edsednik Vojislav Koštunica ne prenebregava pouke
novije istorije. On ne previđa, reklo bi se, političku sudbinu
Gorbačova - jedno vreme izabranika naroda, protagoniste široko
slavljenih "promena" i rado prihvatanog sagovornika
svih svetskih lidera, međutim, na kraju - bez "radnog mesta"-
zato što su neki Jeljcin, Kravčuk ili Šuškjevič, paktirajući u
međuvremenu oko državnog osamostaljivanja Rusije, Ukrajine i Belorusije
uspešno demontirali Sovjetski Savez!
Predsednik
Koštunica ne želi da, slično sovjetskom slučaju - rastući prestiž
njegove ličnosti, i samim tim i rastući prestiž DSS (kapital,
stečen poverenjem građana pokazanim ove jeseni ), sutra potonu
zajedno s Jugoslavijom - protiv koje je Crna Gora, ali za koju
ne mora obavezno biti ni Srbija, ako se u obema otvori pitanje
referenduma.
Ovakav zaključak omogućen je dvema "pretpostavkama",
uz koje je Koštunica spreman da prihvati predlog DOS - široke
koalicije partija pobednica na izborima 24. septembra - da još
jedanput bude nosilac liste političkog saveza, ovog puta za izbore
23. Decembra na kojima treba da se dokrajči režim Miloševića.
Prva od Koštuničinih "pretpostavki" tiče se novog ustava
i sudbine međudržavne zajednice Srbije i Crne Gore. Onog, što
treba da proistekne iz zahtevanog preobražaja današnje, možda,
poslednje Jugoslavije. Počinjući (posle očekivane izborne pobede
) inicijativu za promenu Ustava, kako prema Crnoj Gori tako i
prema Srbiji, DOS se obavezuje da uvaži "činjenicu postojanja
SRJ".
"Prevedena na srpski", takva obaveza DOS podrazumevala
bi poštovanje "principa treće stolice". Ugovor - kojim
se isključuje mogućnost da pregovori budućih vlasti Srbije i vlasti
Crne Gore, o nezavisnosti ili karakteru zajednice, počnu po "žabljačkom
uzoru" - autonomno, mimo volje i učešća, ili tačnije, iza
leđa "legalne SRJ", dakle i predsednika Koštunice.
Pitanje Crne Gore i Srbije ne može se prepustiti samo vlastima,
ili vlastima i partijama te dve republike - ono se mora rešiti
opredeljivanjem svih građana, dopunio je predsednik, govoreći
u nedelju uveče na sednici Glavnog odbora DSS. Saglasno tumačenju
merodavnog izvora u vrhu DSS - mogućno je da Vojislav Koštunica
ima na umu savezne izbore za ustavotvornu skupštinu (umesto referenduma
u Crnoj Gori, Srbiji, ili u obe jedinice ) - s pitanjem ostanka
ili napuštanja državne zajednice, kao glavnim poljem borbe na
izborima.
Vratimo se mogućnim motivima ugradnje ovakvog "sigurnosnog
uređaja" lidera DSS, uoči događaja koji predstoje. Raspoznajući
u produženom separatizmu vlasti Crne Gore - recimo, sindrom secesionizma
zapadnog dela Ukrajine u odnosu na Rusiju (u vreme njihove zajedničke
države) - odnosno, Koštuničinog Kravčuka u političkoj pojavi Mila
Đukanovića, ko je onda predsednikov Jeljcin? Ko je taj koji bi
bio u stanju da iz današnje zajednice otcepi Srbiju, ne bi li
samo uklonio s puta brzo rastući politički uticaj Koštunice i
DSS?
Upitate li štampu, ona će ukazati na "lokomotivu pobede"
24. septembra, predsednika DS Zorana Đinđića. Unutar saveza 18
partija, nema druge snage koja bi sutra, njegovoj, do izbora vodećoj,
najrazvijenijoj i najbrojnijoj DS bacila rukavicu ozbiljnijeg
izazova - osim, dabome, DSS. Pogotovo ako se postizborno političko
polje Srbije nazre usred (očekivanih ) rušenja SPO, SRS i pucanja
SPS.
Imajući u vidu veliki učinak i doprinos Đinđića u borbi s režimom
Miloševića, pre i posle 5. oktobra - u političkoj javnosti Srbije
široko je zasnovano očekivanje da vođa demokrata dobije u budućoj
vlasti "mesto kakvo je zaslužio" - logično, najuticajnije.
Sasvim zgodno za dejstva protiv programskih ideja i političkih
interesa predsednika sadašnje države.
Međutim, hoće li Đinđić, došavši na vlast, svoju novu poziciju
i tako iskoristiti - da, ruku pod ruku s Đukanovićem, poradi za
prevremenu penziju "poslednjeg šefa Jugoslavije"?
Ponirući u tajnu, navodno - i onako hladnog međusobnog odnosa
dvojice, neki analitičari su, čini se, kročili na rizično tle
karaktera ličnosti, ne žaleći pri tom ni crno mastilo. Prenebregli
su da je politika biznis interesa, ređe emocija. Predsednik Jugoslavije
ih nije zapostavio, nastojeći da, kao i u pitanju ustava, stesni
prostor uticaja vođe DS. Diktirajući svoju drugu "pretpostavku",
uz koju bi mogao da stane na čelo kampanje DOS, Koštunica samo
što imenom nije pomenuo Đinđića. Po svemu ostalom - na primer,
obavezujući koaliciju da posle pobede postupa u interesu vlasti
pravnog poretka a ne pojedinaca, zatim, da (u tom smislu) istera
na čistac slučajeve zloupotrebe vlasti "ne samo pre, nego
i posle 5. oktobra" ili da ne žuri s isticanjem mandatara
vlade Srbije, anticipirajući pravo njenog parlamenta - nije teško
dokučiti da je svoje zahteve diktirao s mislima uz vođu demokrata.
Saglasno izvoru u DSS, tamo su pod presijom utiska da je njihov
jaki saveznik previše požurio u nastojanju da važna mesta u ključnim
sistemima, medijima ili policiji popuni "svojim ljudima"
- anticipirajući pozicije u polju uticaja u Srbiji, u vreme kada
Miloševićeve vlasti više ne bude i kada, ispunivši svoju jednokratnu
misiju posle toga nestane i DOS. Ugrađujući u pismeni ugovor svoja
"osiguranja i zadrške", Vojislav Koštunica nastoji da
materijalizuje rastući prestiž DSS - jednostavno ne dopuštajući
previsoku akontaciju koju možda želi da uzme Đinđić.
Petar Popović