Sve je slično kao i ranije, sem što su neki bitni i veliki ljudi
otišli, nestali, a to je tužno. Ne želim ni levo, ni desno, ni
u sredinu
"Jašući do ekstaze" bio je naziv ploče na kojoj su
pre tačno deset godina po prvi put na vinilu zabeleženi snimci
grupa koje su tada predstavljane kao nove snage beogradske scene
- "Darkvud daba", "Klajbera", "Euforije",
"Presinga" i "Kazne za uši".
U međuvremenu se desilo što se desilo, urbana kultura je pridavljena
najezdom primitivizma i o(p)stali su samo najuporniji. Između
ostalih i "Kazna za uši" koja je nedavno, posle višegodišnje
pauze, objavila treći album "Zauške".
Mada ne želi sam da presuđuje o kvalitetu, Ivan Đorđević Ivek,
pevač, gitarista i idejni vođa "KZU" ipak ne krije zadovoljstvo.
Bolje, kaže, nije moglo i već na prvo slušanje album "Zauške"
stvarno zvuč kao najzreliji album "KZU".
S obzirom da ste 14 godina na sceni, koliko se toga promenilo?
- Meni je sve slično i nije se mnogo promenilo, sem što su
neki bitni i veliki ljudi otišli, nestali...a to je tužno. Kao
klinci imali smo želju da stvorimo sebi jedan normalan život.
Posle toliko godine bavljenja rokenrolom, ostali smo sačuvaniji.
Mislim da je to neka vrsta mantre koju ponavljamo iz dana u dan
i to mene osvežava.
Iako ste dugo "tu negde", KZU nikad nije bio mnogo
medijski eksponiran. Zašto?
Jednostavno, ni pre 14 godina nismo hteli da izigravamo lutke
na "BBS-u", ili bilo gde drugde, pa nema razloga da
tako nešto radimo sada. Danas još i ima ljudi koji znaju kako
se snimaju spotovi, ali se situacija nije mnogo promenila.
Bljesak kamere ili blica nam i dalje na neki način otima dušu.
Baš zato je i napravljen ovakav materijal, na kojem, recimo, pesma
"Bledim" "koketira" s đavolom.
Nikako nam ne polazi za rukom da je sviramo uživo. Valjda se
to on negde iz Hada ili od "gore" busa u grudi da je
to njegov hit za 2000.
Koketirate s đavolom?
Nismo mi Buli Tulić. Sve što treba rekli smo u svojim pesmama.
Tužna je neinformisanost i glupost ovde. Malo se čita, malo se
sluša šta neki ljudi uistinu govore.
Mnogi su ljudi dosta toga rekli ali je narodu bitnije da nešto
jeftino kupi i da onda malo manje jeftino proda. Nakupci u narodu
nas ubiše, politika mas - medija jede sve pred sobom.
Možda više treba obratiti pažnju na znake i simbole oko nas,
proučiti šta oni znače. Treba ljudi malo da se informišu kakve
simbole nose, šta tu piše i šta to znači.
I muzika je u međuvremenu postala stvar za manipulaciju.
Postalo je uobičajeno da se rokenrol koristi u političke svrhe.
Nekad se to znalo, za "one" su svirali narodnjaci, a
za "ove" oni drugi. Pre sedam ili osam godina ni sam
ne znam za koga smo sve svirali, nije nam to bilo bitno.
Lično, ne ležim ni levo ni desno, a ni u sredinu. Jedino na
taj način mogu da ispričam ono što jeste. Tužno je to što love
ima samo u periodima raznoraznih kampanja, što je čista jeres
ali i brutalna istina... Za neke je to biznis a za neke...
I. Semerad
Foto: M. Ršumović