Nezavisni
zagrebački Teatar "Rugantino" Ivice Vidovića i Gordane
Gadžić, sa komadom Španca Hozea Sančiza Sistera "Aj Karmela",
predstavama u Kragujevcu i Novom Sadu počeo je, posle gotovo deset
godina, prvu turneju hrvatskog glumišta po Jugoslaviji.
Rođeni Beograđani (Vidovićev otac bio je oficir Kraljevine Jugoslavije,
dok je Gadžićeva diplomirala na FDU i u prestonici počela karijeru)
u svom pozorištu trenutno igraju monodramu Mire Gavrana "Biće
sve u redu" i "Starce" Antuna Šoljana, dok su sa
"Karmelom" gostovali širom Hrvatske, zatim u Beču, Mostaru,
Zenici, Tuzli, a u planu su nastupi u Makedoniji i Crnoj Gori.
Do 11. aprila igraće je u "Ateljeu 212" u Beogradu,
Zrenjaninu, Subotici, Somboru i Kruševcu.
Očigledno je da niste slučajno na repertoar stavili ovaj komad.
Gadžić: Predstava je kao stvorena za sve nas i igramo je svuda
gde nas razumeju. Iznenadile su nas pozitivne kritike, jer je
1998. godine bila sasvim drugačiji politička klima nego sada.
Znali smo da pravimo "diverzantsku" predstavu, čim nam
je Darko Rundek, kao "neopevanu huncutariju", pored
muzičke podloge, doneo i stihove sa jako nezgodnom političkim
podtekstom. Pogotovu u numeri gde je i samo pominjanje Franka,
jako asociralo na našeg tadašnjeg predsednika. Ipak, bila je to,
u prvom nivou burleska o dva u suštini budalasta glumca, pa je
nenaglašena politička nota prošla bez "pesnice u glavu".
U Beču smo "Karmelu" igrali za naše ljude, zovemo ih
"oni koji razumeju naš jezik", u teatru Ive Zagorca,
koji i dalje pokušava da ujedini bivši jugoslovenski kulturni
prostor. Zapadni Mostar, godinama politički ozloglašen, sjajno
je primio ovu predstavu. Na nož su nas, pak, dočekali oni koji
su za šankom planirali pobede.
Vi ste, gospodine Vidoviću, bili član etabliranog HNK, a sada
vodite alternativno pozorište. Da li je to Vaš izbor?
Vidović:
Zvanično sam zaposlen u Dramskom kazalištu "Gavela".
Inače, alternativne trupe koje niču po Hrvatskoj, pre svega zbog
nezadovoljstva glumaca materijalnim položajem, prave sjajne predstave,
ali kao i svuda imaju problem sa prostorom za nastupe. Sve se
svodi na novac, s obzirom da je zakup oficijelnih teatarskih dvorana
basnoslovno skup. "Starce", recimo, još nismo izvodili
u Zagrebu jer bismo bankrotirali. Nama je i komad sa pet likova
čist luksuz.
Gadžić: Kako je zbog raznih razloga došlo do krize publike, pozorišta
se ziheraški opredeljuju za komedije ili iznalaze tekstove koji
korespondiraju sa adolescentskom i nešto malo starijom generacijom.
Građanski sloj, u principu sklon teatru, uništila je nemaština.
Ulogama u antologijskim "crnotalasnim" filmovima Žike
Pavlovića, Dušana Makavejeva, Krste Papića, povezivali ste, na
neki način, jugoslovenski kulturni prostor. Da li sada uspostavljate
"pozorišne veze"?
Vidović: As ti gospe, di me nađe! Od kad je to bilo. Strašni
Žika, tako su me njime plašili, u svom je scenariju lik koji sam
dobio zvao Žuća. Ali, kad me je video u ne znam više kome filmu,
preimenovao je lik u Ive Vrana i dopustio, što je za njega bilo
neverovatno, da svoj tekst prebacim na dalmatinski dijalekt.
Hrvatska kinematografija je, inače, odavno ubijena, pa kao i
u Srbiji reditelji dok sakupe šolde, ostanu bez energije za pravljenje
filma. I mene ponekad zovu, glumio sam kod Papića u "Kad
mrtvi zapjevaju", a nisam mogao odbiti ni malog (Vinka) Brešana
za malu ulogu u "Maršalu".
Jeste li, kao i muzičari, morali za gostovanje tražiti dozvolu
od svoje esnafske udruge?
Vidović: Nisam osjećao obavezu da se bilo kome pišem molbe. Ministar
Vujić je iz redovnih državnih kanala bio obavešten o našoj turneji,
tako da smo dobili njegovu "moralnu podršku".
Miško Lazović
foto: M.Čubranović