U jednom zvaničnom aktu Ministarstva spoljnih
poslova SAD iz 1991. godine navedeno je, pored ostalog, da će
religiozni fundamentalizam biti glavni problem svetske politike
u poslednjoj deceniji 20. veka. Nažalost, predviđanja su se ostvarila.
Verski faktor vidljiv je u svim sukobima koji su se događali od
1990, uključujući i sukobe u Jugoslaviji.
U
Šri-Lanki građanski rat se vodi od 1990. između budista i hindutamilaca,
u Nigeriji je tokom 1991. ubijeno na hiljade vernika u borbama
muslimana i hrišćana, nakon što je vlada odobrila rad nemačkim
misionarima. U Indiji je samo tokom 1992. ubijeno više od 2.000
vernika u borbama hindusa i muslimana. U regionu Kavkaza, vode
se borbe muslimana protiv hrišćana, a u Severnoj Irskoj između
rimokatolika i protestanata.
U Sudanu besni nemilosrdan rat između hrišćana i muslimana, a
u Istočnom Timoru između katolika i muslimana. Na zapadnoj obali
okupiranoj od strane Izraela, jedan jevrejski fundamentalista,
lekar po zanimanju, ubio je 1994. u džamiji za vreme molitve 30
muslimana. Masakr je izazvao talas nasilja između Jevreja i Palestinaca,
tokom narednih meseci. Pakistan je usvojio 1991. zakon po kome
se uvreda Muhameda kažnjava smrću vešanjem. Danas se duhovni teror
javlja u najrazličitijim vidovima. Kao nekada u borbi protiv komunizma,
tako i danas u procesu sprovođenja novog svetskog poretka SAD
se oslanjaju na fundamentalističke pokrete, npr. u Avganistanu,
Bosni, na Kavkazu, na Kosovu, itd.
Fundamentalistički pokreti pružaju najdublje korene u trenucima
krize. U haotičnim situacijama ljudi su skloni da artikulišu svoj
očaj kroz utopijske snove da bi prebrodili teške časove lične
ili kolektivne drame. Fundamentalizam ima svoju snažnu psiho-socijalnu
dimenziju. Otuda primarne izvore savremenog fundamentalizma treba
tražiti u krizi kroz koju prolazi svetska zajednica. Gomilanje
i usavršavanje nuklearnog oružja, ekološki problemi sa apokaliptičkim
predviđanjima, dužnička kriza koja je destabilizovala mnoge zemlje
trećeg sveta, osiromašenje milionskih masa, građanski i međunarodni
ratovi - samo su deo savremene svetske panorame.
U globalnom svetskom haosu, pojedine crkve pa i neinstitucionalizovane
religije videle su svoju šansu i ponudile su svoje svetske tekstove,
ali kao političku ideologiju. U Iranu je islamska verska organizacija
izgradila teorijsku i organizacionu bazu za revoluciju, koja se
dogodila 1978/1979. Alija Izetbegović postavi je temelje džihada
u "Islamskoj deklaraciji" obavljenoj 1970. koji će muslimanska
verska zajednica u Bosni i Hercegovini povesti 20 godina kasnije.
U Nikaragvi i nekim drugim zemljama Latinske Amerike, u katoličkoj
Poljskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj, katoličke organizacije
imale su odlučujući uticaj na zbivanja 1990/91. Bilo bi pogrešno
izvući zaključak da zbog svega toga treba osuđivati religije,
bilo da je reč o hrišćanstvu, judeizmu, islamu ili bilo kojoj
drugoj religiji. Sve one sadrže određene etičke parametre i postavljaju
moralne okvire. Vernici očekuju od crkve da bude filozofski razumna,
moralno na visini, da duhovno osvetli životne puteve. Nažalost,
često se iza religiozne fasade kriju tajne ili polutajne organizacije
sa mračnim ciljevima. Kombinovanje politike i religije uspešno
je ostvareno u hladnoratovskoj borbi i razbijanju Istočnog bloka.
Ali, to su kratkoročni uspesi u kojima je novac odigrao glavnu
ulogu.
Dugoročno posmatrano korišćenje religije u političko-diplomatskoj
igri predstavlja fatalnu grešku sa negativnim posledicama za samu
religiju. Religiozni misticizam prenet u političku sferu izvor
je netolerancije, antoginizma i mržnje. Tu leže koreni zločina
počinjenih u savremenim ratovima. Danas na svetskoj sceni deluje
na hiljade verskih organizacija različitog profila. Organizaciono
su osposobljene za učešće u političkom životu, raspolažu zamašnim
finansijskim izvorima, koji najčešće vode u mračno podzemlje.
Maksima o apsolutnoj odanosti organizaciji, najčešće vodi u agresivnost.
Na terenu nekadašnje Jugoslavije od izbijanja krize ispoljile
su živu aktivnost brojne katoličke organizacije. Na vrhu piramide
nalazi se Opus Dei, sprovodnik katoličkog fundamentalizma. Za
razliku od najvećeg broja katoličkih organizacija, koja uporište
nalazi u neprivilegovanim delovima društva, Opus Dei je elitistička
organizacija u punom smislu reči. Da bi se shvatila suština ove
organizacije s misterioznim nazivom "Delo Božije" potrebno
ju je postaviti u širi istorijski kontekst i složeni mehanizam
Rimokatoličke crkve. Ovo utoliko pre, što Opus Dei nije autonomna
organizacija, nego jedan od najznačajnijih kanala u sprovođenju
papske politike.
Dr Smilja Avramov