Poštovani, g. Uredniče, molim Vas da objavite ovaj
osvrt na članak g. Radivoja Radića objavljen nedavno u javnosti.
"Klio se stidi"
Ovim člankom je g. Radivoj Radić najavio svoju knjigu protiv autora
koji osporavaju mnoge tvrdnje zvanične istorije. Upoznaje nas
da pisce istorijskih dela, poput prof. Relje Novkovića, dr Olge
Luković - Pjanović, dr Jovana I. Deretića, svrstava u nestručnjake
i preporučuje im da pišu dela s fantastičnim temama. Naravno,
g. Radić je koristio i mnogo nedoličnijih izraza, ali ih neću
ponavljati. Samo želim da skrenem pažnju da je Radićevo dovođenje
napadnutih autora s duhom od pre Berlinskog zida ili s dnevnopolitičkim
kretanjima, daleko od istine. To su ljudi koji nisu bili službenici
ni jednog režima i ni jedne političke partije.
Od g. Radića, autora buduće polemičke knjige iz istorijske nauke,
mogli smo očekivati da, u ovako opširnom članku, iznese bar nekoliko
momenata iz srpske i, uopšte, evropske istorije i da kaže u čemu
to greše "istorijski zanesenjaci". Zato se ne vidi šta
zamera kritičarima zvanične istorije. Nije neobično ne slagati
se sa njima. Primera radi, sa dr Olgom Luković-Pjanović nije se
(naučno) slagao ni njen mentor na Sorboni prof. Pjer Šatren.
Titula na Sorboni
Pregledao je Olgin doktorski rad i nije ga komentarisao, samo
je rekao: "Gospođo, ja se s Vama ne slažem, ali Vam dajem
titulu doktora grčke filologije, jer ste je zaslužili" i
doktorski rad Olge Luković - Pjanović, s kojim se nije slagao,
ocenio je najvišom mogućom ocenom. Nema spora, naša zemljakinja
ne bi mogla odbraniti doktorsku tezu na Sorboni da za nju nije
imala debele dokaze. Ako ih nije mogao osporiti prof. Pjer Šatren,
da li je moguće da će to učiniti g. Radivoj Radić, kako sam najavljuje?
Najbolje je da, radi javnosti, navedemo nekoliko tvrdnji istoričara
revizionista iz najvažnijih perioda evropske istorije, pa da vidimo
da li su oni zaista zanesenjaci, ili kolike su "neznalice
ti "probuđeni" naučnici i tobožnji dušebrižnici za vaskoliko
srpstvo", kako ih predstavlja g. Radić.
Na primer, oni osporavaju da su Sloveni došli na Balkan u 6.
i 7. stoleću (kako piše u udžbenicima) i tvrde da su Podunavlje
i Balkan kolevka svih Slovena.Za svoju tvrdnju, pored ostalog,
imaju potvrdu u "Povijesti minulih ljeta" - spisu sveštenika
Nestora iz Kijeva, iz 1113 godine (IKP "Nikola Pašić",
Bgd. 2003, str. 6). Nestor zapisuje da su posle iseljenja iz Vavilona:
"Posle mnogo vremena sjeli Sloveni uz Dunav, gdje su danas
ugarske zemlje i Bugarska.
Od ovih Slovena raziđoše se Sloveni po zemlji i nazvaše se imenima
svojima po mjestima gdje sjedoše..." Tako, Nestor beleži
da se raseliše od današnje Nemačke do Urala. Svakako, Nestor prikazuje
istoriju Evrope obrnuto od Bečko-germanske škole, pa je savremeni
profesor sa Sorbone Frensis Kont pokušao da ospori Nestorove tvrdnje
(Frensis Kont: "Sloveni", Bgd. "Filip Višnjić",
1989). Evo kako je to učinio:
"Naš letopisac, u stvari, ne opisuje prapostojbinu Slovena,
već oblast pored Dunava, gde su se slovenska plemena okupila -
pre nego što će poći u osvajanje Balkana, početkom 6. veka..."
Eto, Nestor govori o davnom vremenu, opisanom u Bibliji, o raseljavanju
ljudi iz Vavilona, a profesor Sorbone krivotvori da Nestor piše
o 6. veku posle Hrista?! Ako g. Radić nema bolje dokaze od Frensisa
Konta, onda neka ne osporava da su Podunavlje i Balkan prapostojbina
Slovena. Inače, kad bismo odbacili sve ono što su napisali današnji
"istorijski zanesenjaci", ostaju strani autori iz 18,
19, i početkom 20. stoleća.
Oni su pisali da su Sloveni s Balkana i Srednje Evrope i da su
tvorci (Italijan), Šafarik (Slovak) Gordon Čajld, Stjuart Pigot,
J.Holdejn (Bratanci) , ili Grk Apijan iz Aleksandrije, iz prvog
veka nove ere. S obzirom da je R. Radić najavio da u svojoj knjizi
brani zvaničnu istoriju, onda je važnije da ospori ove autore
(sve istoričari, lingvisti i profesori univerziteta), nego grupu
srpskih autora, kojima, ionako, ne veruje. Možda samo zato što
su iz njegovog naroda srpska bolest da ne cene vrednosti svojih
ljudi.
Uputio bih g. Radića, ako je slučajno zaboravio, da u svojoj
knjizi objasni zašto u jugoslovenskim enciklopedijama, na primer,
piše da su na Balkan (u 6.i 7. stoleću) "došli Hrvati i Sloveni".
O Srbima, najbrojnijim Južnim Slovenima, nema ni reči. Ili, zašto
piše da su Bosnu i Hercegovinu, takođe, naselili Hrvati i Sloveni,
a znamo da su najupornije, u svojim poveljama, velikaši u Bosni
isticali da su im podanici u Bosni, Travuniji, Dalmaciji, na otocima
Jadrana - Srbi.
Izmišljotine
Ili, zašto u našim udžbenicima piše da je u srednjem veku bila
"Dalmatinska Hrvatska", kad u nemačkim dokumentima piše
da je to "Kneževina Dalmacija"? Zašto u našim istorijskim
mapama piše da je u srednjem veku bilo Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo,
kad to nije tačno, nego je postojalo samo Ugarsko Kraljevstvo?
Zašto u našim udžbenicima piše da je Mletačka Republika oslobodila
Dalmaciju od Turaka, kad su to uradili srpski ustanici 1683, pod
vođstvom Ilije Jankovića,a velike sile odlučile da tako oslobođenu
poklone Mlecima? Zašto u našim udžbenicima ne piše gde je bila
prestonica Srbije pre Nemanje? Zašto nigde nije objavljena knjiga
o prvom doseljavanju Albanaca na Balkan (1043.) godine, a Nemci
su je objavili još 1853, u Bonu?
Zna li šta radi
Dalje "istorijski zanesenjaci" (koje Radić napada)
bave se i lingvistikom. Eto, otvorili su pitanje - Zašto se hrvatski
jezik u nauci označava kao "kajkavski dijalekt", a srpski
jezik kao "štokavski dijalekt"? Postavlja se pitanje,
kakvi su to narodi (Srbi i Hrvati) koji nemaju jezike, nego imaju
dijalekte.
A kad je već reč o jezicima, treba videti kako su nastali, na
primer, jezici: francuski, španski, portugalski...? Jednostavno,
nametanjem latinskog od strane Rima, pa ga ni jedan od ovih naroda
nije na isti način naučio.To piše u svakoj enciklopediji, ali
ne piše kojim jezikom su stanovnici tamo govorili pre rimske okupacije.
Slična enigma obavija i nastanak rumunskog jezika. A ako se pročita
srednjevekovna istorija današnje Rumunije, videće se da stara
dokumenta pišu, tamo, samo o Vizantincima i Slovenima, a ne o
Rumunima. Zašto?
Inače, današnji indijski filolozi tvrde da je sanskrit - najstariji
oblik slovenskog jezika. Ruski filolog Trubačov objašnjava da
je pismenost (Slovačka) nastala u antici u Podunavlju, itd.
Ima još tema koje su načeli "istorijski zanesenjaci"
i g. Radić ima pravo da ih osporava, ali ih ne može potcenjivati
na način kako je to uradio u svom članku u "Politici".
Zato što su sve tvrdnje današnjih srpskih autora otkrili, kako
sam naveo, evropski naučnici poslednja tri veka.
Nadam se da će ovaj osvrt pomoći, pored učešća u polemici, i
"Politici", zato što joj se, nekom nesmotrenošću, omakao
nepreporučljiv tekst - za njen renome.
SLOBODAN JARČEVIĆ,
BEOGRAD