|  |
 |
  |
 |
 |
Odgovor na izjavu visokog predstavnika UN Martija Ahtisarija
Kosmet ne brane profiteri
Kao pedagog, "zadužen" za školstvo na
Kosmetu od 1989. do 1995. godine, osećam kao potrebu da, naravno
na svoj način, prokomentarišem izjavu visokog predstavnika UN
Martija Ahtisarija da Srbi nose "kolektivnu odgovornost",
maltene za sva zla koja su se događaja (nadamo se da misli samo
na poslednjih deceniju i po, odnosno, u vreme Miloševićeve autokratske
vlasti?) na Kosmetu i zbog čega bi trebalo da budu kažnjeni -
gubitkom velikog dela svoje teritorije. Zapravo, možda ću biti
jedan od retkih Srba s takvim pristupom. Želim da podržim mišljenje
gospodina Ahtisarija, ali da mu, u interesu istine "i samo
istine", pre svega Ahtisariju, a i drugima u svetu koji olako
izriču osude, pomognem da, naravno, ako je dobronameran razume
zašto su Srbi "krivi". U pitanju je pristup da li su
Srbi, odnosno "srpska uprava" krivi samo za stradanje
i, eventualno "nazadovanje" albanskog naroda u ovoj
pokrajini ili za višedecenijsko tolerisanje, moglo bi se čak reći
negovanje albanskog separatizma?
Prvo da se podsetimo na lako proverljive činjenice. Prema popisu
iz 1981. godine, Srba je, na primer, u Hrvatskoj bilo oko 12 odsto,
a Albanaca na Kosmetu, dakle u sastavu Republike Srbije, oko 18
odsto. Ako su naše republike imale u mnogo čemu prerogative država,
taj pokazatelj je značajan. U Makedoniji, na primer, Albanci su
činili gotovo trećinu stanovništva, ali su tek 90-ih godina prošlog
veka stekli pravo da se u srednjim školama obrazuju na svom jeziku,
dok su i to je po svemu bio apsolutno najviši standard za manjine
u Evropi u Srbiji uveliko imali gotovo autonoman obrazovni sistem
i to od vrtića do magistarskih studija! I još nešto vrlo bitno
- bivša SRJ, a zatim Republika Srbija finansirala je gotovo u
celosti osnovno školstvo na svim jezicima u Pokrajini, a sa dve
trećine srednje i nešto više od polovine i univerzitetsko. Štaviše,
osetljivost Srba kad su osećanja Albanaca u pitanju bila je tolika
da su neki srpski autori udžbenika srpskog jezika za Albance pravili
neprihvatljive mistifikacije, na primer: da je Rakić u poznatoj
"Simonidi" pevao kako je "neprijatelj", a
ne Arbanas vladarki "izbo oči", pa je čak i čika Jova
Zmaj doživeo preradu tako što je u njegovom đuliću "pesnik",
a ne kako je on pevao "Srbin" birao za svoju dragu "imena
lepa"! Srbi, njih čak 12 odsto u državi Hrvatskoj, nisu mogli
ni da pomisle na nekakvo "srpsko" školstvo! Eto, zašto
su, kad je školstvo u pitanju, Srbi "krivi".
Srbi su verovatno krivi i za granicu "bušnu kao švajcarski
sir" prema Albaniji, za demografsku eksploziju albanskog
življenja, zatim uporno odbijanje da se, u vreme bivše SRJ, zajedno
sa Makedonijom i Crnom Gorom, naprave jedinstveni školski programi
za čitavu albansku populaciju, pri čemu je, recimo, predstavnicima
Albanaca sa Kosmeta Srbija nudila da programe sami predlože.
Na univerzitetu, kao što se zna, nastavno-naučna veća, a ne država,
donose programe, pa je napuštanje studija od strane Albanaca bilo
politički, a nikako čin pobune protiv tobožnje "kulturno-školske
diskriminacije", kako je to svetu vešto predstavljeno! Naravno,
krivicu za tako nešto zaista snosi srpska vlast jer Milošević
i njegovi nisu u takvim pojavama videli čin nacionalno-političke
pobune, a oni koji su nas predstavljali u UN i uopšte u svetu
nisu bili ravnopravan partner odlično organizovanim separatistima.
Za razliku od Srba, iz čijih redova uvek iskoče karijeristi i
stranačko-klanovski frakcionaši, Albanci su maltene "kao
jedan" kad su u pitanju programi za stvaranje nezavisne "republike
Kosova" ili (možda) ujedinjenje. Podsetimo se da prema Kritskoj
deklaraciji, koju su potpisali o školstvu Rugova - Milošević,
a koju je trebalo da podržava udruženje "Sv. Audiđio",
sa Albancima o školstvu trebalo je da pregovaraju golobradi pravnik
Perčević, pravnik - novinar Vico i Dobrosav Bjeletić. Takva naiva
neoprostivo se mora smatrati krivicom - kao, uostalom, i mnogo
šta drugo naroda koji je dozvolio vladajućoj kamarili da tako
"brani" interese Srbije!
Dr Miodrag D. Ignjatović, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Rehabilitacija za Radenka Stankovića
Pozitivnim pravnim aktom u našoj zemlji pokrenut
je postupak za rehabilitaciju stanovnika koji su tokom prošlosti
trpeli teror ranijeg režima koji je bio na vlasti u ovoj zemlji.
Među njima je bio i poznati evropski i naš lekar dr Radenko Stanković.
U prilogu ovog pisma šaljem njegovu biografiju i članak koji je
objavljen prilikom mog predloga za njegovu rehabilitaciju na samom
fakultetu (20. januara 2002).
Radenko Stanković, lekar, specijalista, kardiolog, profesor Medicinskog
fakulteta u Beogradu, ministar prosvete, rođen 25. aprila 1880.
godine u Leskovici kod Bele Crkve. Gimnaziju je učio u Novom Sadu.
Medicinu studirao u Budimpšti, Insbruku i Beču, gde je 1803. godine,
doktorirao. Na poziv grupe naučnika, 1920. godine Stanković odlazi
u SAD, gde na Institutu Rokfelnj radi u naučnoistraživačkom timu.
Zatim se vraća u zemlju, gde u Zagrebu radi kao privatni lekar.
U proleće 1821. godine. Stanković odbija poziv grupe američkih
lekara da ode u SAD, izrazivši želju da se vrati u Srbiju.
Odmah po dolasku u Beograd, zajedno sa prof. dr Antićem, Stanković
je izabran za vanrednog profesora na katedri i šefa klinike. On
tu osniva i prvu u nas elektro-kardiografsku ambulantu. Ubrzo
zatim, imenovan za ministra prosvete u jugoslovenskoj vladi, ali
i nadalje drži nastavu na fakultetu, gde se pismom odriče prinadležnosti
nastavnika "jer u našoj zemlji niko ne treba da prima dve
plate". Posle pogibije kralja Aleksandra, oktobra 1934. godine,
imenovan je za Kraljevskog namesnika na kojoj funkciji ostaje
sve do 1945. godine.
Posle kapitulacije Jugoslavije 1941. godine, Nemačke okupacione
vlasti ga hapse i odvode u u Austriju, pokušavajući da ga prisile
da formira vladu, što on odbija, gde ostaje godinu dana. Po povratku
u Beograd, formalno bude penzionisan i tom statusu dočekuje kraj
rata i oslobođenje. Ubrzo biva izveden na sud i kao politički
neprijatelj, osuđen na 15 godina robije. Pušten je posle osam
godina, ali je ubrzo umro, 1956. godine.
Budimir Pavlović, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Istina je ispod granitne stene
Dok se prašina diže i stišava povodom zakona o
javnom informisanju, novinari su u ne prilici šta da rade i kako
da postupaju. Izvore informacija drže rukovodeći ljudi u institucijama,
forumima, asocijacijama i firmama, tako da za javnost stižu samo
kontrolisane "istine". Portparoli (ovlašćena lica) se
izjašnjavaju samo prema uputstvima rukovodećih ljudi. Kad zatreba
neka informacija, novinari ili građani daju se u trku za tim ovlašćenim
licima, a kad ih ne pronađu, dobiju preporuku da podnesu zahtev
i u njemu navedu šta ih interesuje, pa će dobiti odgovor. No,
ta potraga, dopisi i odgovori stižu tek za neki mesec-dva dana,
kada informacije izgube svaki smisao jer nisu više aktuelne i
padaju u zaborav.
Da bi dokazal koiko se odgovorno odnose prema informisanju, informatori
odgovore overavaju sa nekoliko potpisa odgovornih ljudi. Dru pak
i ne odgovaraju ali ih glava zbog toga ne bole jer ne podležu
sankcijama.
Više od dva meseca tragao sam u Ministarstvu prosvete za informacijom
o jednom slučaju. Zanimljivo, Ministarstvo komunicira sa javnošću
preko dve instance, pa kad se javim jednoj, onda me službenica
upućuje na drugu. Na kraju mi preporučiše da se pismeno obratim
i da ću dobiti odgovor ako to do njih sada ne stigne onda smo
mogu da odustanem od svoje namere.
Da bi otklonili te smetnje, novinari se snalaze, koriste neovlašćena,
nezvanične osobe, veze i kolegijalnu saradnju da bi došli do potpunijih
i pouzdanih informacija. Za sada su najpouzdaniji izvori šture
agencijske vesti. Iskusan novinar koristi to čitanjem između redova
sa dopunom usputnim saznanjem i prethodnim iskustvom da bi došao
do potpunijeg teksta.
Tomislav Gluvić Šapčanin, Ripanj
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Ko šalje Nemce na Kosovo i Metohiju
Pet nemačkih predstavnika učestvovalo je ili sada
učestvuju u emisiji UN na Kosmetu. Međutim, njihovi nastupi ukazuju
da su oni skoro svi naklonjeni Albancima, a ta "ljubav"
verovatno potiče još iz vremena Drugog svetskog rata, jer se sigurno
prisećaju albanske vernosti Hitleru kada je Kosmet bio pod fašističkom
okupacijom. Tada je na ovoj srpskoj teritoriji formirana divizija
od Albanaca, pod komandom nemačkog generala Šmithuera. Zločini
ove 21. SS divizije "Skenderbeg", autora Pavla Dželatovića
Ivanova, detaljno su opisani u njegovoj knjizi, koja nosi naslov
kao i ime divizije. U knjizi je dato i puno dokumenata albanske
podrške Hitleru i Himleru.
Kada su snage UN došle na Kosmet, nemački kontingent raspoređen
je u Metohiji, pod komandom generala Katera. Međutim, kada Albanci
u Metohiji pale srpske crkve, nemački vojnici ne intervenišu.
U Orahovcu nemački specijalci, na lažnu prijavu Albanaca, pretukli
su Srbina Anđelka Kolašinca i predali ga Albancima na dalje mučenje
i suđenje. Šefa Unmika Štajnera Albanci su oženili Albankom, i
šta su Srbi mogli da očekuju od ovog albanskog zeta, predstavnika
UN. Šef Misije Oebs sada je Verner Vent. Za šefa Unmika nedavno
je postavljen Joakim Riker, i samo što se ustoličio - najavljuje
nezavisnost Kosmet. To isto ponavlja Doris Pak, član Evropskog
parlamenta. Nekadašnji komandant nemačkog kontingenta u Metohiji
general Kater nedavno je unapređen za komandanta snage UN na Kosmetu.
Ko što se vidi, ovih pet Nemaca svoju aktivnost usmerili su hrabreći
albanske separatiste, umesto da izvršavaju zadatke za UN. Međutim,
o zbivanjima na Kosmetu nemački MIP 8. januara ove godine dao
je zvanično saopštenje: "Eksplicitno (izričito D. Đ.) izjavljujem
da srpska vojska i policija nisu progonili albansko stanovništvo
s Kosmeta". Za sve ovo navedeno što nam čine nemački predstavnici
na Kosmetu naša diplomatija nikada nije uputila protest Kofi Ananu
ni Vladi Nemačke, pogotovo kada sa ovom državom imamo sve bolje
odnose.
Dragomir Đorović, Obrenovac
|
 |
  |
|
|