[an error occurred while processing this directive]  

[an error occurred while processing this directive]  

I n t e r n e t   i z d a n j e

Četvrtak, 16. 10. 2003.

 
 
[an error occurred while processing this directive]

vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Rasrbljivanje Crnogoraca (3)

Oda slavnom Karađorđu

Likom Miloša Obilića mogu se dičiti srpski rodoljupci

U pismu Mitropolita Petra ú ruskom caru Aleksandru, iz maja 1828, piše:
"Cijelo hrišćanstvo, sav slovenski narod, sljedstveno tome i Srbi Crnogorci čajut blagopriznateljnago ozarejnija Materi svojoj i pokroviteljnici moćnoj Rusiji i nadjeljutsja s davni vremen jeju Bogom hranimoju i vozvišajemoju ulučit svoje suščestvovanije na zemlji...

Po upadeniji Serboskogo Gosudarstva ninješnaja Crna Gora s predjelom sosjednom Zetoju imjela sopstvenogo knjazija iz familiji Čarnojevvičev..." ("Zapisi", avgust 1940).

U svome testamentu, od kraja oktobra 1830. godine, Petar I je zapisao da je novac iz Rusije "trošio na polzu svega naroda srbskoga". (Dr Đoko Pejović u debati o Kulišićevom pamfletu "O etnogenezi Crnogoraca.)

Mitropolita Petra II narodu u Crnoj Gori je zvao Vladika Rade (po svetovnom imenu Radivoje). Uobičajeno je da se za Mitropolita Petra II upotrebljava naziv Njegoš.

Njegoš piše, 1833, iz Petrograda, Vuku Karadžiću:
"... Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prevedena. Srpski je Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je Srpskot mila, a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima se nalaze".

U pismu knjazu Aleksandru Karađorđeviću, sinu Karađorđevom, 3. januara 1841, Njegoš zahvaljuje na portretu "viteza i oca jednoplemene meni Srbije, kojega su slavili podvizi još kada sam ja mlijeko maternje posao, jako na tablici duše moje napisati i koji će vječno ostati ogledalo viteštva, ne samo među malijem narodom srpskim i nego i među velikijema narodima i u vsemirnoj istoriji". Njegoš kaže da "nikakav dar na ovome svijetu ne bi meni prijatniji bio". Knjaz Aleksandar je tada bio vladar Srbije; portret je bio Karađorđev.

U pismu knjazu Aleksandru, 27. oktobr 1843, Njegoš veli:
"O kako mi je dobro došlo Tvoje pismo od 27. septembra ove godine. Opšta naroda srpskoga radost, moja je radost. Slavna i besmrtna djela Karađorđa oduševljavaće Srbe dovijeka. Tvoje je, srećni i dragi knjaže, narodu srpskome na prijestol knjaževski praznik najdraži njihovim dušama - bez isključenija cijelome Srpstvu, od maloga do velikoga, a meni draže i milije od ijednog srpskog sina. Božije su sudbe neispovijedime. Njegova je pravda nad Tvojom glavom knjaževskom zablistala za sreću i slavu cijelog Srpstva".

Pismo knjazu Aleksandru od 2. februara 1844, Njegoš završava stihovima:
"Kakav će to Srbin biti, koji neće Tebe ljubiti".

U pismu Simu Milutinoviću, od 25. septembra 1844, Njegoš uz ostalo kaže:
"Fala Ti za svagdanju Tvoju naklonost, k ovome tvrdome i krvavome kraju, no srpskome od iskona. Mnogi su Srbi izlepršali na literarno poprište, no gotovo svi oni prebiraju tuđe posle, u tuđe atare žežu srpski tamjan, klanjaju se i udivljavaju tuđinstvu, a srpsko sve prenebrežu - srpsko, koje je sjajnije, bez ikakve basnoslovne primjese no mnogijeh drugijeh s njinima basnama. Ti gotovo sam dičiš se sa Srpstvom i Srpstvo s Tobom. Šta će ovo reći te Srbi svoje prenebrežu? Ovo je što mi nemamo jošt blagorodne gordosti narodne, a ona se imati ne može bez pravoga prosveštenija..." Na kraju pisma Njegoš moli Milutinovića da "preporuči pokroviteljstvu knjaza (Aleksandra - B. J.) i njegovom praviteljstvu naš narod koji se iseljava iz Crne Gore u Srbiju, da budu kako braća Srbi primljeni i da ih blagovole naseliti na onijem mjestima koja su fizičeski i klimatom prilična njinom otečestvu..."

Sestriću Stevanu Petroviću, Njegoš u pismu skreće pažnju da uvek ima na umu da je "od onoga plemena gorskoga" koje se, otkako su Turci u Evropu došli, istaklo "svojim muževstvom" i koje se "u pjesmama srpskijema" slavi.

Njegoš obaveštava, 8. novembra 1848, Đorđa Stratimirovića, da mu šalje dar:
"Ovo je lik Obilića, lik najvećega junaka koji se dosad na zemlji pojavio. Kojim se znakom mogu toliko dičiti srpski rodoljupci vitezovi koliko ovim".

Njegoš piše, 14. januara 1849, vojvodi Stevanu Knićaninu:
"Diko roda našega! Ti mi potpuno opravda ime vojnika Dušanovih i Karađorđevih. Moja i svakog pravoga Srbina velika je priznateljnost k tebi...

Iz čiste priznateljnosti tvojim podvizima šaljem ti na dar lik besmrtnoga Obilića. zato ga primi, mladi vojvodo vitezova srbijanskih s onom iskrenosti i ushićenjem s kojim ti ga pošalje uz najsrdačniji bratski pozdrav, Vladika crnogorski P. P. Njegoš

Medu Puciću Njegoš piše, 23. aprila 1849:
"... Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja siječe, istrijebiti ih ne moga, nikakvi tirjanski lanci ne mogoše održati da robuju, a glupi ih misionari sa vojim lažima okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi... Bog znade hoće li se Srbi ikada od ove smrtne rane izliječiti..."

Piše: Batrić Jovanović
Sutra: Prepiska Njegoša i Ilije Garašanina


vesti po rubrikama

^feljton

15:13h

Rasrbljivanje Crnogoraca (3)

15:26h

Beseda vladike Nikolaja (2)

 


     


FastCounter by LinkExchange