Ja ti se sad svačega plašim - poverio mi se preksinoć
u sred Tometinog polja, sela ispod Divčibara, dok se nad šumu
iznad navlačila noć, petogodišnji Aleksandar Varagić, praunuk
Milenka Varagića.
- Viđo mali ljetos raskomadane ovce po potoku, isprepado se,
to će pamtiti dok je živ - mahao je glavom njegov pradeda Milenko
i sve milovao praunuka po plavoj kosici.
- Čekaj da ti ispričam kako je bilo - istrčavao je pred nas mali
Aleksandar u predvečerje jesenjeg dana, i širio oči od straha.
- Istrčim ti ja na brdo iznad kuće, pogledam dolje, kad, imam
ti šta viđeti - mrtva ovca leži u Kamenici, malo dalje, još jedna,
onda još jedna sva krvava…
- Nemoj zlato babino, pričati o tome - preuzimala je priču, Aleksandrova
baba Bosiljka.
- Vako je to bilo. Ispuštili mi ovce na pašu, oko pola sedam,
nije prošlo mlogo vremena, kad, dade mi se pogledati, iznad kuće
stoji jedna ovca. Pomislim, što li je se vratila, pogledam malo
bolje, kad - ona sva krvava. Nesretnica, samo što ne zove odozgo,
ko da je došla da nam javi šta je bilo…
Istrčimo
mi ko bez duše gore, sin Lazar otrčo prvi, kad malo ne bi zove
odozgo, kaže nešta poklalo ovce… Istrčim i ja gore, umalo nisam
precrkla odma kad sam viđela one jade… One jadne leže po livadi,
razbacane na sve strane… Lazo ode uz Kamenicu, čuje se odozgo,
viče, eve ih još mrtvih, eve ih još… Izbrojimo 11 poklanih.
- Nađemo neke i žive, uprtimo ig na leđa pa kući, one bedne,
krkljaju, prerezani im vratovi, nije bilo vajde, pokrepale su
posle dva tri dana, tri kila tovatne masti smo potrošili, zašivali
im rane, sve džabe - uključivao se u priču i pradeda Milenko,
sve hukćući lomeći prste, očiju punih suza…
- Došla ona jada, da nam javi, krvava, ko da je sami bog poslo,
da ona nije došla, svih četres bi poklalo… - potvrđivala mi je
snahine reči i Aleksandrova prababa Polka.
Tometinim poljem zavladao strah. Za poslednje dve i po godine
čudna i uporna zverka u selu zaklala 200 ovaca, samo za poslednjih
pet meseci, ravno 60 ovaca završile su po jarkovima prerezanih
vratova…
- Ovo me u mojih 76 godina nije snašlo. Koji su nas jadi najali,
ne znam. Dvije stotine ovca preklano, ispijena im krv, a niko
ništa nije prenetio… - čudio se pradeda Milenko.
- Razmišljali smo, možda su vukovi, možda šakali, možda lovaća
paščad, možda lutalice, posle smo čuli, neki pominju risa, nismo
ti do tad za njega znali ni da postoji…
-
Samo što smo ti te jade pregrmeli, dođe neka sila kroz noć uništi
nam 23 ara pšenice, sve sravni sa zemljom… Pogledamo tragove,
izgleda, divlje svinje… Ne bi malo upadoše i u kukuruz, čudesa
jedna. Šta je ovo ove godine, na nas najalo, ja ne znam… Napravio
ja strašilo, ponio u kukuruz, da se branim od svinja, da spašavam
išta, snaja mi veli, s tijem ćeš samo tice poplašiti… Raspitamo
se malo, te ti prebacimo u kukuruz radio, po svu noć, čitave jeseni
treštala Dženarika, onaj radio iz Čačka… I on nas spasi nevolje…
- Ćuti đede, ne pričaj, smijaće nam se narod…
- Nek se smije... Nek čuju kako se ovde patimo…
Milenkov i komšijski uništeni kukuruz i pšenicu u selu niko više
i ne pominje. Kakav kukuruz, kad su na selo udarili mnogo ozbiljniji
jadi. U Lovačkom društvu u Požegi nabrajaju - od prvog maja ove
godine do danas, Slavku Gajoviću iz Tometinog polja zaklane četiri
ovce, Siniši Gajoviću pet, Mileti Markoviću četiri, Predragu Ostojiću
tri, Milunu i Milki Gavrilović po dve, Milenku Todoroviću deset
komada, Ruži Radovanović četiri, Radivoju Gajoviću i Radmilu Markoviću
po jedna…
- Onomad sam, dok sam čuvala goveda, primetila nešto, no ne znam
šta je to bilo. Životinja veličine psa, niska na nogama, male
glave, prošla je ispod, ali, nisam je dobro pogledala, više sam
se ja nje uplašila nego ona mene - pričala je preksinoć u sred
kuće Varagića i Milenkova snaha za unukom Lazarom, Snežana.
Dok u predvečerje selom struže hladan vetar, a jeza se što od
severca, što od nepoznate zverke što kolje ovce i pije im krv,
uvlači u kosti, Daca Pavlović iz Tometinog polja, mirno i junački
zastane na seoskom putu:
-
Ja se ničeg ne plašim - odgovori na pitanje je li i nju strah
od nepoznate zverke.
- Fala Bogu, na nas još nije udarila…
U vreme najvećih pokolja, s početka ovog leta, selom se bio proneo
glas, narod od muke smislio da na ovce udara i - drekavac.
- Jes, i ja sam to čula - veli Daca, a onda potvrdi da neka vrsta
drekavca po šumi oko sela zaista postoji.
Priča junački i pribrano dok se nad selo navlači mrak, a od njene
priče podigla bi se kosa na glavi i najvećeg junaka.
- Kaka ti je to nakaza ne znam, čuje se po noći, dreči po šumi,
kad drekne oma ti se kosa digne na glavi - veli baba Daca.
- Vele kod nas u selu, kod čije kuće se čuje drekavac po noći,
oće neko da umre, jedni vele da je to neka baksuzna tica, drugi
misle da je to vampir, samo, ja mislim, da toga više kod nas nema…
- kaže baba.
Požurio sam da završim razgovor sa babom Dacom. Ona sva vesela
sa gvozdenim grabuljama, i nečim belim u rukama, beli li je luk
ili nešto drugo, nisam dobro video, ode kući. Ja na putu ostah
sam i nezaštićen
- Kakav drekavac - vele u Varagićima, kad naše ovce postradaše
u sred bijela dana, te me malo ohrabriše…
Z. Šaponjić