I tako, dok je Stupica osvajao pozorišne Mon Blanove i Himalaje, na zemlji su ga sačekivali osvajači pozorišnih Avala i podučavali šta je trebalo, gde je i kako grešio, i punjene čaršijske ptice, koje više ni do prve bandere nisu mogle da uzlete - napisala je u svojoj memoarskoj knjizi "Šaka soli" Mira Stupica o nevoljama koje je Bojan Stupica doživljavao uglavnom zbog toga što je bio suviše veliki za malu, mediokritetsku sredinu u kojoj je stvarao.

U ponedeljak je obeleženo 30 godina od smrti ovog izuzetnog reditelja, arhitekte, scenografa, glumca. U veku koji ističe, on je sigurno jedan od najvećih umetnika teatra nekadašnje Jugoslavije, poštovan i angažovan i izvan njenih granica.

Slovenac rođenjem (rođen 1910. godine), Jugosloven opredeljenjem i životnim putem, radio je i značajno podizao nivo pozorišne kulture u Beogradu, Ljubljani, Osijeku, Skoplju, Zagrebu. Odigrao je najvažniju ulogu u osnivanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta u kojem je okupio najbolje glumce i druge pozorišne stvaraoce prvih godina posle Drugog svetskog rata.

Predstavama koje je režirao i opremao čudesnim scenografijama udaljavao se koracima od sto milja od onomad vladajuće estetike socrealizma. Primedbe na "formalizam", koje su upućivane na njegov račun, bile su mnogo opasnije od uobičajene umetničke kritike, značile su i poziv na borbu protiv političke i ideološke jeresi.

"Bojan nije bio žrtva komunizma", dodaje još Mira Stupica. "Bio je žrtva nekih ljudi. Onih nekih što pokvare sve: i komunizam, i demokratiju, i monarhiju, pa i crkvu. I danas su ti neki među nama, u svom najcrnjem obličju."

"Dundo Maroje", "Leda", "U agoniji", "Ribarske svađe", "Kakvaski krug kredom", "Aretej", "Opera za tri groša", "Idiot"... neke su od Stupičinih predstava koje čine važno poglavlje jugoslovenske pozorišne istorije.

R. Kupres