Nedavno objavljenom zbirkom priča "Perturbacije
i druge nevolje" (Narodna knjiga), Slobodan Bubnjević, inače
fizičar po obrazovanju, potvrdio je pravilo da savremena srpska
književnost najbolja dela dobija od pisaca sa margine svog glavnog
toka - onih koji su izbegli presu svemoćnih (dva-tri) profesora,
kritičara, urednika i ostale menažerije. U Bubnjevićevim pričama
zakoni fizike i matematičke definicije postaju vrlo uspele metafore
i simboli u tumačenju sveta.
Zemlji predviđate smrt. Pojačana literarna slika ili procena
znalca o količini nuklearnog oružja i odnosa prema prirodi?
- U odnosu na večno trajanje bogova iz priče "Virus",
uobičajena antropocentrična predstava naše civilizacije uzmiče
pred činjenicom da je boravak ljudi na Zemlji samo trenutak u
15 milijardi godina dugoj evoluciji vasione. Gledano iz tog ugla,
planeta Zemlja će, pre ili kasnije, nestati, kao što se neprekidno
rađaju i nestaju svetovi svuda u univerzumu. Na astronomskim prostorno-vremenskim
skalama, sasvim je svejedno da li je tamo neku planetu za jednokratnu
upotrebu uništilo nekakvo minijaturno stvorenje koje se na njoj
pojavilo ili je planeti jednostavno istekao rok trajanja.
Pored uznemirujućeg eseja u nedeljniku "Vreme" o
stvaranju atomske bombe, Vaše priče deluju kao uspavanka. Koliko
je strah od biološkog oružja danas realan?
- Ne mislim da nam preti kraj, bez obzira na to što smrtonosni
arsenali nikada nisu bili veći. I od prethodnih civilizacija,
ma kako one bile razorene, uvek su ostajale dragocene tekovine.
Nove kulture su samo prividno počinjale iz početka i uvek gradile
blistaviji novi svet na starim temeljima. Kada se razmišlja o
tim tekovinama, najveća greška bila bi da se zatvorimo prema novim
saznanjima, naročito u nauci. Svi ti paranoični pokušaji da se
nauka ućutka podsećaju me na odluku deteta da nikada ne odraste.
Potonje posledice te odluke donele su mnogo više zla nego što
bi ga inače bilo. Smatram da je strah od masovnog uništenja štetan,
mada možda nije bezrazložan.
Mislite li da se čovek igra sa Zemljom kao Čaplinov "Veliki
diktator"... ili je shvatio da prirodu ne može beskrajno
da uništava?
- Pre samo sto godina situacija je bila sasvim obrnuta. Na početku
20. veka čovek je konačno dobijao bitku protiv prirode i vladalo
je osećanje da nema ograničenja napretku. Kasnije, kao da su stigli
računi za sva saznajna i tehnička postignuća. Oduševljenje napretkom
je splaslo, da bi danas postalo sasvim normalno da prirodu vidimo
kao žrtvu. Ipak, umesto tugovanja zbog prevelike cene, više volim
da gledam kako će blagodeti onoga što je priroda tako skupo platila
biti iskorištene. Naša nacionalna tragedija je što Srbija nikada
nije zaista prošla kroz fazu u kojoj se radovala napretku. Kao
da smo prespavali opšte veselje. No, jutarnji mamurluk nas nije
zaobišao.
Da li je svet nepopravljivo uništio našu privatnost? Ima li
načina da se sačuva intima?
- To je preozbiljan fenomen da bih se usudio da bilo kome nudim
rešenje. U svom privatnom životu pokušavam da se okrenem čitanju,
uživanju u prirodi i prijateljima, svim onim intimnim vrednostima
koje su sa televizije osuđene kao dosadne i preozbiljne. Pokušavam,
takođe, da svoje odnose sa ljudima shvatim preozbiljno. Ne znam
da li je to zaista rešenje, ali ponekad pomogne.
Jedan od Vaših junaka nalazi se u Ulici Borisa Davidoviča...
- Posle Andrića i Crnjanskog, Kiš je najozbiljnija perturbacija
u istoriji srpske književnosti. I njeni efekti još traju. Neshvatljivo
mi je, međutim, da posle "Grobnice za Borisa Davidoviča´"
neki romani koje je ta zbirka obesmislila i pre nego što su napisani
danas postaju lektira. Da ne pominjem kako takve knjige povremeno
osvajaju i nagrade u vrtlogu domaće književne scene.
Tatjana Čanak