jer mu je vreme poluraspada četiri i po milijarde godina!
Šta to znači sa aspekta zdravlja ljudi?
- Razorne posledice će trpeti sledećih 30 generacija. Hromozomi
odgovorni za kvalitetno potomstvo sigurno su pretrpeli i trpeće
promene. Kada će se to tačno dogoditi, precizno se ne može reći.
Ali, lekari već upozoravaju da se broj obolelih od malignih bolesti
kod nas uvećao za 30 odsto. Urođene malformacije kod potomaka
ozračenih tek ćemo videti. Jer, osiromašeni uranijum kojim su
bili presvučeni projektili, u prvom momentu, odnosno prilikom
eksplozije ima alfa zračenje- kratkog dometa. Dovoljno je da osoba
udahne vazduh u kome je oslobođen uranijum u vidu aerosola, i
da zauvek ostane kontaminiran. Krvotokom se prenosi celim organizmom
i vezuje se za najosetljivije delove, pre svega za polne ćelije.
Ovako kontaminirana osoba sigurno će imati nekoga među potomcima
sa urođenim nedostacima.
Dok
ovo govori, Dimov se poziva na primere vojnika iz Zalivskog rata,
u kome su ovakvi projektili prvi put upotrebljeni:
- Pre devet godina, protiv Iraka u Zalivskom ratu je ispaljeno
940.000 projektila sa osiromašenim uranijumom iz 110.000 vazdušnih
napada i još 4.000 projektila iz artiljerijskog oružja sa zemlje.
Podaci govore da je 250.000 Iračana direktno kontaminirano sa
tih 300 tona radioaktivnog otpada, od ukupno pola miliona tona
koliko je SAD imala uskladišteno, a da nije znala kako da ga se
reši. Još 1977. godine oni su smislili da projektile, da bi im
navodno povećali probojnu moć, presvuku osiromašenim uranijumom
238, kao nusproduktom proizvodnje uranijuma 235, neophodnog za
atomske centrale, izotope za atomsko oružje... Istina je da zbog
velike specifične težine lako probija oklop tenkova, ali ako se
setimo koliko je tenkova stradalo na Kosovu, postavlja se pitanje
gde su sve ovi projektili završili. Jedno je sigurno- kod američkih
vojnika u Zalivskom ratu nije trebalo dugo čekati da se ispolje
posledice u vidu leukemije, opšteg pada imuniteta i drugih nedefinisanih
hroničnih stanja, praćenih povišenom temperaturom, glavoboljom...
A priznanje matičnih država da su koristili osiromašeni uranijum
u Zalivskom ratu potvrđeno je plaćanjem odšteta mnogim vojnicima
od 1996.godine naovamo, koji su svoju državu tužili.
Zna li se koliko je projektila bačeno na našu zemlju?
- Na žalost, to zna samo NATO, koji je iste projektile bacao na
prostoru Bosne, Kosova i ostatka Srbije. Identične su posledice
na našem vojnom i civilnom stanovništvu kao kod onih koji pate
od zalivskog sindroma. Činjenica je takođe da je na Kosovu radioaktivnim
projektilima najviše ugroženo albansko i drugo stanovništvo, koje
nije informisano i nema dobru zdravstvenu zaštitu. Činjenica je
takođe da novu vladu, kao nigde u svetu, ekologija i zaštita životne
sredine apsolutno ne zanima. Ukidanje Ministarstva za ekologiju,
u zemlji opterećenoj najrazličitijim zagađenjima, do ovog najtežeg
radioaktivnog - neoprostivo je. Da li neko uopšte razmišlja šta
bi se desilo ukoliko bi pukla, primera radi, brana jalovine u
Boru? Stručnjaci i na to upozoravaju, a to ne bi bila katastrofa
lokalnih razmera, već balkanska.
Zorica Ostojić