Dame i gospodo! Na ovaj veliki dan, ravno devedeset
godina od herojskog podviga Prve srpske armije na ovim pitomim
poljima i brežuljcima oko Kumanova, sa setom u duši podižem glas
da vas pozovem da izađemo na groblje kumanovsko - da se pomolimo
senima kumanovskih junaka! Neka bi ova naša svečanost bila jedna
mala služba i tiha molitva za duše heroja Kumanovske bitke 1912.
godine.
Kumanovska bitka je bila mnogo više od jedne uspešne vojničke
operacije srpske vojske i balkanskih saveznika na početku Prvog
balkanskog rata. Ona je bila finale jedne duge i teške političke
i kulturne borbe.
Ona je bila trijumf snage, znanja, umeća i rodoljubivog nadahnuća
srpskog vojnika i srpskog naroda, ali i dokaz moralne, duhovne
i vojničke snage i sloge udruženih hrišćanskih država ovog dela
Evrope - Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke. Nesloga srpska i
balkanska dovela je Turke u Jugoistočnu Evropu, balkanska sloga
ih je vraćala iz Evrope u Malu Aziju!
Povratak
Ulazak u Prvi balkanski rat za Srbiju, kao i Crnu Goru, značio
je povratak starim središtima srpskog državnog i duhovnog života.
Ne samo zato što su istorijske uspomene na propalo carstvo, na
viteške junake i velike duhovne hramove - od Mileševe, preko Sopoćana,
Pećke patrijaršije, Gračanice, do Starog Nagoričina i Markovih
kula u Prilepu - okupljene mahom oko kraljevskih i carskih prestonica
- bile noseći stub srpske istorijske svesti!
Srbi u Staroj Srbiji i Makedoniji su na širokim starim temeljima
obnavljali nacionalni, kulturni i privredni život tokom 19. i
početkom 20. veka: Srpsko Namesništvo je već početkom 70-ih godina
19. veka u Staroj Srbiji i Makedoniji otvorilo 70 muških osnovnih
škola, 7 ženskih i jednu Bogosloviju (u Prizrenu). Srbi su sve
više nastupali kao organizovana politička i kulturna snaga.
Imali su u ondašnjoj Turskoj svoje listove i časopise: Prizren
(1871), Kosovo (1885), Carigradski glasnik (1895), Vardar (1908,
u Skoplju), Glas naroda, zatim štampariju Vardar u Skoplju; imali
su gimnazije u Carigradu, Solunu, Skoplju i Pljevljima. U Skoplju
je još radila srpska muška i ženska učiteljska škola, ženska radnička
škola, muzička škola...
Sloboda svima
Od 1908. u Skoplju je bilo sedište Carigradskog odbora Srpske
narodne organizacije, sa poslanicima u centralnom turskom parlamentu
u Carigradu. Srbi su i pre Kumanovske bitke imali, pored Raško-prizrenske
episkopije, i još dve episkopske stolice - skopsku i veleško-debarsku.
Da ne pominjemo sokolska i pevačka društva, novčane zavode i druge
organizacije i udruženja.
U ratnim proglasima kralja Petra ú i Vlade Srbije, kao i crnogorskog
kralja Nikole ističe se rešenost za konačno oslobođenje starosrpskih
predela. U Proglasu kralja Petra i Vlade od 18. oktobra 1912,
pored ostalog, stoji: "Najnoviji događaji stavili su opet
na dnevni red rešavanje sudbine Balkanskog poluostrva, pa s tim
i sudbinu Stare Srbije, te slavne, ali tužne majke naše Kraljevine,
gde je istorijsko jezgro srpske države, starih kraljeva i careva,
gde su slavne nemanjićke prestonice: novopazarski Ras, Priština,
Skoplje, Prizren, gde žive naša braća po krvi, po jeziku, po običajima,
po narodnoj svesti, željama i težnjama (...)
Moja će vojska u Staroj Srbiji pored hrišćana zateći i Srbe muslimane,
koji su nama tako isto dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i
muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već hiljadu i tri stotine
godina, obično deleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo
slobodu, bratstvo, jednakost u svemu sa Srbima.
" U proglasu kralja Nikole, od 26. septembra 1912. se pored
ostalog kaže: "Tužni vapaj, koji dopire iz Stare Srbije od
tamošnje naše potlačene braće, ne može se dalje podnositi. Onako
nemilosrdno kolju ne samo ljude nego žene i nejaku đecu srpsku.
Gladno, jadno i plijenjeno srpsko se roblje potuca po gorama i
oko garišta svojih domova, klikujući vas da ga zažalite i izbavite.
Dužnost i ljubav roda nalažu vam da pohitamo braći u pomoć."
Za obe zaraćene strane glavno je bilo moravsko-vardarsko bojište,
sa posebnim strategijskim značajem centralne Makedonije i Kosova
i Metohije. Još 1895. god. šef austrougarskog generalštaba general
Bek je zaključio: Strategijski ključ Balkana su Kosovo i Makedonija,
a ne Carigrad, i ko obezbedi dominaciju nad tim teritorijama,
osigurao je s vojnopolitičkog gledišta prevlast na Balkanu.
Prema planu grupisanja snaga i strategijskog razvoja, srpska
vojska bila je koncentrisana u 5 odvojenih borbenih grupacija:
Prva armija, pod komandom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića,
sa pet pešadijskih divizija (Moravska, Drinska i Dunavska prvog
poziva i Timočka i Dunavska drugog poziva) i jednom konjičkom
divizijom sa prostora Vranjskog Pomoravlja nastupa između Skopske
Crne Gore i Kozjaka u pravcu Ovčjeg polja i u sadejstvu sa krilnim
armijama, Drugom i Trećom, tuče glavne neprijateljske snage koje
su očekivane na Ovčjem polju.
Druga armija, pod komandom Stepe Stepanovića zajedno sa bugarskom
Sedmom (Rilskom) divizijom sa prostora Ćustendil-Dupnica nastupa
krivorečkim i bregalničkim pravcem prema boku i pozadini turske
Vardarske armije. Treća armija, pod komandom Bože Jankovića, na
desnom krilu, koncentrišući se u dolinama Toplice i Medveđe, napreduje
prema Prištini, razbija neprijateljske snage u oblasti Kosova
i osiguravajući bok i pozadinu Prve armije nastavlja prema Kumanovu
i dalje prema jugu; Ibarska vojska, pod komandom Mihaila Živkovića,
nastupa prema Novom Pazaru, Mitrovici i dalje prema Metohiji,
a Javorska brigada, pod komandom Milivoja Anđelkovića, sa Javora
prema Sjenici, Prijepolju i Pljevljima.
Na pravcu glavnog udara Prve srpske armije nalazila se Vardarska
armija Zapadne turske vojske pod komandom Zeki-paše. Odnos snaga
je bio u korist srpske vojske - 110.130 vojnika i oficira naspram
50-60.000 turskih vojnika, s tim što su Turci bili nadmoćniji
u topovima i mitraljezima.
Dok je srpska Vrhovna komanda pošla od pretpostavke da se glavne
turske snage nalaze na prostoru Skoplja - Ovče polje - Veles,
komanda Vardarske armije je odlučila da iznenadnim napadom u visini
Kumanova reši bitku u svoju korist, da po delovima tuče Prvu armiju,
spreči sjedinjavanje krilnih armija sa glavnom grupacijom, i zaustavi
prodor ka centralnoj Makedoniji.
Presudne bitke
Presudne žestoke borbe na ovim prostorima vođene su 23. i 24.
oktobra. Turski napad je doživeo potpuni neuspeh, a već oko 11
časova 24. oktobra neprijateljski front je bio probijen. Turske
trupe su se hrabro borile. Snažan otpor davao je šesti streljački
turski puk u rejonu Zebrnjaka, uz žestoku podršku artiljerije
sa Zebrnjaka.
Nastala je panika u turskim redovima. Šiptari su masovno bežali
iz jedinica, naročito posle vesti da je Priština u srpskim rukama
i da srpske snage nadiru ka Skoplju... Šiptari se nisu pridružili
ostalim balkanskim narodima u oslobođenju od turske vlasti.
Već u ranim popodnevnim časovima 24. oktobra 3. bataljon 6. puka
Drinske divizije ušao je u Kumanovo (istorijsko Žegligovo)...
Srpske armije su nastupale dalje prema centralnoj Makedoniji,
a Prva armija pravcem Skoplje - Veles - Prilep - Bitolj - Lerin.
Dvadesetpetog oktobra 1912, oko 17 časova komandant Prve armije
svečano je ušao u oslobođeno Skoplje u pratnji Konjičkog puka
Moravske divizije I poziva.
Na tom delu oslobođene zemlje koji je postao deo Kraljevine Srbije,
i samo na tom delu, nastala je posle Drugog rata Republika Makedonija.
U borbama Prve armije u Kumanovskoj bici poginuo je 21 oficir
i 666 podoficira i vojnika, ranjeno je 63 oficira i 3.145 podoficira
i vojnika. Turski gubici bili su veći. Srbi su dali velike žrtve
naročito na Mladom Nagoričinu: tu su pali junaci kao što je bio
komandant 7. pešadijskog puka Aleksandar Glišić, majori Vojislav
Velimirović i Ljutomir Đorđević i drugi heroji. Boriti se za slobodu
svoga naroda bio je najviši dokaz rodoljublja.
Mnogi ugledni srpski intelektualci bili su u rovovima. Kod Kumanova
je pao i rezervni konjički narednik Vladimir Kovačević, sekretar
Ministarstva inostranih dela, školovan u Parizu, inače sin - jedinac
poznatog akademika Ljube Kovačevića.
Stoga je onovremeni hroničar Kumanovske bitke nadahnuto napisao:
"Na Kumanovu je osvećeno Kosovo i zalečene petovekovne ljute
kosovske rane, a Kumanovska bitka je rešena i dobijena na Mladom
Nagoričinu... svetom mestu koje je ne orošeno no natopljeno krvlju
najboljih naših junaka, koji su pali da i svojom smrću ispunili
vekovne ideale srpskog naroda".
Srpska vojska je 1912. godine Staru Srbiju povratila od Turaka
i oslobodila "od najgorih nasilja oblasti za koje je najjače
vezana srpska svest i srpsko osećanje" (J. Cvijić)
Uzvišena ideja
Danas, kraj ponovo otvorenih ljutih kosovskih rana, dok se na
staroj srpskoj i makedonskoj slovenskoj zemlji uz pomoć NATO-a
ognjem i mačem stvara etnički čista Velika Albanija, najbolja
nagrada kumanovskim junacima za njihovo rodoljublje i veliko požrtvovanje
je onda kada njihovi potomci delima dokažu da nisu zaboravili
ideju za koju su se oni na Kumanovu i Kosovu borili.
Prvi balkanski rat je likvidacijom turske vlasti oslobodio veliku
narodnu energiju hrišćanskog sveta na Balkanu i otvorio put njegove
integracije sa razvijenim evropskim svetom.
Prvi balkanski rat 1912. je bio vrhunac velike i plemenite ideje
saveza balkanskih naroda, ideje nezavisnosti Balkana i načela
Balkan - balkanskim narodima. Danas, kada se ovaj region nalazi
pod stranim protektoratom, ta ideja izgleda još veća i uzvišenija.
Dr Slavenko Terzić, Istorijski institut SANU,
Beograd