U Hrvatskoj očigledno postoji problem artikulacije stava ("stručne") javnosti o ličnosti i delu Branimira-Džonija Štulića, idejnog gurua sastava Azra, i jednoj od najmarkantnijih pojava u jugoslovenskoj muzici. S jedne strane, snimaju se dokumentarni filmovi ("Sretno dijete", "Kad Miki kaže da se boji") u kojima se Štulić predstavlja kao opštenarodni heroj i maltene mitska ličnost. S druge - jedan deo hrvatske (muzičke) javnosti kao da i dalje ne može da napusti diskurs naci-čopora i prebrojavanja krvnih zrnaca.

Tako se, bar ako je verovati riječkom Novom listu, prošlonedeljni razgovor "Mesto Džonija Štulića u hrvatskom kulturnom prostoru" koji je u Zagrebu upriličen povodom objavljivanja Štulićeve biografije "Fantom slobode" autora Hrvoja Horvata, uglavnom sveo na raspravu o tome da li je Štulić Hrvat, Bosanac, ili izdajnik, odnosno da li pripada hrvatskoj, srpskoj ili "balkanskoj" kulturi. "Ta navodna dilema, koju je nametnuo kritičar Darko Glavan, dominirala je okruglim stolom o "pripadnosti Branimira Štulića hrvatskom kulturnom prostoru", piše Novi list.

		Makedonac i tačka! Sam Štulić nikad nije želeo da se javno izjašnjava o svojoj nacionalnosti, smatrajući tu činjenicu potpuno nevažnom, iako je poznato da mu je otac Srbin iz Niša, u Dalmatinskoj Zagori. Kad bi ga neko i upitao i insistirao na odgovoru, on bi lakonski odgovarao da je Makedonac. Na pitanje otkud to, imao je spreman odgovor - "tamo sam rođen, a logično je da si rođenjem državljanin te zemlje". Inače, Štulić se zaista rodio u Skoplju, a razlog je sasvim prozaičan - u to vreme otac, oficir JNA, tamo je bio na službi. Danas, Džoni govori, verovatno po navici, hrvatsku ijekavštinu pomešanu sa srpskom ekavicom, a knjige, kako sam kaže, piše na književnom srpskom. Psuje i dalje kao kočijaš. Na čistom srpskom. M.M.

Knjiga "Fantom slobode" autora Hrvoja Horvata prvobitno je predstavljena na manifestaciji Interliber održanoj na Zagrebačkom velesajmu i tada je kritičar Darko Glavan uzburkao dugove svojom "ispravkom netačnog navoda" s omota knjige" u kojem se kaže kako je Džoni Štulić "hrvatski glazbenik". Glavni argument za dotičnu Glavanovu "ispravku" je nedavna Štulićeva izjava sarajevskom Dnevnom avazu u kojoj je rekao kako mu ne pada na pamet da prihvati hrvatsko državljanstvo.

- Štulić je bio elementarna nepogoda na rok sceni od koje se nikad nismo oporavili. Štulić se sam izjasnio da je Balkanac i da mu Hrvatska nije u srcu, rekao je Glavan. Uz Juricu Pađena, Borisa Leinerta i Hrvoja Horvata, o Štuliću je govorio i Jasenko-Jajo Houra, javno ga pozvavši da napokon dođe iz Holandije u Dubravu i pokaže je li u inostranstvu stvarno naučio da igra fudbal.

Zagrbački Večernji list ocenjuje okrugli sto o mestu Branimira-Džonija Štulića u hrvatskom kulturnom prostoru kao Glavanovo razapinjanje Azre na "krst netolerancije i netaktičnosti" budući da se Glavan non-stop držao teze da na Štulića treba gledati "hrvatskim očima".

-Voleo bih da se na Džonija posle 1990. godine gleda hrvatskim, a ne balkanskim očima, kazao je Glavan. Kada ga je pisac Edo Popović, zgrožen nastojanjima da se o Štuliću raspravlja u nacionalnim kategorijama, upitao "šta su to hrvatske oči", Glavan je odgovorio kako se Džoni Štulić posle 1990. više ne oseća Hrvatom, ne poštuje svoje hrvatske prijatelje, a Siniši Škarici (uredniku Jugotona i kasnije Kroacija rekordsa) krade Azrine snimke i prodaje ih u Beogradu, gde daje i intervjue.

- To su hrvatske oči! - tvrdi Glavan. Njegovu interpretaciju nije prihvatio ni Drago Glamuzina, urednik izdavačke kuće Profil, koja je objavila Štulićevu biografiju. Po Glamurini Džoni je, ipak, hrvatski umetnik ma koliko prezirao svoju zemlju.

Čini se, ipak, da je najtačniju konstataciju dao upravo novinar Večernjeg lista, rezigniran nivoom čitave polemike:
Gde je mesto danas Džoniju? Čini se da mu je ipak najbolje u kosmopolitskoj Holandiji, baš kao što je publici bilo bolje da kući slušaju Azrinu muziku nego da dolaze na dosadne tribine, gde kritičari i danas rade Džoniju o glavi.

G. J.