U beogradskoj četi bila su i četiri studenta: Milan
Gavrilović, Ilija Šumenković, Dušan Dimitrijević i Miomir Milanović.
Bio je to najveći skup srpskih četnika na terenu, njih oko 170.
Posle kraćih dogovora četnici su se razišli. Čete Đorđa Skopljančeta
i gorskog štaba istočnog Povardarja sa novim šefom Bacetom, ukupno
38 ljudi, povukle su se na odmor u selo Pelince.
Oko 130 četnika, zajedno sa čiča - Pavlovom četom, stigli su,
u zoru na Veliku subotu, u selo Nikuljane podno kamenitog čelopečkog
visa. Čiča-Pavle se vraćao u svoj rejon u istočnom Povardarju,
dok su se ostali spremali da, preko Skopske Crne Gore, pređu u
Poreč.
Ovako velika grupa naoružanih ljudi nije mogla ostati neprimećena.
Tek što su četnici polegali, straže su opazile Turke. Savatije
je naredio pokret prema Čelopeku, čije su okamine pri vrhu činile
prirodno utvrđenje. Iznureni, opterećeni redenicima koji su se
usecali u meso otvarajući rane, studenti, kojima je komandovao
Tankosić, bezvoljno su se vukli uz Čelopek. Na kraju su popadali
predajući se sudbini. To je video Tankosić i oštrim, piskavim
glasom prosto ih podigao i naterao da nastave penjanje, a sa Dimitrijevićem,
koji je bio fizički najspremniji, ostao da im štiti odstupnicu.
Precizna paljba
Njihova precizna paljba, pomognuta vatrom četnika koji su već
stigli na vrh Čelopeka, zaustavila je napredovanje Turaka. Na
pucnjavu, koja je odjekivala, poleteli su Arnauti iz okolnih sela
u želji da se napljačkaju "đaurski" pušaka. U borbi
su poginuli potporučnik Petar Todorović i narednik Radul Kosovac,
a ranjen je samo Milan Gavrilović.
Oko tri časa posle podne stigla je iz Pelinaca Skopljančetova
četa. Iznenađeni vatrom u leđa, Turci i Arnauti su se razbežali
ostavljajući na bojištu više od 200 mrtvih i ranjenih.
Posle borbe, četnici predviđeni za Poreč povukli su se u Srbiju,
a na terenu su ostali gorski štab, čiča-Pavlova i Skopljančetova
četa.
Borba na Čelopeku bila je prva velika pobeda srpskih četnika
nad turskom vojskom i arnautskim bašibozukom. Ipak, ona je Akciji
donela više štete nego koristi, pre svega zato što je odbrana
zapadnog Povardarja ostala prikraćena za preko stotinu dobro naoružanih
ljudi. Kasnije nikada ovoliki broj četnika nije bio istovremeno
koncentrisan.
Studenti sa Čelopeka ostvarili su ove karijere: dr Milan Gavrilović
- šef zemljoradničke stranke, ambasador Kraljevine Jugoslavije
u SSSR, narodni poslanik; dr Ilija Šumenković - narodni poslanik
i ministar Dušan Dimitrijević - advokat u Beogradu; Miomir Milenović
- novinar i urednik "Politike".
Borba na Oreškim livadama
Početkom maja 1905, čete kapetana Rajkovića i Jovana Babunskog
sastale su se u okolini Prilepa sa četama Gligora Sokolovića i
Trenka Rujanovića. Gligorova i Trenkova četa bile su naoružane
zastarelim "berdankama" i "martinkama", pa
su bile prinuđene da izbegavaju sukobe sa velikim bugarskim četama
naoružanim modernim "manliherkama".
To je iskoristio vojvoda Stevan Dimitrov, među bugarašima nazivan
Kral na Makedonija. On je u Veleškom Azotu zaveo strahovladu.
Za svaki kontakt sa srpskim četama pretio je Ažanima (stanovnici
Veleškog Azota) smrću. Tako je ubijen Orce Srbomanin iz sela Lisiče,
a smrtnu kaznu je izrekao viđenijim Srbima, popu Anastasu Milenkoviću,
Temeljku Stojkoviću (brat Jovana Babunskog) i Davidu Dimitrijeviću,
upravitelju srpskih veleških škola.
Zbog svega toga, Rajković je odlučio da sa četama Gligora, Trenka
i Babunskog, uništi četu Stevana Dimitrova koja je imala 50 komita
i nalazila se u planini iznad Oreša (selo na granici veleške kaze
i Poreča).
Desetog maja, dok se raspojasana bugarska četa odmarala na Oreškim
livadama, osećajući se toliko sigurnom da ni straže nije postavila,
nečujno su je opkolili srpski četnici. Prema dogovoru, polovina
četnika, predvođena Gligorom, zauzela je položaje iznad bugarske
čete, a druga polovina, sa Rajkovićem, Babunskim i Trenkom, ispod
nje u bukovoj šumi.
Gligorova grupa je otvorila paljbu na iznenađene Bugare, koji
su potrčali prema šumi tražeći spas. Međutim i iz šume ih je dočekala
vatra. Nesvestan da mu je četa već razbijena, Dimitrov je, jureći
na čelu nekolicine preostalih Bugara prema debeloj bukvi iza koje
su se zaklonili Rajković, Babunski i Trenko, povikao:
"A momčeta, trčete da gi zalovime živi Srbomanite!"
Bez gubitaka
Kada su prišli na 80 metara, kako je Babunski napisao, "mi
svi na njih osusmo i svi padoše mrtvi, samo Stevan beše ranjen
u trbuh, te samo što onako u vazduh ispuca pušku i posle sa plačem
zapeva: 'Makedonio, Makedonio, žalost za majka zar da ne poginam
ot dušmanskite turski kružumi, vev da poginam ot bratski srpski
kružumi' i još dva metka i prekratismo mu pesmu!"
Srbi u ovoj borbi nisu imali gubitaka, dok je 15 Bugara ubijeno,
30 ranjeno, a petorica su se spasla bekstvom. Zaplenjeno je 45
gunjeva, toliko pušaka, četna arhiva, municija, bombe, dinamit,
apoteka i dr. Zaplenjenim manliherovim puškama preoružane su Gligorova
i Trenkova četa.
Piše: Vladimir Ilić
Sutra: Arnautske kule u srpskom selu
