Slovi za jednog od najperspektivnijih srpskih pisaca
mlađe generacije. Mesto na domaćoj književnoj sceni obezbedio
je sebi romanima "Više od nule" i "Četiri zida
i grad". Zaobišle su ga najprestižnije književne nagrade(NIN-ova
i Vitalova) iako je bio u najužem izboru. Ona, za svakog pisca
najvažnija, koja se naziva čitanost na sreću nije, iako je sudeći
po interesovanju koje vlada za njegov poslednji roman "Četiri
zida i grad" Zvonko Karanović je dobro nagrađen pisac.
Poslednja dva romana obezbedila su vam dobro i vidno mesto
na srpskoj književnoj sceni. A kad pogledate unazad?
Ako već moram, onda najkraće: pisao sam poeziju 25 godina, živeo
u Nišu, imao svoju muzičku prodavnicu i gledao svoja posla. Iako
sam objavio sedam zbirki poezije, bio sam prilično pasivan učesnik
u književnom životu, potpuno zanemarujući ono što se zove ,"književna
karijera". Onda sam 2004. napisao prvi roman ,"Više
od nule" i sve se odjednom preokrenulo. Više je nego jasno
da živimo u romanocentričnoj književnosti jer su se, preko noći,
medijska pažnja, kritike, intervjui i tiraži knjiga - upetostručili,
a da pri tom, nisam ni malo promenio svoje gledanje na književnost:
teme koje me interesuju i dalje su iste, spremnost da ne pravim
nikakve kompromise i dalje je za mene vrhunski prioritet. Jednostavno,
pišem ono šta sam celog života pisao, samo se forma proširila.
Kada ste došli na ideju da krenete put ove, baš ovakve književne
trilogije? Koliko je ovo ovde vaše lično ispovedanje, koliko potreba
za tim ispovedanjem, da li je to dug nekome, nečemu, sebi možda?
Još u zbirci pesama "Tamna magistrala" (2001.) počeo
sam obračun sa devedesetim kroz dve poeme, sada se to nastavilo
i kroz zamišljenu trilogiju romana. Decenije sam proveo na ulici,
uronjen među ljude, i to iskustvo mi je možda najdragocenije u
pisanju: previše toga sam video, čuo i doživeo, upoznao previše
divnih, talentovanih ljudi koje su slomili grad, droge, provincija,
ratovi. Potreba da napišem trilogiju ,"Dnevnik dezertera"
je taj strašan poraz koga je urbana populacija doživela kroz devedesete,
poraz od primitivizma, seljačije i turbo folka. Zbrisana nam je
budućnost bez ikakvog ozbiljnijeg otpora, makar u književnosti.
Taj poraz svetla od ",sila mraka i bezumlja" čini mi
se centralnom tačkom mog života i otuda ta opsesivna potreba da
i ja kažem nešto o tome.
Za polazište koristite stvarne i konkretne likove (sve i da
nećete, sačinili ste galeriju "tih divnih gubitnika").
Hoćete li im barem u vašoj novoj knjizi ostaviti malo nade, malo
svetlosti, ili je ta surova slika koju ste dali ovde ustvari samo
realistična, jedina prava, te da zato nema optimizma ni u tragovima?
Svetlosti i optimizma ima u oba moja romana. ,"Više od nule"
jeste posveta mladosti, koja uprkos teškom i smutnom vremenu kraja
devedesetih pokušava da otme od života što više, pokušava da ostvari
male pobede koje, uostalom i čine život. To isto važi i za roman
,"Četiri zida i grad". Taj životni vitalizam glavnih
junaka ne odnosi se isključivo na fizičku superiornost mladosti,
već na gotovo fanatičnu rešenost da se zadrže svoji životni stavovi
uprkos sivoj ekonomiji, NATO bombardovanju, blatu politike. Glavni
junaci tvrdoglavo odbijaju da prihvate pravila sveta u kojem žive
jer znaju da taj svet koji ih okružuje nije onaj kome pripadaju.
I to od njih čini ,"fantome slobode", ,"gradske
duhove", "divne gubitnike", "heroje iz susednog
ulaza" nazovite ih kako hoćete.
Rat, rat... Reče vaš junak da je rat DNK čoveka. Da li se
slažete s njim?
Nažalost, rat je u genima čoveka, iako se mi stalno trudimo da
glorifikujemo ljubav, plemenitost, dobrotu. Čovek je najopasnija
životinja na planeti, koja uništava prirodu, istrebljuje druge
životinje, ubija druge ljude. U graničnim situacijama kao što
je rat ta ,"mračna strana čoveka" se ispoljava u svom
najčistijem obliku. Kroz istoriju imamo bezbroj primera surovosti
podstaknutih pohlepom, osvetom, sumanutim idejama. Tokom poslednjih
3420 godina ljudske istorije bilo je samo 268 godina bez ratova.
Da li se u Srbiji može živeti od pisanja?
Ne. Naročito ako ne pišete eskapističku literaturu za očajne,
nesrećne i nezadovoljne ljude, koji ujutru moraju rano da ustaju
za posao i progutaju svu težinu svojih života u ovoj tranzicionoj
zemlji.
Postigli ste divnu meru, vaše knjige su istovremeno i tražene,
a reč je o kvalitetnoj literaturi. Kako vi to komentarišete?
Kada pišem ne razmišljam o publici, kritici, nemam nikakve kalkulacije
niti očekivanja kada objavim knjigu. Želim samo da tekst koji
objavim bude što bolji u književnom smislu i uvek se trudim da
pružim maksimum. Spreman sam i da prestanem sa pisanjem ako spoznam
da više nemam šta da kažem. Nepotkupljivost, poštenje, iskrenost,
su danas arhaični pojmovi, ali prava literatura se i dalje vrti
oko tih stvari, naravno uz književni talenat i rad koji se podrazumevaju.
Šta mislite o klanovima na našoj književnoj sceni?
Književni klanovi su postojali, postoje i postojaće ne samo ovde,
već i u svim zemljama. Organizovanje ljudi u interesne grupacije
od ekonomskih, političkih, pa do književnih, potpuno je legitimno.
Mislim da ne treba obraćati pažnju na to. Kvalitet knjiga je vrhovni
kriterijum.
A o neafirmaciji naše književnosti van srpskog govornog područja?
Danas se u svetu proizvodi previše informacija, ljudi su prezasićeni.
Knjige koje se proizvode u Srbiji moraju da budu mnogo bolje,
zanimljivije i snažnije da bi se neko napolju zainteresovao za
njih. Mi moramo da shvatimo gde nam je mesto. Slika koju imamo
o veličini i kvalitetu naše književnosti je, čini mi se, precenjena.
Trenutni dometi su nam bivše Jugoslavije i Balkana, eventualno
Istočna Evropa. Moć zemlje i jezik odlučuju ko će biti veliki
pisac.
Mila Milosavljević