U izdanju "Zografa", ovogodišnji Sajam knjiga obogaćen je pojavom Ivančice Ivane Đerić, čiji roman, "Zemlja u zrnu kafe" progovara o Bosni i mladima, koji se, preko noći, devedesetih, odjednom sa koferom umesto jastuka, bude u stranoj zemlji, u izbegličkom kampu. Izuzetna recenzija i bogata oprema ove knjige, propraćeni su i snažnim perom ove mlade spisateljice.

Čitajući Vaš prvi roman, nametnulo se pitanje da li je autobiografske naravi?
- Ukratko, ne. Autobiografski su djelići iskustava pojedinih likova romana, činjenica da sam odrasla u državi koja je možda postojala i koja se, recimo, zvala SFRJ. I u okviru nje, postojala je neka moja Bosna određenog, specifičnog duha. Autobiografski je da se u toj zemlji, kao i u mojoj porodici, vozio stojadin. Ali inače, ne vjerujem da ćete na mapi Bosne i Hercegovine, uspjeti da pronađete Tromuk, grad iz romana.

Jedan od velikih kvaliteta Vašeg romana jeste izuzetan osećaj za humor. Zašto ste izabrali takav ton?
- Ne volim nečitke knjige. Svijet, prema riječima jednog od aktera romana, traje dok traje užitak. Smijeh, na žalost, na ovim prostorima nije naročito cijenjena moneta i često se, uskladišten, pretvori u svoju suprotnost.

		Biografija Ivančica Ivana Đerić rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. 1987. godine upisuje Fakultet novinarstva i političkih nauka u Zagrebu. 1991. godine objavljuje zbirku pesama "Otvorenost" u izdanju Matice Srpske. 1992. godine diplomira i napušta prostore Balkana. Magistrirala je žurnalistiku u Otavi 1997. godine. Živi i piše u Vankuveru.

Kako ste doživeli povratak u Srbiju, posle pet godina?
-Melanholično. Prilikom ulaska, čim su se raskrilila vrata aviona, mi putnici smo, umjesto cvijeća, dnevnih novina, neke savremene skulpture ili slike, ugledali policajca sa pištoljem. Promatrao nas je kao preko mršave meze u lošoj kafani. Njemu nije bilo do smijeha, pa nekako, posljedično, ni putnicima aviona.

Kako biste približili čitaocima o čemu pripoveda Vaš roman?
- "Zemlja u zrnu kafe" je prvenstveno priča o jednoj porodici. Željela sam da je napišem neposrednim jezikom.U jednom trenutku, Aska, junakinja romana, koja tek u pubertetu postaje svjesna svog "polutanskog" statusa i "nečiste" krvi, razgovara sa ocem, i zahtijeva, maltene šekspirovski, objašnjenje sulude riječi. I otac joj, tipično bosanski objašnjava da, po Platonu, štap, čak i slomljen, uvijek ima dva kraja. Lijepo za štap, kaže Aska ocu.

Tako i za tebe, odgovara joj. Svijet može biti polovičan, ali ljudi moraju da se nose sa svojom puninom. "Zemlja u zrnu kafe" nastoji da progovori o potrebi da se ta punina ostvari, usprkos svemu. Nikada se ne ljubi pola poljupca i nikada ne služi pola vjenčanog kolača. I jednako tako, nemoguće je živjeti kao pola čovjeka.

		Iz recenzije " O sudbini žrtava rasutih po celom svetu, o rekama mladih koji su se bez ikoga i ičega obreli u egzilu, pripoveda Ivančica Ivana Đerić bez patetike i roptanja, neverovatnom snagom prihvatanja i svršenog čina i njegove neumoljive logike. Čitalac će svakako osetiti koliko je snage, emotivne i intelektualne stabilnosti i stvaralačke energije u spisateljici koja je uspela da tragediju jedne zemlje i tolikih njenih žitelja pretoči u dinamičnu, humornu, bolno lepu romasijersku priču koja ne mrzi, ne sudi, ne priziva osvetničke trube nego katarzično osvešćenje "

R. Stojanović