[an error occurred while processing this directive] |
|
[an error occurred while processing this directive] | ![]() |
I n t e r n e t i z d a n j e Četvrtak, 10. 7. 2003. |
|||||
[an error occurred while processing this directive] | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
![]() |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
![]() |
Aleksandar Erdeljanović, upravnik Arhiva Jugoslovenske kinoteke, koji je sa kolegama iz Austrijske kinoteke pronašao i identifikovao ovaj film, za "Glas" je potvrdio ovo neprocenjivo otkriće, ali nije hteo da ga komentariše pre nego što tim stručnjaka JK iduće nedelje ne ode u Austriju i dovrši identifikaciju. "Karađorđe" je nastao 14 godina pošto su braća Limijer prikazala svoje prve "pokretne slike", "Ulazak voza u stanicu". Naši istoričari filma dokumentuju ovaj podatak nekolikim oglasima u dnevnoj štampi toga vremena i sa pet fotografija koje se sada nalaze u posedu Jugoslovenske kinoteke. Prema "Istoriji jugoslovenskog filma" dr Petra Volka, "Karađorđe" je sniman u leto 1911, obrađivan u laboratoriji "Pate Frer" u Parizu, a premijerno prikazan 23. oktobra 1911. u Beogradu, u Grand bioskopu pozorištu "Hotel Pariz". Posle te, beleži se još jedna njegova premijera u Nišu, da bi mu se krajem dvadesetih godina izgubio svaki trag. Pisani tragovi, naime, ukazuju na to da je "Karađorđe" poslednji put prikazan u SAD, u organizaciji rezervnog kapetana Živorada Pavlovića. O "Karađorđu" se potom čulo 1994. godine iz Jugoslovenske kinoteke, na njen 45. rođendan, kada je stigla vest da je film pronađen i da ga Unesko, pripremajući se za proslavu stogodišnjice filmske umetnosti (od 9. do 23. januara 1995.) već vodi pod odrednicom "epohalno".
Princ Tomislav Karađorđević je 1994. ovom potpisniku rekao da na osnovu vrlo pouzdanih pretpostavki može da tvrdi da je njegov otac, kralj Aleksandar, čak finansirao ovaj film. Tih nekoliko sitnih tragova, koje su Zelenović i princ Tomislav tada javno pominjali, stigli su i do Pariza, do monahinje Jelene Roš. Sestra Jelena, koja je dugo bila monahinja manastira Gradac, bila je i dobra prijateljica princa Tomislava. Posebno ih je vezala zajednička akcija njenog oca Đorđa Roša i princa Tomislava na prikupljanju priloga za obnovu Hilandara (Đorđe Roš je krajem 60-ih i umro u jednom manastiru u blizini Hilandara). Monahinja Jelena je čak uputila pismo svom prijatelju, princu Tomislavu, u kojem pominje da se u njenom ličnom depozitu u jednom pariskom arhivu nalazi rolna filma na kojoj piše "Svetozar Botorić, 1911". Taj podatak je Kinoteku upozorio da bi mogla da bude reč o filmu "Karađorđe". Jer, Svetozar Botorić, vlasnik beogradskog bioskopa "Pariz", producent je filma za kojim se traga.
U najboljem holivudskom maniru, Botorić je oko "Karađorđa" okupio najpopularnije glumce u Srbiji toga vremena, najboljeg snimatelja (Luj de Beri je bio snimatelj Pate Frera), i napravio do tada neviđenu gužvu u Beogradu, angažujući preko 1.000 statista, vojnu konjicu i zaposedajući neke poznate gradske lokacije. Jedan deo filma sniman je u samom dvorištu hotela bioskopa "Pariz", zbor u Orašcu i Boj na Mišaru rađeni su na Banjici, a kao kostimi korišćeni su eksponati iz Narodnog muzeja i Kraljevskog narodnog pozorišta.
Iako je prema istraživanjima Kinoteke u Beogradu postojala jedna kopija "Karađorđa" sve do 1947-48. godine, kada ga je, zastrašen novom vlašću, vlasnik bacio u Dunav, princ Tomislav se prilikom našeg razgovora nije sećao da je ikada video i jedan kvadrat filma. Zato bi za našu Kinoteku neprocenjivo blago bilo "čak i deset metara toga filma", kako je voleo da kaže Radoslav Zelenović. "Karađorđe" je, kako je pomenuto, bio dug 1.800 metara i trajao je oko 90 minuta (projektovan brzinom od 16 kvadrata u sekundi), što se smatra izuzetno dugim filmom za to vreme. D. MAKSIMOVIĆ![]() ![]() ![]()
|
![]() |
|
![]() |
|||
![]() |
|||
Copyright © 1999-2002 Glas javnosti d.d. |
FastCounter by LinkExchange |
|