GLAS JAVNOSTI  

Izdaje NIP „GLAS” a.d.
„GLAS JAVNOSTI“ d.d.

Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija

 

I n t e r n e t   i z d a n j e

 
 

Glas javnosti 24 sata sa Vama... najnovije vesti iz zemlje i sveta...

 

 

 


vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Links

Srpsko nasleđe

Glas nedelje

SINA

SNAGA

PISMA

 


Odgovor na izjavu visokog predstavnika UN Martija Ahtisarija

Kosmet ne brane profiteri

Kao pedagog, "zadužen" za školstvo na Kosmetu od 1989. do 1995. godine, osećam kao potrebu da, naravno na svoj način, prokomentarišem izjavu visokog predstavnika UN Martija Ahtisarija da Srbi nose "kolektivnu odgovornost", maltene za sva zla koja su se događaja (nadamo se da misli samo na poslednjih deceniju i po, odnosno, u vreme Miloševićeve autokratske vlasti?) na Kosmetu i zbog čega bi trebalo da budu kažnjeni - gubitkom velikog dela svoje teritorije. Zapravo, možda ću biti jedan od retkih Srba s takvim pristupom. Želim da podržim mišljenje gospodina Ahtisarija, ali da mu, u interesu istine "i samo istine", pre svega Ahtisariju, a i drugima u svetu koji olako izriču osude, pomognem da, naravno, ako je dobronameran razume zašto su Srbi "krivi". U pitanju je pristup da li su Srbi, odnosno "srpska uprava" krivi samo za stradanje i, eventualno "nazadovanje" albanskog naroda u ovoj pokrajini ili za višedecenijsko tolerisanje, moglo bi se čak reći negovanje albanskog separatizma?

Prvo da se podsetimo na lako proverljive činjenice. Prema popisu iz 1981. godine, Srba je, na primer, u Hrvatskoj bilo oko 12 odsto, a Albanaca na Kosmetu, dakle u sastavu Republike Srbije, oko 18 odsto. Ako su naše republike imale u mnogo čemu prerogative država, taj pokazatelj je značajan. U Makedoniji, na primer, Albanci su činili gotovo trećinu stanovništva, ali su tek 90-ih godina prošlog veka stekli pravo da se u srednjim školama obrazuju na svom jeziku, dok su i to je po svemu bio apsolutno najviši standard za manjine u Evropi u Srbiji uveliko imali gotovo autonoman obrazovni sistem i to od vrtića do magistarskih studija! I još nešto vrlo bitno - bivša SRJ, a zatim Republika Srbija finansirala je gotovo u celosti osnovno školstvo na svim jezicima u Pokrajini, a sa dve trećine srednje i nešto više od polovine i univerzitetsko. Štaviše, osetljivost Srba kad su osećanja Albanaca u pitanju bila je tolika da su neki srpski autori udžbenika srpskog jezika za Albance pravili neprihvatljive mistifikacije, na primer: da je Rakić u poznatoj "Simonidi" pevao kako je "neprijatelj", a ne Arbanas vladarki "izbo oči", pa je čak i čika Jova Zmaj doživeo preradu tako što je u njegovom đuliću "pesnik", a ne kako je on pevao "Srbin" birao za svoju dragu "imena lepa"! Srbi, njih čak 12 odsto u državi Hrvatskoj, nisu mogli ni da pomisle na nekakvo "srpsko" školstvo! Eto, zašto su, kad je školstvo u pitanju, Srbi "krivi".
Srbi su verovatno krivi i za granicu "bušnu kao švajcarski sir" prema Albaniji, za demografsku eksploziju albanskog življenja, zatim uporno odbijanje da se, u vreme bivše SRJ, zajedno sa Makedonijom i Crnom Gorom, naprave jedinstveni školski programi za čitavu albansku populaciju, pri čemu je, recimo, predstavnicima Albanaca sa Kosmeta Srbija nudila da programe sami predlože.

Na univerzitetu, kao što se zna, nastavno-naučna veća, a ne država, donose programe, pa je napuštanje studija od strane Albanaca bilo politički, a nikako čin pobune protiv tobožnje "kulturno-školske diskriminacije", kako je to svetu vešto predstavljeno! Naravno, krivicu za tako nešto zaista snosi srpska vlast jer Milošević i njegovi nisu u takvim pojavama videli čin nacionalno-političke pobune, a oni koji su nas predstavljali u UN i uopšte u svetu nisu bili ravnopravan partner odlično organizovanim separatistima.

Za razliku od Srba, iz čijih redova uvek iskoče karijeristi i stranačko-klanovski frakcionaši, Albanci su maltene "kao jedan" kad su u pitanju programi za stvaranje nezavisne "republike Kosova" ili (možda) ujedinjenje. Podsetimo se da prema Kritskoj deklaraciji, koju su potpisali o školstvu Rugova - Milošević, a koju je trebalo da podržava udruženje "Sv. Audiđio", sa Albancima o školstvu trebalo je da pregovaraju golobradi pravnik Perčević, pravnik - novinar Vico i Dobrosav Bjeletić. Takva naiva neoprostivo se mora smatrati krivicom - kao, uostalom, i mnogo šta drugo naroda koji je dozvolio vladajućoj kamarili da tako "brani" interese Srbije!

Dr Miodrag D. Ignjatović, Beograd


Rehabilitacija za Radenka Stankovića

Pozitivnim pravnim aktom u našoj zemlji pokrenut je postupak za rehabilitaciju stanovnika koji su tokom prošlosti trpeli teror ranijeg režima koji je bio na vlasti u ovoj zemlji. Među njima je bio i poznati evropski i naš lekar dr Radenko Stanković. U prilogu ovog pisma šaljem njegovu biografiju i članak koji je objavljen prilikom mog predloga za njegovu rehabilitaciju na samom fakultetu (20. januara 2002).

Radenko Stanković, lekar, specijalista, kardiolog, profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, ministar prosvete, rođen 25. aprila 1880. godine u Leskovici kod Bele Crkve. Gimnaziju je učio u Novom Sadu. Medicinu studirao u Budimpšti, Insbruku i Beču, gde je 1803. godine, doktorirao. Na poziv grupe naučnika, 1920. godine Stanković odlazi u SAD, gde na Institutu Rokfelnj radi u naučnoistraživačkom timu. Zatim se vraća u zemlju, gde u Zagrebu radi kao privatni lekar. U proleće 1821. godine. Stanković odbija poziv grupe američkih lekara da ode u SAD, izrazivši želju da se vrati u Srbiju.

Odmah po dolasku u Beograd, zajedno sa prof. dr Antićem, Stanković je izabran za vanrednog profesora na katedri i šefa klinike. On tu osniva i prvu u nas elektro-kardiografsku ambulantu. Ubrzo zatim, imenovan za ministra prosvete u jugoslovenskoj vladi, ali i nadalje drži nastavu na fakultetu, gde se pismom odriče prinadležnosti nastavnika "jer u našoj zemlji niko ne treba da prima dve plate". Posle pogibije kralja Aleksandra, oktobra 1934. godine, imenovan je za Kraljevskog namesnika na kojoj funkciji ostaje sve do 1945. godine.

Posle kapitulacije Jugoslavije 1941. godine, Nemačke okupacione vlasti ga hapse i odvode u u Austriju, pokušavajući da ga prisile da formira vladu, što on odbija, gde ostaje godinu dana. Po povratku u Beograd, formalno bude penzionisan i tom statusu dočekuje kraj rata i oslobođenje. Ubrzo biva izveden na sud i kao politički neprijatelj, osuđen na 15 godina robije. Pušten je posle osam godina, ali je ubrzo umro, 1956. godine.

Budimir Pavlović, Beograd


Istina je ispod granitne stene

Dok se prašina diže i stišava povodom zakona o javnom informisanju, novinari su u ne prilici šta da rade i kako da postupaju. Izvore informacija drže rukovodeći ljudi u institucijama, forumima, asocijacijama i firmama, tako da za javnost stižu samo kontrolisane "istine". Portparoli (ovlašćena lica) se izjašnjavaju samo prema uputstvima rukovodećih ljudi. Kad zatreba neka informacija, novinari ili građani daju se u trku za tim ovlašćenim licima, a kad ih ne pronađu, dobiju preporuku da podnesu zahtev i u njemu navedu šta ih interesuje, pa će dobiti odgovor. No, ta potraga, dopisi i odgovori stižu tek za neki mesec-dva dana, kada informacije izgube svaki smisao jer nisu više aktuelne i padaju u zaborav.

Da bi dokazal koiko se odgovorno odnose prema informisanju, informatori odgovore overavaju sa nekoliko potpisa odgovornih ljudi. Dru pak i ne odgovaraju ali ih glava zbog toga ne bole jer ne podležu sankcijama.

Više od dva meseca tragao sam u Ministarstvu prosvete za informacijom o jednom slučaju. Zanimljivo, Ministarstvo komunicira sa javnošću preko dve instance, pa kad se javim jednoj, onda me službenica upućuje na drugu. Na kraju mi preporučiše da se pismeno obratim i da ću dobiti odgovor ako to do njih sada ne stigne onda smo mogu da odustanem od svoje namere.

Da bi otklonili te smetnje, novinari se snalaze, koriste neovlašćena, nezvanične osobe, veze i kolegijalnu saradnju da bi došli do potpunijih i pouzdanih informacija. Za sada su najpouzdaniji izvori šture agencijske vesti. Iskusan novinar koristi to čitanjem između redova sa dopunom usputnim saznanjem i prethodnim iskustvom da bi došao do potpunijeg teksta.

Tomislav Gluvić Šapčanin, Ripanj


Ko šalje Nemce na Kosovo i Metohiju

Pet nemačkih predstavnika učestvovalo je ili sada učestvuju u emisiji UN na Kosmetu. Međutim, njihovi nastupi ukazuju da su oni skoro svi naklonjeni Albancima, a ta "ljubav" verovatno potiče još iz vremena Drugog svetskog rata, jer se sigurno prisećaju albanske vernosti Hitleru kada je Kosmet bio pod fašističkom okupacijom. Tada je na ovoj srpskoj teritoriji formirana divizija od Albanaca, pod komandom nemačkog generala Šmithuera. Zločini ove 21. SS divizije "Skenderbeg", autora Pavla Dželatovića Ivanova, detaljno su opisani u njegovoj knjizi, koja nosi naslov kao i ime divizije. U knjizi je dato i puno dokumenata albanske podrške Hitleru i Himleru.

Kada su snage UN došle na Kosmet, nemački kontingent raspoređen je u Metohiji, pod komandom generala Katera. Međutim, kada Albanci u Metohiji pale srpske crkve, nemački vojnici ne intervenišu. U Orahovcu nemački specijalci, na lažnu prijavu Albanaca, pretukli su Srbina Anđelka Kolašinca i predali ga Albancima na dalje mučenje i suđenje. Šefa Unmika Štajnera Albanci su oženili Albankom, i šta su Srbi mogli da očekuju od ovog albanskog zeta, predstavnika UN. Šef Misije Oebs sada je Verner Vent. Za šefa Unmika nedavno je postavljen Joakim Riker, i samo što se ustoličio - najavljuje nezavisnost Kosmet. To isto ponavlja Doris Pak, član Evropskog parlamenta. Nekadašnji komandant nemačkog kontingenta u Metohiji general Kater nedavno je unapređen za komandanta snage UN na Kosmetu. Ko što se vidi, ovih pet Nemaca svoju aktivnost usmerili su hrabreći albanske separatiste, umesto da izvršavaju zadatke za UN. Međutim, o zbivanjima na Kosmetu nemački MIP 8. januara ove godine dao je zvanično saopštenje: "Eksplicitno (izričito D. Đ.) izjavljujem da srpska vojska i policija nisu progonili albansko stanovništvo s Kosmeta". Za sve ovo navedeno što nam čine nemački predstavnici na Kosmetu naša diplomatija nikada nije uputila protest Kofi Ananu ni Vladi Nemačke, pogotovo kada sa ovom državom imamo sve bolje odnose.

Dragomir Đorović, Obrenovac