[an error occurred while processing this directive] |
|
[an error occurred while processing this directive] | ![]() |
I n t e r n e t i z d a n j e Nedelja, 11. 1. 2004. |
|||||
[an error occurred while processing this directive] | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
![]() |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
![]() |
Od početka 19. veka do 1858. godine održavane su takozvane običajne narodne skupštine. Sazivali su ih knez ili Savet kada su nalazili za potrebno. Za razliku od današnjeg konfora u zgradi Narodne skupštine gde izabrani predstavnici naroda " tapakaju" po crvenim tepihu i međusobno ćaskaju nonšalantno zavaljeni u udobnim foteljama, u to vreme skupštine su održavane pod vedrim nebom. Zbog toga je još teže zamisliti ijedno skupštinsko zasedanje kome prisustvuje narod, kao što je to tada činjeno kada je skupštinama prisustvovalo i po nekoliko hiljada ljudi. Na jednoj takvoj skupštini, Sretenjskoj, donet je, 2. februara 1835. prvi srpski ustav - Sretenjski ustav. Prema Zakonu o narodnoj skupštini, izglasanom na Svetoandrejskoj skupštini, skupština je dobila ime "Srpska narodna skupština". Tako se zvala sve do kraja svog postojanja (1918). U to vreme učesnici skupština, sem u retkim slučajevima, nisu bili birani od naroda već su pozivani od kneza ili Saveta. Srpski ustavi: Sretenjski iz 1835, Namesnički iz 1869, Radikalski iz 1888, Oktroisani iz 1901. i Ustav iz 1903. godine, narodnu skupštinu predviđaju kao ustanovu i regulišu pitanje njenog rada. Prema zakonima o narodnoj skupštini koje su doneli knez Miloš (1860) i knez Mihailo (1861), narodna skupština se sastajala svake treće godine. Po Namesničkom ustavu skupštinski saziv trajao je jednu godinu, po Radikalskom tri, a po Oktroisanom ustavu i Ustavu iz 1903, četiri godine, a skupštinski sazivi bili su redovni i vanredni. Izborna formula Prvi skupštinski poslovnik donet je 1870. godine u formi zakona. Iste godine donet je i prvi zakon o izboru narodnih poslanika. Skupština je bila obična i velika. Velika je, po broju poslanika bila dva ili četiri puta veća od obične. Sazivana je uglavnom kada je trebalo rešavati pitanje izbora kneza (kralja) ili menjati ustav.
Što se tiče glasanja ono je obavaljano prozivkom poimence (ponaosob), sedenjem i ustajanjem i tajno. Ponaosob se glasalo kad se glasalo o zakonu u celini i u svim slučajevima kada je to tražila vlada ili dvadeset poslanika. Izbori skupštinskih časnika obavljani su tajnim glasanjem. Sazivanje, otvaranje, zaključivanje, odlaganje, produžvanje ili raspuštanje skupštine vršio je knez (kralj). Za razliku od danas, kada se na poslaničkim listama nalaze zatvorenici, pevačice i pevači, glumci, i policijski generali, izbor poslanika, u to vreme obavljan je tako što je na određeni broj poreskih glava biran jedan poslanik. U početku je jedan poslanik biran na 500 poreskih glava, a na kraju 4.500 poreskih glava. Od ove izborne formule zavisio je i broj poslanika u skupštini. Do 1888. javno se glasalo na izborima za narodne poslanike. Birač se na biračkom mestu javno izjašnjavao "koga hoće za poslanika". Glasovi su beleženi i sabirani. Ustavom iz 1888. uvedeno je tajno glasanje - kuglicama. Procenat birača koji su učestvovali na izborima kretao se između 50 i 70 odsto. Krajem 19. i početkom 20. veka pravo glasa imalo je oko 550.000 birača. Dnevnica 15 dinara Pored poslanika biranih od naroda, Skupštinu su prema Ustavu iz 1869. činili i poslanici koje je postavljao knez (kralj). Na svaka tri birana dolazio je po jedan postavljeni poslanik. Ustavima iz 1888. i 1903. godine, rešeno je da se Narodna skupština sastoji samo od biranih poslanika. U oblasti zakonodavstva, nikakav zakon nije se mogao izdati, ukinuti, izmeniti ili protumačiti bez pristanka Narodne skupššine. Skupština je bila jednodomna, osim u periodu 1901-1903. godine. Tada su prema Oktroisanom ustavu, Narodno predstavništvo činila dva doma: Narodna skupština i Senat. Prvi skupštinski odbori bili su: Finansijski, Zakonodavni, Prosvetni, Vojni, Privredni i Odbor za molbe i žalbe. Skupština je imala pravo ankete kao i istrage u izborima i čisto administrativnim pitanjima. Već u prvim zakonima o narodnoj skupštini propisano je da niko ne može pozvati poslanika na odgovornost za ono što izgovori u skupštini.
Poznajem te po odelu Poslaničku zakletvu polagali su poslanici već na Svetoandrejskoj skupštini. Njen tekst, nešto izmenjen, zvanično je unet u Ustav iz 1869. i sve kasnije ustave. Osim što je reč "knez" zamenjena rečju "kralj" (1882). Poslanička dnevnica (dijurna) iznosila je 15 groša, odnosno 15 dinara. Njen iznos nije se menjao za sve vreme postojanja Srpske narodne skupštine.
Pri otvaranju ili zatvaranju skupštinskih sednica ili u drugim svečanim prilikama, narodni poslanici bili su dužni da nose jednoobrazno svečano narodno odelo domaće proizvodnje ( današnji su skloniji listeru i Armaniju). Nekadašnji poslanici su nosili naročiti znak kako bi kao takvi bili prepoznatljivi i koristili svoja prava. Današnji se razlikuju po službenim blindiranim audijima. Kršenja skupštinskog poslovnika je nešto što je izgleda postalo tradicija srpskog parlamenta, kao i disciplinske kazne, oduzimanja reči i isključenja poslanika sa skupštinskih sednica, koje su tada redovno unošene u zapisnik. Ono što se retko dešavalo je oduzimanje poslaničkih mandata. Najinteresantniji slučaj zabeležen je 1882. godine. Tada je 45 narodnih poslanika, uglavnom radikala, isključeno iz Skupštine. Prva vlada koja je pala pred Narodnom skupštinom bila je vlada Jovana Marinovića (10. novembra 1874). Prva skupština o kojoj je pisao jedan srpski list ("Novine Serbske"), bila je Velika narodna skupština u Kragujevcu održana od 1. do 5. februara 1834. godine. Prvi predsednik Narodne skupštine (Svetoandrejske), bio je major Miša Anastasijević. Najčešće birani predsednici skupštine bili su: Andra Nikolić (devet puta) i Živko Karabiberović (osam puta). Skupština i afere Političke stranke, Liberalna, Napredna i Narodna radikalna, zvanično formirane početkom 80-tih godina 19. veka, zahvaljujući Ustavu iz 1888. godine, postale su stvarni učesnici u borbi za vlast. Ustavom iz 1903. godine, koji je ustvari samo nešto izmenjeni Ustav iz 1888. Srbija je postala moderna parlamentarna država. Ustav je donet bez učešća monarha i smatra se jednim od najliberalnijih ustava Evrope toga vremena. Da ni tada skupština ni poslanici nisu bili imuni na afere kazuje takozvana "opančarska afera", vezana za zloupotrebe prilikom nabavke opanaka za vojsku, krajem 1914. i početkom 1915. Godine. Aktom ujedinjenja, 1. decembra 1918. i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, prestala je zakonodavna funkcija svih narodnih predstavništava na teritoriji ujedinjene države. Srpska narodna skupština sastala se poslednji put 14. decembra 1918. godine. Na osnovu saopštenja Kraljevske vlade, izabrala je iz svojih redova 84 poslanika za Privremeno narodno predstavništvo Kraljevstva SHS. Brankica Ristić
|
![]() |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
![]() ![]() |
![]() |
|||||||||
|
|||||||||
![]() |
|
![]() |
|||
![]() |
|||
Copyright © 1999-2002 Glas javnosti d.d. |
FastCounter by LinkExchange |
|