Sile Osovine su do 16. aprila slomile sve važne
tačke odbrane, a kralj i članovi vlade Jugoslavije nisu imali
drugi izbor nego da, pošto su snagama u zemlji dali uputstva za
predaju, napuste zemlju i krenu ka Grčkoj. Tako je 16. aprila
1941. godine, deset dana posle napada Nemačke, Jugoslavija morala
da se preda.
Tokom tih kobnih desetak dana, britanska obećanja pomoći se nisu
nikad materijalizovala ili ispunila. U stvari, tokom nemačkih
naleta na Jugoslaviju, nijedan britanski vojnik nije pritekao
upomoć. Samo su, u nekoliko navrata, britanske vazdušne snage
sarađivale sa jugoslovenskim kopnenim snagama u Dalmaciji i južnoj
Srbiji. Uprkos svih obećanja Britanije i Sjedinjenih Država, Jugoslavija
je u celini prepuštena sopstvenoj sudbini.
Kraj nemačkog pohoda na Jugoslaviju ostavio je otrežnjavajuće
i uznemirujuće posledice u Sjedinjenim Državama. Brzi sunovrat
Jugoslavije još jednom je pokazao da "nije ništa preostalo
nego da demokratska društva pruže efikasnu pomoć žrtvama agresije".
Američka obećanja o pomoći Jugoslaviji se nisu nikad materijalizovala,
a čak i kada bi obećana pomoć bila isporučena, ona bi, po svojoj
vrednosti, bila neznatna u odnosu na ogromnu premoć nemačke vojske.
Pokazalo se da Amerikanci nisu pružili onu pomoć kojom je mogao
da se zaustavi nacizam u Evropi, a mnogi američki novinari su
počeli da dovode u pitanje savest nacije, naglašavajući pri tom
nepotrebne, ali ogromne, jugoslovenske žrtve i razaranja zemlje.
Uloga koju su politički faktori odigrali u vojnom porazu Jugoslavije
značajnija je od uloge koju su ti isti faktori imali u bilo kom
drugom ratu u Evropi. Uprkos vojnoj podređenosti, jugoslovenska
vojska je mogla da nastavi svoj otpor za još duži period, pod
uslovom da se suprotstavljala samo nemačkom zavojevačkom prodiranju,
da je bilo očuvano unutrašnje jedinstvo zemlje i da nisu postojali
separatistički i antirodoljubivi faktori. Sve to je nacističkim
stratezima i Hitleru bilo dobro poznato, pa su u pripremama za
rat protiv Jugoslavije pažljivo stvorili neviđenu spregu međuzavisnosti
i uzajamnog preklapanja političkih i vojnih faktora. Propagandna
paljba protiv probritanske Vlade Jugoslavije, počela je već prvog
dana od njenog osnivanja, odnosno od 27. marta 1941. godine i
okončala se tek onda kada je Jugoslavija opustošena vojno i razorena
kao državna celina.
Istovremeno, Nemci su podsticali separatističke zahteve jugoslovenskih
manjina, kao na primer folksdojčera organizovanih kao peta kolona,
hrvatskih separatista kojima je obećana nezavisna država i koji
su se priključili ustaškim redovima, mađarskih separatista kojima
su obećani delovi preversajske Mađarske, Bugara kojima su obećani
delovi Makedonije od vremena pre balkanskih ratova i konačno,
Italijana kojima su obećani čitava Dalmacija i delovi zapadne
Jugoslavije. Preuzimanjem kontrole nad ovim susednim zemljama,
nacisti su krenuli sa formiranjem antijugoslovenskih diverzantskih
snaga i planiranjem budućeg rušenja Jugoslavije kao državne celine.
Nemci su, pre svega, i pouzdano računali sa hrvatskim separatizmom.
Velikih posledica koje dezertiranje ostavlja u svim armijama
nije bila pošteđena ni jugoslovenska vojska. U ovom kontekstu,
treba da se prisetimo da je do pada Austro-ugarskog carstva u
Prvom svetskom ratu došlo i zbog nepouzdanosti Hrvata koji su
tu osobinu potvrdili i kod dezertiranja tokom rata koji je počeo
1941. godine. ("Nismo bili ravnopravni", ili "U
toj zemlji prema Hrvatima se nije postupalo na pošten način").
Sutra: Uzroci poraza vojske Jugoslavije