Živan Saramandić je jedna od najznamenitijih figura
u savremenoj srpskoj operi. Ovaj veliki umetnik, gotovo do asketizma
posvećen umetnosti, ostvario je do danas bezbroj uloga, nastupao
na najlepšim i najznačajnijim operskim scenama u svetu, poput
Boljšog teatra i Metropolitena. Upravo obeležava pedeset godina
umetničkog rada i četrdeset jednu godinu rada u svojoj matičnoj
kući, Narodnom pozorištu u Beogradu. Takođe, ove godine proslaviće
i treći veoma važan i lep jubilej, četrdeset godina braka sa proslavljenom
operskom umetnicom, primadonom Milkom Stojanović. Svoje jubileje
Živan Saramandić proslavlja radno, aktivnim učešćem u redovnom
repertoaru u operi Narodnog pozorišta u Beogradu, intenzivnim
pedagoškim radom sa mladim operskim umetnicima, i što je trenutno
za njega najvažnije - borbom za izgradnju nove zgrade beogradske
opera na Trgu republike u Beogradu. Naime, naš sagovornik je na
čelu asocijacije umetnika koji se zalažu za ideju realizacije
ovog projekta upravo na Trgu, a ne na novobeogradskom ušću.
Ovih dana proslavljate pedeset godina umetničkog rada i četrdeset
jednu godine vašeg rada u Narodnom pozorištu. Kako doživljavate
taj značajan umetnički jubilej?
- Trinaestog marta 1966. sam primljen u Narodno pozorište, i to
posle jedne ozbiljne i veoma teške i ozbiljne audicije, što danas
nije slučaj. Nekoliko godina po mom dolasku u Operu, učestvovao
sam u radu komisija za izgradnju nove zgrade Opere, tako sam sudbinski
vezan i za ovu ideju i za Narodno pozorište. Što se repertoara
tiče, pevao sam ceo taj veliki fah i već četrdeset godina nosim
uglavnom ja to na leđima i vrlo sam srećan što me posle svih tih
godina procenjuju kao još upotrebljivog pevača. To je sve zahvaljujući
mojoj apsolutnoj posvećenosti ovom poslu, ne u onom smislu da
sam asketa, već na osnovu nagona da stalno pevam bolje, da slušam,
posmatram, pratim sve što se odnosi na pevanje. Moje kolege, ali
i svi oni koji su me slušali širom sveta znaju me kao jednog od
poslednjih uporišta takozvane "dipeto" tehnike koja,
nažalost, gubi dah, jer danas su te fabrike pevačke tu da nauče
pevača da peva lepo ali da ne peva dobro i posledice su jedna
erozija u operskom svetu, tako da je sve manje i manje pevača
i ova fabrika sa ova tri tenora i sa ovim slepim momkom, to je
ipak samo jedan supstitut. To nije više ni Karuzo, ni Koreli,
ni Monako. Odnosno, sva tri kao jedan Monako, a tri puta tri kao
jedan Karuzo. Da dozvolim sebi da procenjujem, oni sigurno imaju
svoje mesto, oni su danas elita, ali elita pred veoma niskim zahtevom.
Predvodite grupu umetnika, tačnije asocijaciju koja se bori za
izgradnju zgrade beogradske opera na Trgu Republike...
- Udruženje vodi rovovsku upornu bitku za Trg Republike kao mesto
buduće opere. Uspeli smo da u arhivama nađemo podatak da je od
1878. godine, pre skoro sto četrdeset godina, odmah posle izgradnje
Narodnog pozorišta, počelo da se razmišlja o izgradnji nove opere.
Do danas nam je stiglo obilje planova raznih komisija i asocijacija,
koje su razmatrale taj problem i predlagale isključivo Trg Republike
kao jedinu lokaciju na kojoj bi bilo najprimerenije izgraditi
zgradu Opere. Odziv na naš konkurs od pre nekoliko godina bio
je samo je još jedna potvrda o izvodljivosti i ozbiljnosti naših
zahteva da se Trg sačuva za novu beogradsku operu, a ne da idemo
na neke šine ili među ševare kraj Velikog ratnog ostrva. Nadamo
se da ćemo uspeti da ga razrešimo, jer ljudi koji rade na ključnim
mestima u gradu i vode gradsku arhitekturu i urbanizam pričaju
neistine i laži. Ako jedan gradski arhitekta od ugleda da zvanično
izjavu da Trg Republike nije mesto za Operu, kaže jednu veliku
glupost a da ga to ništa ne košta, onda je nama veoma teško da
javnost uverimo u opravdanost naše zamisli. Sve se svodi na jedno
šamaranje da mi tu glupost pobijemo.
Pored aktivnog učešća u predstavama Narodnog pozorišta, malo
je poznato da se vi veoma aktivno i požrtvovano bavite i pedagoškim
radom...
- Danas kod mene u Narodno pozorište dolazi mnogo mojih kolega
da uče pevanje, ja ntervenišem, dosta pomažem, ali smatram da
je škola kod nas radikalno pogrešna. Bio sam đak velike pevačice
Zdenke Zikove, kod koje su učili Milka Stojanović, Miroslav Čangalović,
Nikola Mitić, cela elita. Svi smo mi postigli mnogo, zahvaljujući
svojim potencijalima, okolnostima i sposobnostima, ali smo svi
na svoj način ostavili neki trag u srpskoj operi. Mislim da je
jedna takva masa talenata s kojim je raspolagala moja profesorka,
koju jako uvažavam, na žalost bila protagonista jedne stare češko-švapsko-ruske
škole, koja danas nema nikakvog smisla. Zato pokušavam da prenesem
mojim kolegama veštinu tehnike koja omogućava da sa što manje
napora, uloga postignete najviše.
Imali ste veoma bogat repertoar. Koje biste uloge posebno izdvojili?
- Uglavnom imam teške, zahtevne uloge. Kad pevam na mojim koncertima
izuzetno teške arije, kad me pitaju zašto to radim, kažem da to
činim jer volim sebe da slušam. Volim da vidim svoj napredak,
ima jednostavno nešto što me uvek tera napred, da budem bolji.
Pored radnog jubileja, pred vama je i bračni - pune četiri decenije
sa velikom operskom divom Milkom Stojanović. Kako glasi vaš recept
za uspeh jednog divnog braka?
- Brakom sa velikom primadonom, koja je mnogo manje uvažavana
nego što treba, dobio sam divnog saputnika, ali sam izgubio svaku
mogućnost da uživam na njenim koncertima. Ona je jedan veliki,
fenomenalni pevač. Ja toga nisam ni svestan, odnosno prestao sam
da budem svestan onoga trenutka kada smo se venčali. Od tog momenta
sam počeo o njoj da brinem, nisam mogao da se opustim. Od tada
idem u pozorište da jurim mane, a ne da uživam u njenom pevanju.
Uvek sam na njenim predstavama bio u napetom stanju do kraja,
da vidim kako će biti, šta će biti. Što se tiče naših priroda,
ona i ja smo potpuni antipod. Ona je jarac, ja sam ovan. Možda
je to jedina varijanta koja je mogla da nas inspiriše da nikad
jedno drugo ne pobedimo, nego da stalno želimo da pobeđujemo zajedno.
Imali smo hiljade nastupa i nikad se nije desilo da oboje budemo
u odličnoj formi, ili pak da oboje budemo van forme. Ponekad sam
ja bio nespremniji, nekad ona. Uvek smo se dopunjavali. To je
bilo neverovatno, ali to traje već trideset pet šest godina.
Da li ste imali uzora kada je muzika u pitanju?
- Vladimir Pavlović Carevac je jedini umetnik koji me nije razočarao.
Na sva svoja putovanja nosim traku na kojoj piše "Antinostalgija"
i na kojoj se nalaze moje pesme koje je Carevac ispevao. Drugi
uzor kada je u pitanju pevanje je moja supruga, čiji je glas,
pored Karuzoovog, Đilijevog, Tebaldijeve, proglašen za najlepši
u svetu.
Jedan ste od retkih umetnika koji su odbili brojne više nego
primamljive ponude u inostranstvu. Vi ste, ipak, ostali u Srbiji.
Da li se ponekad kajete zbog toga?
- Odbio sam 1967. godine za to vreme fantastičnu ponudu, blanko
ugovor direktora čuvene bečke opere, zatim ponudu rimske i napuljske
opere. Nikad se nisam pokajao. Što se tiče moje profesije, mogu
da kažem da sam postigao šta sam hteo. Posle toliko godina i dan-danas
kad izađem na scenu pevam momačkim glasom. Sve što radim, radim
znalački i precizno. Pre nekoliko godina u Metropolitenu proglašen
sam za mesiju održavanja tehnike "dipetto". Kao što
sam rekao, to je jedna izuzetno stara i teška tehnika koja je
danas vrlo zapuštena i vrlo malo se primenjuje. Primenjuju je
Karuzo, Franko i delom Pavaroti. To je tehnika koja omogućava
potpunu kontrolu glasa, da se sa što manje napora postigne maksimalni
učinak.
Mila Milosavljević