Na telavivski aerodrom Ben Gurion, na Veliku subotu u podnevnim
časovima, posade dva aviona sa velikim nestrpljenjem čekaju da iz svetoga Jerusalima
stignu vozila sa neobičnom pošiljkom, svetim ognjem, odnosno vatrom nastalom na
čudesan način na grobu Hristovom. Avioni nemaju tačno zakazano vreme poletanja.
Aerodromske vlasti za ovo imaju razumevanja, to se dešava samo jednom u godini.
Jedan
avion je grčki, kompanije Olimpik ervejs, poleteće za Atinu, drugi je Aeroflotov,
on će leteti za Moskvu. U isto vreme, aerodrom u Atini je spreman za doček. Na
njemu su ministri, gradske vlasti, počasni stroj ratne avijacije i mornarice,
episkopi, sveštenici. U trenutku sletanja aviona iz Jerusalima, drugi ne poleću.
Posada svečano iznosi oganj, unosi ga u prijemnu zgradu gde crkveni hor
počinje sa pevanjem. Nastaje velika radost. Specijalno vozilo oganj prenosi u
katedralu, a usput ulicama Atine narod, krsteći se, poneko i sa suzama, pozdravlja,
svetu svetlost. U sabornom hramu vernici zapale svoje sveće sa ovog ognja, potom
ih ponesu kući.
U Moskvi se doček obavi u hramu Hrista Spasitelja. Avion
sleti pred veče, oganj se unosi u hram upravo u vreme pred početak noćnog uskršnjeg
bogosluženja. Kada se vatra donese, zazvone sva, mnogobrojna zvona, a vernici
na kolenima pozdravljaju unošenje velike sveće. Plamen ove sveće kasnijih sati
raznosi se u ostale moskovske hramove, a potom u domove vernika.
Velika
subota je u Jerusalimu poseban dan. Hodočasnici ulaze u prastari hram Groba Gosodnjeg
i svetog Vaskrsenja još od zore. Obično su najbrojniji Grci i Kiprani, zadnjih
godina je sve više i Rusa. Potom svi izađu a hram ostaje prazan. Oko deset časova
pojavljuju se predstavnici Jerusalimske patrijaršije, izraelskih vlasti i muslimanske
porodice koja vekovima drži ključeve ove svetinje.
Njihov je zadatak da
ustanove da li se u crkvi nalazi neki izvor svetlosti, vidljiv ili prikriven,
ili nešto čime se može proizvesti vatra. Provera se završi do jedanaest sati i
tada se javno saopšti da li je sve u redu. Ako jeste, kao što je uvek bilo, ulazna
masivna vrata hrama se zapečate voskom.
Čudesno paljenje sveća
Oko podne iz nedaleke zgrade Jerusalimske patrijaršije kreće litija
ka hramu Vaskrsenja. Na njenom čelu je patrijarh, slede ga svi mitropoliti, episkopi,
sveštenici, monasi i vernici. Mnogobrojno "Bratstvo svetoga groba",
takozvani agiotafti, monasi pri hramu, kojih ima više desetina, posebno upečatljivo
deluju. Obavi se i "pretres" patrijarha, pred mnogobrojnim očima. Veoma
je važno javno ustanoviti da možda on nema skrivenu šibicu ili nešto drugo čime
bi mogao kasnije da zapali sveću. U ovome su obično učestvovali i gradonačelnici
Jerusalima, a oni gotovo nikada nisu bili hrišćani. Dodatno pravo nadgledanja
svakog postupka i koraka imaju Jermeni.
Kad uđe u hram patrijarh se pomoli
Bogu i ulazi u Kuvukliju, malenu kapelu u okviru hrama u kojoj je ploča Hristovog
groba. Ona ima vrlo nizak ulaz tako da svako ko u nju ulazi mora duboko da se
sagne. Tu patrijarh nastavlja da se moli za javljanje svete vatre. Kako su iz
raznih vremena očevici zapisali, tada se iznenada javlja plavkasta svetlost i
čudesno se zapali sveća i kandilo na ploči groba Hristovog. Poglavar uzima četiri
svežnja sveća, a u svakom ih je po 33, koliko je Hristos godina na zemlji živeo.
On izlazi iz kapele, uzdiže zapaljene sveće a ushićeni vernici glasno iskazuju
svoju radost. Kroz otvor kapele prisutni su, već koji trenutak ranije, zapazili
da se svetlost pojavila.
Patrijarh jedan svežanj zapaljenih sveća predaje
jermenskom monahu, koji svetlost potom predaje svojim sveštenicima i vernicima.
Za tili čas, od sveće do sveće, od vernika do vernika, svetlost se prenese do
svakog prisutnog, a posle se iznosi i van hrama za one koji nisu mogli da uđu.
Nekih godina ispred crkve je bilo i desetak hiljada vernika i turista. Zapaljene
sveće prenose se u sve jerusalimske crkve i manastire, a takođe i nepravoslavne.
Svi žele da imaju upravo ovu svetu svetlost i da je sačuvaju za sutrašnji
praznik Uskrsa. Vernici iz drugih zemalja ugase sveće kako bi ih poneli u svoju
zemlju i zapalili je u nekim retkim prilikama posebne radosti ili tuge. Mnogi
kupe nekoliko svežnja sveća, zapale ih za trenutak sa svetog plamena, ugase ih
posle nekoliko minuta. Ponesu ih u svoj zavičaj da bi ih podelili najbližima kao
jedan od najvrednijih "suvenira" sa hodočašća.
Delegacije iz Atine
i Moskve, neretko i iz Carigrada, svečano direktno od patrijarha preuzimaju sveti
plamen kako bi ga odnele na aerodrom.
Nije poznato od kada se ova neobična
pojava javlja. Ima zapisa iz srednjeg veka, opisa hodočasničkog putovanja, gde
se pominje sveti oganj ( grčki: agio fos). Ima svedočenja i nepravoslavaca. Postoji
predanje da je neobičan plamen video i jedan islamski hodža sa obližnje džamije
i potom poverovao u Hrista. Bio je mučen da se odrekne nove vere, ali, odustao
nije. O pojavi svedoče i mnogobrojni rimokatolici i protestanti tokom poslednjih
vekova.
Vrata pečate voskom
U jednom tekstu svetoga Grigorija
iz Nise, s kraja 4. veka, govori se o "svetoj vatri" u Jerusalimu, bez
mnogo detalja. Muslimanski pisac Al-Džahis 865. godine pominje ovo hrišćansko
čudo. Francuski monah Bernard 865. godine je već precizniji. On beleži da se u
subotu uveče, pred Uskrs, kada se pevalo u hramu Kirie eleison - Gospode pomiluj,
pojavila neobična svetlost koja je zapalila sveće. Ruski iguman Danilo isto to
pominje 1107. godine., kao i jerođakon Zosim iz okoline Moskve, koji je u Jerusalimu
boravio 1420. godine. Iz kasnijih vekova ne mogu se brojni zapisi ni pomenuti,
na desetine ih je. Oni upotrebljavaju različite nazive za pojavu: sveta vatra,
blagodatni oganj, vatra vaskrsenja, vatra Pashe, jerusalimsko čudo.
U hramu
Groba Gospodnjeg i Vaskrsenja, svoje delove imaju rimokatolici, Jermeni, Kopti,
Sirijci i Etiopljani. Oni nisu pravoslavni. Pojava svete vatre samo kod pravoslavaca
služi nekima u dokazivanju da je jedino pravoslavna vera prava, inače bi se i
drugima pojavila vatra u ovom hramu.
U trenutku javljanja vatre i pokušaju
prisutnih da što pre zapale sveću sa nje, neretko tokom istorije dolazilo je i
do neprijatnosti. Događalo se da su hodočasnici u guranju bivali pregaženi i povređeni.
Nekima se odeća zapalila, a drugi su doživeli srčani udar. Pogotovo, kada Uskrs
padne krajem aprila ili početkom maja, tada u Jerusalimu ume da bude veoma toplo,
a hodočasnici iz hladnih zemalja teško podnose vrućinu, posebno stariji.
Kako
je javljeno, ove godine će jerusalimski patrijarh Irinej, po drugi put od kada
je izabran, uputiti molitve za pojavu svetoga ognja. Izraelske vlasti nisu potvrdile
da li će poslati svoga predstavnika. One patrijarha Irineja ne priznaju iz političkih
razloga. Smatraju da je "proarapski" orijentisan. Sada i Arapi, preko
svoje palestinske samouprave, razmišljaju da li da povuku svoje priznanje patrijarhu.
To međutim, neće uticati na obavljanje ovog obreda.
I pored veoma napete
situacije u Svetoj zemlji, broj hodočasnika raste. Tokom protekle Velike nedelje
više hiljada njih iz Grčke i Rusije stiglo je u Jerusalim. Došlo je i mnogo nekrštenih,
koji su tokom nedelje prebačeni autobusima na reku Jordan, gde je obavljeno krštenje
nekoliko stotina ljudi. Oni, kao i brojni drugi poklonici, na Veliki petak prisustvuju
mnogim bogosluženjima, a na Veliku subotu pojavi svetog ognja.
Živica
Tucić