BEOGRAD
- Pogrešno je uverenje režima da centralizovana vlast odražava
jedinstvo države i da bi se uvođenjem regionalne države otvorila
nova žarišta i da bi to bio uvod u dezintegraciju.
Zagovornici ove tvrdnje morali bi prethodno da odgovore na pitanje
zašto je došlo do Kosovske krize i da li je ideja regionalizacije
Srbije stvorila problem Sandžaka odnosno Vojvodine, kaže za "Glas"
dr Zorica Radović, saradnik Instituta za evropske studije.
Koji su razlozi za uvođenje regionalizacije u Srbiji?
To su načelni razlozi i mogu se izraziti kroz zahtev za većim
stepenom učešća građana u vršenju vlasti u stvarima koje su od
njihovog neposrednog interesa, ali i kroz zahtev za efikasnijim
i odgovornijim vršenjem vlasti.
Pored ovih postoje i istorijski, etnički, kulturni, tradicionalni
i ekonomski razlozi za usvajanje ovog modela. Postojanjem samo
dve autonomne jedinice od 1945. na ovamo nije rešeno pitanje decentralizacije
vlasti, a postojeće rešenje bilo je samo izvor separatizma i nezadovoljstva
tih delova Srbije, ali i najvećeg dela Srbije.
Uvođenjem autonomije vodilo se računa jedino o kulturnim i etničkim
razlozima, a ne i o ekonomskom koji je možda i najbitniji. Istovremeno,
zasnivanje posebnog ustavno-pravnog statusa samo na etničko-kulturnim
kriterijumima, u uslovima vođenja pogrešne politike i na drugim
planovima, dovodi do separatizma (svedoci smo dešavanja na Kosovu),
a činjenica uživanja tog statusa samo od strane pojedinih delova
državne teritorije poteže se kao glavni argument za sticanje nezavisnosti.
 |
 |
 |
Kakvi su stavovi političkih stranaka prema problemu
regionalizma?
Predlozi koji potiču od političkih stranaka više se javljaju
kao reakcija na akutne probleme (vezane za pitanja Kosova,
Vojvodine ili Sandžaka) nego što predstavljaju celovit,
programski pristup problemu regionalizacije.
Pri tome političke stranke različito reaguju zavisno od
toga da li se radi o onima koje okupljaju pripadnike manjina,
da li su režimske odnosno, bliske režimu, da li su demokratske
ili su pak u svom delovanju pre svega regionalno orijentisane.
Ređe su one političke stranke koje su se od samog osnivanja
u svojim programima opredelile za regionalni model uređenja
države i koje su manje-više u javnosti izašle sa jednim
razvijenim konceptom regionalizacije.
Kada je reč o strankama koje okupljaju nacionalne manjine,
može se napraviti razlika između onih koje ispostavljaju
zahtev za federalizacijom Srbije ili za secesijom, što znači
da one u načelu odbacuju ideju regionalizma; i one koje
zastupaju ideju regionalizacije delova teritorije na kojima
one žive i u ovoj formi organizovanja države vide pre svega
rešenje svojih kolektivnih manjinskih prava. Ovoj drugoj
grupi stranaka mogu se priključiti i neke vojvođanske stranke
koje pre svega zanima status Vojvodine u Srbiji.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Posebni razlozi za uvođenje regionalnog modela kod nas leže i
u činjenici složene nacionalne strukture stanovništva. U uslovima
regionalne države sve potrebe i etničkih manjinskih grupa, naročito
onih brojnih i kompaktno naseljenih mogu biti na demokratski način
rešene.
To ne znači da nacionalne manjine imaju pravo na teritorijalnu
autonomiju, zbog svog etničkog svojstva, ali teritorijalna autonomija
je idealan oblik i da se sačuva jedinstvo država i da se reše
problemi manjina, a posebno obezbedi vršenje njihovih kolektivnih
prava.
Koji se koncepti regionalizacije pominju?
Pojavilo se više ozbiljnih i razrađenih modela o regionalizaciji
bilo da potiču od strane pojedinaca (pomenula bih pre svega radove
prof. Jovičića) ili su deo kolektivnog rada raznih naučnih centara
(Centar za regionalizam u Novom Sadu, Foruma za etničke odnose
u Beogradu, itd.).
Koncept za koji se ja zalažem može se izraziti kroz dva principa:
autonomija kao pravo opšte i jednako za sve i autonomija kao dobrovoljni
(putem referenduma) oblik povezivanja građana preko opština u
šire teritorijalne zajednice.
Ovaj predlog se razlikuje od drugih pre svega po načinu na koji
je predviđeno formiranje regiona i po otvaranju mogućnosti postojanja
regiona sa različitim nadležnostima.
Kako je to Ustavom regulisano?
- Ustavom se predviđa ko su nosioci prava na regionalno samoorganizovanje,
ostvarivanje tog prava, ali ne i koje teritorije - opštine će
stvoriti koji region. Ne ignorišući postojeće autonomije, ovim
načinom nastanka regiona omogućava se da postojeće autonomije
potvrde svoju želju za autonomijom u postojećim ili nekim drugim
granicama.
Ovim predlogom predviđa se i da formiranje regiona bude na principu
dobrovoljnosti građana po opštinama, mogu da koptiraju regionalno
udruživanje sa drugim opštinama, ali i da ne mogu biti prinuđene
na to.
Katalog nadležnosti je samo gornji limit do koga regioni mogu
da se kreću, ali ne predstavlja i obavezu za sve da raspolažu
sa nadležnostima u svim pobrojanim oblastima.
Budući regioni mogu imati različite razloge za autonomnim razvojem;
negde mogu preovlađivati kulturno-istorijski, etnički, negde ekonomski,
a negde opet sami prirodni resursi određuju da li će autonomija
vršiti neke nadležnosti ili ne.
J. Rašević