|
 |
 |
  |
 |
 |
Događaj u Beloj Crkvi, vrh ledenog brega nipodaštavanja palih
žrtava Crvene armije
Sraman odnos prema oslobodiocima Srbije
U Srbiji je nažalost česta pojava osporavanja oslobođenja
zemlje od strane Crvene armije u jesen 1944. godine, pa je postupak
čelnika opštine Bela Crkva koji su 1. oktobra poslali domara opštine
da u svečanoj ceremoniji, uz predstavnike ruske ambasade i lokalnog
udruženja boraca, položi venac na grobove palih crvenoarmejaca,
samo jedan u nizu skandaloznih postupaka i izjava, kojima se negiraju
istorijske činjenice o Drugom svetskom ratu. Često se iz usta
nekih "političara" i "analitičara" čuje tvrdnja
da je "jedna okupacija zamenjena drugom".
Sve te ljude, kao i lokalnog političara iz Bele Crkve Zorana
Veljkovića, koji je kao obrazloženje krajnje necivilizacijskog
postupka izjavio da "taj dan ne treba slaviti kao Dan pobede
nego kao dan suprotan tome"(!). Pitao bih, da mi jasno i
bez oklevanja odgovore: kako bi (da su živeli u to vreme u Srbiji)
po njihovom mišljenju trebalo da je izgledalo oslobađanje od hitlerovskih
okupatora, ko i kakve snage su mogle da ga izvedu (ako su postojale),
i zašto to nisu učinile. Ko je, osim moćne Crvene armije, trebalo
da oslobodi Srbiju i da li ju je - po njihovom mišljenju - uopšte
trebalo oslobađati, ili se pomiriti sa fašističkom okupacijom
koja je po njima očigledno bila bolja!
Bio sam dete u danima oslobođenja Beograda, u takozvanoj "opozicionarskoj",
pročetničkoj familiji (trojica bliskih rođaka poginula su u redovima
Jugoslovenske vojske u otadžbini), ali svi smo Ruse oduševljeno
dočekali, kao oslobodioce, i nikome nije palo na pamet da ih posmatra
kao "nove okupatore", već kao braću i anglo-američke
saveznike koji su nas spasli strašne hitlerovske mašine.
Omalovažavanja i napade na tadašnje oslobodioce zemlje mogu da
tumačim samo kao napore tih kritičara da pokriju neke tamne mrlje
u svojoj prošlosti i nadoknade ćutanje u vremenima kad je bilo
rizično progovoriti istinu. Sada oni "hrabro" ustaju
protiv ljudi koji su im omogućili da uživaju u slobodi, umesto
da budu slovensko roblje u Trećem rajhu, kako su im nacisti isplanirali
sudbinu.
Na kraju moram dodati da ovde u Austriji, na državni praznik
Dan mrtvih 1. novembra, svake godine pomenu umrlim srpskim internircima
u toku Prvog svetskog rata na lokalnom groblju u Nezideru, redovno
prisustvuje i predsednik opštine tog grada, uz počasni vod austrijske
vojske i orkestar mesnog vatrogasnog društva, drže se govori,
polažu venci i ukratko ukazuje se primerno poštovanje prema senima
mrtvih Srba.
Dragoslav Petrović, Beč
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Septembarske priče o štrajku prosvetara
Ekskurzije učenika i štrajk prosvetnih radnika
su, kao i svake jeseni, ono o čemu se najviše priča. Ove jeseni
na ekskurziji je jedan učenik poginuo (nesrećnim slučajem), grupa
besnih učenika se vratila iz Italije, profesori rade skraćeno
više od mesec dana. Na to se oglašava Bogoljub Lazarević, jedan
od načelnika Ministarstva, i saopštava da je jedna od ekskurzija
imala jednu noćnu vožnju i time je organizator (škola) prekršila
pravilnik o ekskurzijama. Ni reči o tome da je Ministarstvo to
koje je dalo saglasnost za izvođenje ekskurzije po tom programu.
Ni reči o tome da, po pomenutom pravilniku, ekskurzija može da
se izvede ukoliko na nju ide više od 80 odsto učenika, što u velikom
broju ekskurzija za koje je Ministarstvo dalo saglasnost nije
slučaj. Ekskurzije se organizuju jer deca pritiskaju roditelje,
a oni koji nemaju novac da decu pošalju na takva putovanja se
stida da tako nesto kažu. Prvi galame, a drugi ćute. Solomonsko
rešenje je da deca koja ne idu na ekskurziju, jer nemaju novca,
budu kažnjena tako što će za vreme dok su njihovi drugovi na ekskurziji
pohađati nastavu. Oni, naravno, to ne čine. Ali i za to ima rešenje,
časovi se upisuju i svi su zadovoljni. Štrajk, naravno, niko ni
ne pominje. Nikoga nije briga koliko časovi traju i da li se uopšte
drže.
Gotovo sam zaboravila kako izgleda naš ministar, toliko ga retko
viđam u medijima. Ne bih da pominjem daleki Japan, pošto o njihovim
običajima znam samo sa televizije, i šta bi u ovakvoj situaciji
preduzeo njihov ministar prosvete. Mislim, ipak, da nije previše
da se naš ministar pojavi bar sa nekom od svojih uobičajenih fraza
u stilu - kako smo svi divni i mnogo nas voli.
Ružno bi bilo reći da se niko iz Ministarstva ne pojavljuje.
Tu je uvek Bogoljub Lazarević. On se, doduše, ponaša kao slučajni
prolaznik u televizijskoj anketi. On smatra da je za sve kriv
organizator (čitaj škola) i ponaša se kao da to nema ama baš nikakve
veze sa njim, kao ni sa bilo kim drugim u Ministarstvu. Dođoh
do kraja pisma i shvatih da mi je pogrešna pretpostavka. Bolje
je da ćute i ne pojavljuju se.
Autor poznat redakciji
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Diskusija bez smisla
Gospodin Georgević ne poznaje ni najosnovnije pojmove
zemlje u kojoj živi i koju toliko voli. To je činjenica baš kao
što je i činjenica da Hispanoamerikanci čine najveći deo stanovništa
u Teksasu (u Kaliforniji odavno) i u Novom Meksiku. Neumesno je
saopštiti podatak da Hispanoamerikanci čine jedva 20 odsto populacije
u tim državama i verovatno odražava stil "što je babi milo
to joj se i snilo".
Ali, ako nismo u stanju ni ove činjenice da usaglasimo, onda
zaista nema više svrhe diskutovati bilo šta sa pomenutim gospodinom.
Neka se obrati nacionalnom birou za stanovništvo svoje zemlje
koju toliko voli pa će dobiti odgovor. Kada je reč o formularima,
to nema veze s službenim jezikom. Službeni jezik se kao takav
upotrebljava podjednako u institucijama sistema, a što nije slučaj
sa španskim jezikom. Toliko o demokratiji Amerike.
Drugi deo "odgovora" pomenutog gospodina liči na kliše
u stilu - "šta mi servirate činjenice, sve je to komunistička
propaganda". Izgleda da je pomenuti gospodin naslednik Žozefa
Makartija i njegove struje jer govori istim jezikom koji, doduše,
ima veliki broj pristalica u današnjoj SAD.
Na kraju, baš me zanima kako je to Milošević mogao da spreči
bombardovanje Srbije. Budimo konkretni, kada to tvrdite da li
mislite okupacijom NATO snaga i njihovim vršljanjem po Srbiji.
Iskustvo i, to krajnje negativno, imamo na Kosmetu, Bogu hvala,
nemamo ga još u južoj Srbiji.
Mihailo Stevanović, Beograd
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Topčider ponovo radi?
"Devizne rezerve zemlje rastu "piše kod
vas, a po naslovu odmah i znam da to izjavljuje jedan od poslušnika
MMF-a , iako će spoljnotrgovinski deficita opet dostići četiri
milijarde dolara. Uprkos tome što se ministar Dinkić na početku
godine maltene kleo da tako neće biti, osim slabih spoljnih investicija,
visoke inflacije uprkos velikoj nezaposlenosti itd, pomenuću nešto
O čemu se retko priča.
Reč je o tome da u Srbiji postoji ogroman broj malih menjačnica
u kojima je razlika između kupovnog i prodajnog kursa veoma mala,
oko 1,5 procenata. Ovde nema mnogo menjačnica, ali kada u nekoj
banci pogledam, vidim da je razlika čak oko 15, pa i 20 odsto,
verovali ili ne. Zašto ovo kažem? Pa ne može onaj vlasnik male
menjačnice plaćati radnika, rentu , porez i zaraditi na tako maloj
obrti. O čemu se onda radi?
Odista se pitam ko to i po kakvom kursu, recimo čak 10-15 odsto
većem od zvaničnog, plaća u dinarima za silne otkupljene devize
od stanovništva!? Pa, tu formulu je znao i Milošević. I, eto još
jednog mogućeg faktora u kreiranju inflacije. Državi je lako da
štampa dinare i da otkupi jeftino prodate devize od naroda...
Miodrag Bjelić, Njujork
|
 |
  |
 |
  |
 |
 |
Balkanska pravila
Svedoci smo dvojnih standarda globalističkog sistema,
što se jasno vidi na sledećim primerima. Prvo, nije se za šest
godina ispoštovala Rezolucija SB UN- a, po pitanju standarda na
Kosovu i Metohiji, pa se pribeglo "ubrzanom" rešavanju
i "statusa i standarda", što je jedno drugom u suprotnosti.
Jer kako da rešite oba ova elementa, u skladu sa navedenom Rezolucijom,
a da istu ne "povredite"... Znači, snage SB UN Unmik
i Kfor, nisu ispunili svoju zadatu misiju, te su "standardi"
postali gori od onih pre donošenja navedene Rezolucije. A, ako
se pribegne razgovorima o statusu pokrajine, znači, zanemarićemo
standarde, "što su jasni dvojni aršini Zapada prema Srbiji,
gde činjenice nepobitno to pokazuju da se to čini u svim segmentima."
Drugo, pa i prema haškim optuženicima, kao što je "slučaj
Haradinaj", kao i "Ante Gotovina", kada se razmatra
pitanje pridruživanja članstvu EU Hrvatske i Srbije, te "Deklaracije
o Vojvodini" u "Savetu Evrope", gde se Rasim Ljajić
"ubi u dokazivanju netačnosti podataka, Savet Evrope odbija
da ih promeni, zbog jakog albanskog lobija, gde su svi ovi elementi
međusobno povezani i isprepletani...
Treće, Amerika i EU, moraju dobro znati da o tome odlučuju narodi
Srbije, gde su sve nacije i etničke grupe u to uključene, gde
će se poštovati "status specifične autonomije Kosova i Metohije"
u sastavu zajednice SCG, ili Srbije, gde neće dozvoliti nikakvo
teritorijalno cepanje iste, niti bilo kakav "federalizam
Srbije, Crne Gore i Kosova", jer tada bi se stvorila jedna
neizvesna i zapaljiva situacija na Balkanu, gde mudri svi političari
o tome moraju voditi računa. Kosovski Albanci moraju imati sve
ono što imaju Srbi u zajednici SCG, kao što to moraju imati Srbi
na Kosovu i Metohiji.
Radoman Mlađenović, Niš
|
 |
  |
|
|