Poučan primer koji potkrepljuje zapažanje da je
došlo do promene usmerenosti i tona izlaganja jeste zapažanje
na samom početku Stručnog izveštaja da je car Dušan "sam
sebe krunisao za 'cara'" (Stručni izveštaj, str. 2).
Da ovaj iskaz nema ironičnu, a za Srbe i uvredljivu notu, ne
bismo se na njega ni osvrtali, iako način na koji je sročen potiče
iz nerazumevanja prirode carske vlasti kao takve. Srpski car Dušan
sledio je vizantijsku tradiciju, a ona je imala u sebi i značajne
elemente cezaropapizma. Otuda u veri da carska vlast neposredno
potiče od Boga (gratiae Dei) bez posredovanja Crkve, odnosno vaseljenskog
patrijarha ili rimskog pape, jedan od načina krunisanja budućeg
cara obavljao se još za života prethodnog cara.
Kako nasledni red na prestolu nije bio ustaljen, aktuelni car
je još za svoga života krunisao svog sina za cara, tako što je
iz ruku patrijarha i s njegovim blagoslovom primao krunu i stavljao
je na glavu budućeg cara koji je time postajao savladar. Tako
je krunisan Konstantin Porfirogenit.
Kako je bio prvi car u Srba, Stefan Uroš IV Dušan krunisan je
na Uskrs 16. aprila 1346. u Skoplju, na način koji je tome bio
primeren. Krunu je primio s blagoslovom i iz ruku patrijarha Joanikija,
koji je prethodno uzdignut na tron patrijarha, što je dovelo do
spora s vaseljenskim patrijarhom u Konstantinopolju. A blagoslov
su dali i prisutni patrijarh trnovski (bugarski), arhiepiskop
ohridski, svi srpski, bugarski i deo grčkih arhijereja, svetogorski
Prot, igumani svih svetogorskih manastira i najugledniji svetogorski
monasi. Pa zar se za ovakav obred zaista može reći daje "sam
Dušan sebe krunisao za 'cara'"?
Sutra: Uvođenje termina "samozvani"