Boris Miljković na beogradskoj pozornici blistavu
premijeru imao je kao klinac, početkom osamdesetih ("Rokenroler"
je njegovo čedo), a od tada je, ako mu je verovati, iz unutrašnje
radosti debitovanja snimio i prevratničke emisije "Šumanović
- komedija umetnika" i "Ruski umetnički eksperiment",
radio i predstavu sa Pandurom i Bregovićem, pa nedavno i Šnajderovu
"Nevjestu od vjetra", napisao priče "Čaj na Zamaleku"
i dobio odmah Isidoru. U "pozadini" se potpisuje i kao
umetnički direktor marketinške agencije "Meken- Erikson",
piše i novu dramu. Poslednja vest je da je da mu je "Geopoetika"
objavila knjigu priča "Fabrika hartije".
Da li ste se kasno pojavili u književnosti?
- Ne znam šta je kasno, šta rano. Stvarno ne znam, pišem.
To pitam zato što ste jednom povezali dokolicu i pisanje...
- Ceo život mi je jedna vrsta dokolice. Nekad plaćena, nekada
neplaćena. U mladosti se to popunjavalo nečim što je blizu sintagme
"seks, drags & rokenrol". Kasnije, ima važnih odluka
koje su vezane i za rođenje dece, odluka gde da nastaviš da živiš,
a to - kasno ili rano, ne razmišljam.
Ne smeta Vam što sada klinci ne znaju ko ste?
- Bio sam slavan kada sam bio klinac, a već kada sam otišao, to
nisam bio. "Slava" je završavala u foto-albumu moje
mame. Sa 22 sam bio proglašen za vunderkinda televizije. Kada
se to rano iskusi, nemaš tremu u kasnijem životu.
Deo ste srpske literature...
- Nisam deo srpske literature. Voleo bih da sam deo nečeg što
je Milena Marković ili, bar, što ima ime i prezime.
Antiglobalisti marketinške agencije "prokazuju"
kao krivce za opšte nivelisanje i osiromašenje kreativnosti. Da
li nekada osećate nelagodu zbog posla kojim se bavite?
- Uvek osećam nelagodu na ovom poslu, ali osećam nelagodu i kada
stignu računi. Ipak, advertajzing je ishodište svih živih umetnosti
20. veka - filma, muzike, literature. To je ishodište umetnosti
u kojima, ovako eklektičan, mogu da se snađem. U to sam ja verovao.
Onda je sve to postalo preteško za mene, zbog trpnog stanja u
kome se nalazi srpski advertajzing, zbog rada po tuđim pravilima.
Ceo posao se tako svodi na uvođenje šaljivodopadljivih mitlevropskih
osrednjosti. Danas smo daleko od vremena kada se beogradska škola
advertajzinga prepoznavala i nagrađivala. Evo, pred dolazak Lajbaha,
na TV se vrteo naš spot koji je kada je napravljen bio među prvih
deset u svetu. Sada je dobro samo ono što liči na strano, a ja
ne znam da li je to dobar put. Mislim da smo postizali uspeh kada
smo bili daleko od globalne kulture.
Da li biste napravili neku antireklamu?
- Ne bih, nisam revolucionar.
Nikada niste poželeli da snimite film?
- Ne. Na drugoj godini studija dobili smo stipendiju za Televiziju
Beograd i mi smo navalili na nju. TV nas je odvela u drugom pravcu.
Filmski reditelj snimi 10, 15 filmova. Ja imam razuzdanu privilegiju
osećaja kao da svakog dana sedim u kokpitu. Sada bih možda napravio
jeftin film od "Čaja na Zamaleku".
Nekada ste bili simbol novog...
- Ali, ako si gerila, a živiš od toga - onda nisi više gerila.
Mislim, ipak, da je zanimljivije da ishodište gerile postane tradicija.
Čovek može biti srećan ako se ta vrsta gerile nasloni na nešto,
na nekoga od koga može da se nauči.
Zašto ste prihvatili da radite spot za Željka Joksimovića?
- Poslednje što sam radio na Televiziji Beograd bio je evrovizijski
video Bebi Dol. Prva ponovna ponuda iste televizije, posle puno
godina, je evrovizijski video. Ko može odoleti toj sentimentalnosti?!
Tatjana Čanak
Foto: M. Rupena