Neko je negde rekao da su psi čovekovi najbolji prijatelji. Ali, izgleda,
u Beogradu ne uzvraćaju istom merom. Naprotiv. Više od 500 napuštenih
pasa, štićenika avalskog azila, 1.000 ljupkih psećih očiju željnih
prijateljstva i ljubavi već 15. juna mogli bi da završe u gasnoj
komori beogradske kafilerije!
Po
nalogu republičkog MUP-a, koji je vlasnik objekta i zemljišta
nadomak sela Zuce, azil se naime mora iseliti do tog datuma. Hoće
li kruta birokratija i ovoga puta odneti pobedu nad ljudskom plemenitošću?!
Ima li u dvoipomilionskoj prestonici još dobrih ljudi spremnih
da pomognu? - pitaju se ljubitelji životinja ovih dana.
Na samom ulazu u azil, posetioca dočekuje oko dve stotine pasa
iskeženih zuba. Nozdrve para neprijatan miris ustajalog amonijaka...
- Ne plašite se. Oni su samo željni ljubavi - hrabri nas Zlata
Korjenić, danas jedini donator, jedina preostala osoba koja se
brine o ovim napuštenim psima.
Odista, u gomili prljavih lajavaca oseća se samo želja za ljudskom
ljubavlju.
- Nisu oni vukovi da žive u čoporu. Oni žele gazdu i topli prag
- objašnjava Zlata.
Samo jednu ženku krivog repa drže na pristojnoj udaljenosti od
posetilaca, jer, kako kažu, "voli da gricne svakog novog".
Kroz azil nas vodi Dejan Racković koji s porodicom živi pokraj
azila i brine se o gomili četvoronožaca.
Pedesetak metara od ulaza u žicom ograđenom prostoru svoje pseće
dane provodi i kraljica azila. Ženka njufaundlendera Beta. Jedna
tužna priča:
- Dovedena je sa šest meseci i sva preplašena ujela je čuvara.
Zbog toga su je dve godine držali u ćeliji - pripoveda Zlata Korjenić
i pokazuje Betin rodovnik. Ova velika crna lepotica je ćerka roditelja
šampionskog porekla s više internacionalnih kinoloških nagrada.
Pokraj Bete šetka elegantni, ali zapušteni ruski hrt Dečko. Star
je deset godina i nedavno je doveden u azil. Trenutno je u toku
prava ljubavna idila između ovo dvoje plemenitih i napuštenih
nesrećnika.
Dejan i njegova supruga Miroslava Racković danonoćno brinu o
ovim psima. Kuvaju im hranu, peru ih. Izvinjavaju se zbog neprijatnog
mirisa koji dopire iz azila, jer evo već nedelju dana ima vode
dovoljno samo za piće.
Nenavikloj osobi može da bude čudno kad vidi u kakvim uslovima
živi porodica Racković. Ali:
- Oba deteta su zdrava. Nijedno nema nikakvu kožnu bolest - kaže
Dejan. On i njegova supruga dočekuju svakog dana ljude koji bi
uzeli poneku životinju, ali svi očekuju da ovde zateknu nemačkog
ovčara ili "Lesiku", ali ovde su uglavnom mešanci.
- Azil je prihvatilište za pse. Svi oni su imali vlasnika i svi
su nešto naučili pre nego što ih je vlasnik napustio. Svi su pametni
- kaže Miroslava Racković.
Zlata Korjenić, žena s puno odlučnosti i entuzijazma, kaže:
- Danas, u modernom svetu, na Zapadu, rasni psi više nisu u modi.
Mešanci su mnogo prisutniji, a hiljade dolara koje bi se dale
na psa s pedigreom daju se u dobrovoljne svrhe za napuštene životinje.
Oko nogu mu se kreće Arči, snažan jednooki mešanac. Neko mu je
pre mesec dana iz čiste obesti pucao u glavu i jedva je preživeo
ostavši bez jednog oka.
Olivera, ćerka Dejana i Miroslave, bezbrižno se igra s Arčijem,
"penje mu se na glavu" ali ovaj to podnosi, radujući
se dečjem prisustvu.
Trenutno se, objašnjava Zlata Korjenić, vodi velika borba oko
azila.
- Više "interesnih grupa" se urotilo protiv ovih pasa,
zanima ih samo novac a ne i sudbina životinja. U igri su velike
pare i donacije iz inostranstva. Našoj vladi je poslat protest
jer se human odnos prema životinjama podrazumeva u svakoj civilizovanoj
zemlji - kaže Zlata i ističe da bi se uz malo truda i volje domaćim
sredstvima moglo doći do prihvatljivog rešenja.
I na kraju, apel ljudima dobre volje: Nađite se u nesreći psima,
pokažite da ste i vi njihovi najbolji prijatelji!
D. APOSTOLOVSKI
D. J. VUČIĆEVIĆ
FOTO: ZORAN SINKO