Dugo
će Igor Rakočević pamtiti 2000. godinu. Skoro šest meseci jedna
od najvećih nada Crvene zvezde bio je, kako kaže, u nemilosti
kluba kojem je srce dao. Po okončanju sezonskog hoda po mukama
usledio je najpre usmeni, potom i pismeni razlaz s crveno-belima,
ali i neopravdana osporavanja njegovih vanserijskih kvaliteta.
Ne zadugo...
Na najvećoj svetskoj pijaci najtalentovanijih košarkaša, čelnici
Minesote Timbervulvs na čelu s legendarnim centrom Bostona Kevinom
Mekhejlom, draftovali su pleja Crvene zvezde. Jedan od dečačkih
Igorovih snova na putu je ostvarenja...
Ubrzo, i drugi san je počeo da se pretvara u javu: Rakočević
se našao na užem spisku kandidata za jugoslovenski tim za Olimpijske
igre u Sidneju.
-Posle svega što mi se događalo tokom prošle sezone, od čestih
povreda, klupskih neuspeha koje smatram i svojim, do omalovažavanja
kao igrača i ličnosti od strane pojedinaca u klubu, draft i poziv
Željka Obradovića dali su mi veliki podstrek za rad, povratili
samopouzdanje, pokazali izlaz iz jednog mračnog tunela.
Protekla sezona je za Crvenu zvezdu bila jedna od najlošijih.
Nismo uspeli ništa značajno da napravimo, a ja sam, kako je vreme
odmicalo, nailazio na veliko nerazumevanje u klubu, čak i nipodaštavanje.
Bilo je mnogo teških trenutaka. Nisam mogao da verujem da klub
čiji dres sanjam još od detinjstva, kojem sam sve dao, u kojem
je i moj otac igrao, ima takav odnos prema meni. I pored svega,
verujem da će na kraju doći do prijateljskog razlaza...
Preliminarni razgovori s Minesotom već su obavljeni.
-Odmah posle drafta razgovarao sam s čelnicima kluba i mogu
reći da sam posle skoro tri nedelje još pun utisaka. Imao sam
sreću da je skaut Minesote naš bivši košarkaš Žare Đurišić, koji
mi je mnogo pomogao pri dolasku, tako da sam se posle nekoliko
dana već osećao kao kod kuće.
Konačna odluka da li ću potpisati za Minesotu, ili ću po njihovom
savetu i nadzoru sledeću sezonu igrati u nekom od kvalitetnih
evropskih timova, pašće za nedelju dana.
Imao si priliku da pre Mineapolisa boraviš u Vašingtonu i
Čikagu. Razlike i sličnosti tih gradova, ali i klubova?
-Bez dvoumljenja, Čikago je trenutno najveći klub. Uslovi
su svugde gotovo jednaki. Svakim danom njihov menadžment teži
da ih dovede do savršenstva.
Prvo me je impresionirala činjenica da svaki klub poseduje dve
hale, jednu za treninge, drugu za utakmice. Te hale za treninge
su mnogo opremljenije nego većina evropskih dvorana u kojima se
igraju zvanične utakmice. O fantastičnim uslovima za rad izlišno
je i pričati. Što se gradova tiče, i tu je Čikago na prvom mestu,
ali u suštini, život je isti.
Američki način života?
- Čini se, svi žive zbog novca. Radi se od jutra do mraka.
Preko nedelje nemaju vremena za zabavu. Nema šanse da, kao kod
nas, nekoga vidite preko dana kako ide kući na ručak ili u šetnju.
Svi su u nekom grču zbog posla.
Kako izgledaju subota i nedelja, noćni život?
- Ukratko, subota i nedelja svedeni su na porodične piknike
ili odlaske na sportska borilišta. Kod njih je utakmica pravi
doživljaj, nešto specijalno, zato nije ni čudo što kompletne porodice
možete videti na jednom običnom meču. Večernji izlasci takođe
su rezervisani za vikend, ali nisam imao vremena da puno izlazim,
jer sam bukvalno svaku sekundu potrošio na pripreme za draft.
S obzirom da si još u Crvenoj zvezdi imao zavidnu tehniku,
a da su u NBA na ceni snaga i izdržljivost, izlišno je pominjati
da si dva meseca utrošio na poboljšanje tih karakteristika. Rezultat
- četiri kilograma kvalitetne mišićne mase.
-Možete biti ne znam kakav tehničar, ali ako nemate snagu,
eksplozivnost, kondiciju, ne možete ništa ozbiljnije da uradite
u NBA. Već je poznato da se u Americi igra minimalno 82 meča u
sezoni. Samo da toliko vremena provedete u šetnji, treba mnogo
kondicije.
Da si kondiciono odlično pripremljen, pokazale su i trening
utakmice u Vašingtonu, s jednim od najcenjenijih članova NCAA
lige, univerzitetom Džordžija Taun.
-Kada sam prvi put izašao na parket protiv tih momaka, sledio
sam se. Svi tamnoputi, kao od brega odvaljeni, kako naš narod
kaže "izgledaju kao da jedu živu decu". U početku je
bilo zaista teško. Ali, kako sam dobijao na snazi, sve lakše sam
izlazio na kraj s njima. Imaju sjajne fizičke predispozicije,
ali lako ih predriblam. Odmah "kidišu" na loptu, ne
razmišljajući da je u pitanju finta.
I na kraju, reprezentacija...
-Kao što sam rekao, poziv Željka Obradovića je za mene velika
čast, ali i priznanje. Trudiću se da maksimalno ispoštujem sve
zahteve, a konačnu reč da li ću i otići na Olimpijske igre daće
savezni trener. Kada je plavi dres u pitanju nema puno priče,
sve je u radu.
Đorđe Matić