Srbi vole fudbal. I, naravno, misle da sve što
ima veze sa ovim sportom znaju u prste. U osnovnoj školi "France
Prešern" na Miljakovcu postoji neko ko poznaje teoriju fudbala
u prste. Ali, tom nekom ni praksa nije nepoznanica. Reč je o jednoj
ženskoj osobi.
Maja Milošević je profesor fizičkog vaspitanja i trener je fudbalske
ekipe ove škole. Diplomirala je 1997. godine na DIF-u, i to baš
fudbal. Dečaci koje ona trenira gradski su prvaci u fudbalu i
samleli su sve redom u redovnom toku takmičenja.
- Uslovi za treniranje su stvarno katastrofalni. Teren napolju
je pun rupa, golovi su nakrivljeni, a u svlačionicama ni vodu
nemamo. Nemamo ni dresove. Momci su nosili obične bele ili plave
majice, pa smo kredom ili flomasterom na leđima pisali brojeve
i imena. Ali, deca su stvarno bila fantastična i ogromnom željom
uspeli smo da postignemo stvarno veliki uspeh. Veliku podršku
imali smo i od direktora škole - priča Maja, trener malih fudbalskih
kraljeva.
Momci
pikaju loptu u sali za fizičko. Njih desetorica, jer nema Nemanje
i Milinka. Obučeni u plave majice, svi su kao jedan. Tako su i
uspeli da pobede sve koji su im izašli na megdan. Kod njih je,
vidi se, timski duh glavni razlog uspeha.
- Htela sam da momcima, pre svega usadim taj timski duh. Muškarci,
u principu znaju da igraju fudbal. Zato nisam polagala toliko
na tehniku, koliko na priču da će samo kao jedinstvena ekipa uspeti
da nešto postignu. To se i isplatilo - nastavlja Maja Milošević.
Dečaci treniraju tri puta nedeljno po jedan sat. Nekada, kada
je sala slobodna znaju da ostanu i po tri-četiri sata i ne pada
im teško. Vole momci fudbalsku loptu. Mada, ekipa je izmiksovana.
Fudbal igraju i oni koji treniraju rukomet, košarku, odbojku,
a jedan od njih trenira - džudo. Ali svi kao da su rođeni sa fudbalskom
loptom, tako barataju njom.
- Atmosfera je totalno opuštena. Ne kritikujemo se međusobno kad
nešto ne ide po planu i međusobno se podržavamo. Zato smo i najbolji
- pričaju momci.
Svi u glas pričaju kako su pobeđivali svoje protivnike. Prvo
su se proslavili na opštinskom a onda su držali lekcije iz fudbala
i svim ekipama u gradskom takmičenju. Na redu je sada republičko
za koje se intenzivno spremaju. Rade neumorno i zabavljaju se
sjajno u isti mah. Mada, žale se na neadekvatne uslove.
- Jako je teško trenirati u ovakvim uslovima. Teren napolju je
očajan, dok je u sali parket klizav. Do pre petnaest dana golovi
su bili krivi. Baš je užas - priča Uroš.
Kapiten
ekipe je Nemanja Kojić, dečko čija je deviza - "opušteno,
samo opušteno". Ovako bodri i svoje drugove iz ekipe, ali
i trenera na svakoj utakmici. I uspeva mu da ih svaki put motiviše
da se prošetaju kroz protivničku odbranu i u veoma jakoj konkurenciji
pobede rivale i sa deset-petnaest golova razlike. Na pitanje kako
to uspevaju, odgovaraju uglas da sreća prati hrabre.
- Prošle godine imali smo jaču ekipu. Ali, i ove godine upornim
radom uspeli smo da postanemo najbolji. Pobedili smo, recimo,
ekipu koja je za trenera imala selektora omladinske reprezentacije
SCG - kaže Maja.
Tajnu uspeha ne žele da odaju. Kažu da će to uraditi kada i na
republičkom takmičenju budu prvi. To nije želja, već nešto što
se podrazumeva. Jer, imaju momci znanje i volju. Nije mala stvar
biti najbolji. Popularnost raste a devojčica koliko hoćeš.
 |
 |
 |
Doći će i škola na red
Dva Stefana, tri Miloša, Nemanja, Milinko, Andrija,
Uroš, Aleksandar i Nenad znaju da igraju fudbal. Međutim,
kada ih pitate za školu i ocene, kažu da se provlače.
Rade, ali ne punim kapacitetima. Izvlače ih profesorka,
odnosno trener, a i direktor koji im ponekad opravda
časove. Svaki uspeh ima svoju cenu. Ali, škola ipak
ne trpi puno. Dobrom organizacijom postiže se sve,
dodaju oni.
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
I. Z. - J. V.