[an error occurred while processing this directive]  

[an error occurred while processing this directive]  

I n t e r n e t   i z d a n j e

Subota, 19. oktobar 2002.

 
 
[an error occurred while processing this directive]

vesti dana

arhiva

vaša pisma

istorijat

redakcija

kontakt

pomoć

pišite nam


Goli otok na Dunavu (13)

Zla žena Marija Zelić

Ta Hrvatica iz Dalmacije uživala je da muči druge žene u logoru

Ja sam bezmalo svake subote išao u Beograd iz Ramskog rita, jer sam u ponedeljak podnosio raport Voji Biljanoviću o stanju u logoru, revidiranju stavova kod zatvorenica, "ideološko-političkom radu".

I svaki put sam odlazio sa zebnjom i strahom: da nije došlo do provale; da me ne uhapse. Zato se od pištolja u svojoj odeći nisam rastavljao. U svakom džepu, različitih kalibara, imao sam po jedan. Ili da se branim ili bežim, a ako mi to ne pođe za rukom - da izvršim samoubistvo!

A jednog dana, umesto mog hapšenja, uhapsili su mog šofera. To mi je bilo veoma sumnjivo. Obično tako i biva. Hapse se prvo najniži koji posle provaljuju. Posebno lični šoferi koji sve znaju!

Šofer je, na primer, mogao da kaže kada me, kuda i kod koga vozio; sa kim sam se sastajao i u kojim zgradama. Tako su mogli da uđu u trag meni i mojoj zavereničkoj grupi. Sa zaverenicima protiv Tita i dalje sam održavao strogo šifrovane i strogo konspirativne veze.

Šofer Bombilo

... Dakle, šofer me doveze u Beograd. Imao je nadimak "Bombilo". Bio je snažan. Jednom mu Krcun kaže: "Bombilo, ja bih svoj položaj ministra dao za tvoj vrat."

... Tog ponedeljka dugo čekam pred zgradom Državne bezbednosti u Miloša Velikog; bilo je već prošlo dva posle podne, a Bombila nema. Tek mi onda javljaju: uhapšen je! A zašto?

On me obično subotom dovozio u Beograd i ja sam, pomalo boem, večeri provodio u "Lotos-baru", na Terazijama. Voleo sam život i društvo. Bio sam neoženjen, još mlad. Provod je bio moja ljubav, ali i moja slabost, jer sam za trenutak, opuštajući se postojao neoprezan.

Ponedeljkom sam podnosio raport generalu Voji Biljanoviću, a onda se vraćao na svoje radno mesto - u logor "Ramski rit". Nekada se desi da se vratim kasno posle podne. U tome me spreče razne obaveze.

Kada se vratim uveče, žene, brižne i zabrinute za moju sudbinu, logorašice me prate kroz prozor, na kome su guste gvozdene rešetke. One pružaju ruke; mašu uz dobrodošlicu; svaki put se obraduju mome dolasku, a činilo se da su i one, na čudan način, strepele i drhtale nad mojom sudbinom.

U ovom svetu, ništa što je dobro, mislile su, dugo ne traje! Plašile su se da ću nestati i da će logor opet pasti u zle ruke Marije Zelić koja je poreklom bila iz Dalmacije, od Splita i koja je, kao osoba, bila kruta i dogmatski ograničena.

... Ovi dočeci logorašica uzbuđivali su me do suza. Uzbuđivali bi svakoga ko u sebi imalo ima ljudskog i sentimentalnog. Te ispaćene ruke koje mašu i ti osmesi koji mi žele dobrodošlicu...

To me do kraja života - onda, pa u emigraciji, ali i sada, u starosti - uzbuđivalo. Za ove paćenice u logoru značio sam mnogo. Zato su me i prozvale - majkom!
Bili su to momenti kada uopšte nisam pomišljao na svoj život!

... A moj šofer je uhapšen iz banalnih razloga: nije bio prijavljen na adresi kod neke žene kod koje je noćivao kada je mene vikendom dovozio u Beograd. O tome se nekada strogo vodilo računa. U noćnoj raciji, uhvate ga na legalu, bez prijave...

Međutim, već od prvih dana po dolasku za upravnika logora u Ramskom ritu, Marija Zelić je počela sa svojim "cinkaroškim" dojavama generalu Voji Biljanoviću: da nisam prema "bandi" strog; da malo ili nimalo ne radim na "revidiranju stavova Staljinovih kurvi"; da ne delujem vaspitno na liniji "naše Partije kao svetinje". Baš naprotiv: da činim sve da logorašicama život učinim što snošljivijim.

... Nisam odmah saznao za ove tajne izveštaje koje o meni i mom radu u logoru šalje moja zamenica, bivša upravnica Ramskog logora, Marija Zelić, koja je u uspomenama svih preživelih paćenica ostala zapamćena kao zla žena.

... Sve me ovo podsticalo na slutnju da je moje hapšenje bilo vrlo blizu; da se okolo plete mreža i da ćemo mi, zaverenici protiv diktatorske Titove vladavine, brzo biti otkriveni, provaljeni i pohapšeni, a zatim, na najsvirepiji način - likvidirani!

... Jednog dana, bez najave, a dolazili su sve češće, u posetu logoru, u zvaničnu inspekciju pristižu Biljanović, Bugarčić i grupa agenata, sve visoki udbaški funkcioneri. Prvo su razgovarali sa celokupnim logorskim osobljem; sedeli smo, analizirali rad, kako teku poslovi oko"revidiranja stavova" i "ideološkog oblikovanja i prevaspitavanja grešnica".

Odjednom, na tom sastanku moja zamenica, Marija Zelić, inače Hrvatica iz Splita, kaže ovako:
"Druže generale Biljanoviću, znate šta kažu logorašice za Veselina Popovića: ako pobedi banda (tako su svuda zvali ibeovce), upravnika Ramskog logora u Beogradu treba podići najveći spomenik kakav se zamisliti može; on to, vele, zaslužuje..."

Na te reči ostao sam prividno - mrtav hladan; to primam kao šalu, ali niko ne zapaža moj unutrašnji nemir i uzbuđenje. Tako sam se ponašao; kao agent Kontraobaveštajne službe imao sam dovoljno iskustva kako da se ponašam u delikatnim situacijama.

Petranina "Volga"

... Onda "inspektorska svita logora" krene na put. Tog dana sam Biljanovića i njegovu družinu pratio sve do Požarevca, a on mi, na rastanku, u poverenju, kaže: "Što, bre, Veseline, malo ne smiriš ovu svoju pomoćnicu. Vidiš da traži muško".

Kada bi nekom drugom Marija rekla ono što je meni rekla - taj bi od besa i gneva poludeo i oterao je u mišju rupu. A ja sam, na sve to, eto, ostao hladan i prividno ravnodušan - kao da se to ne odnosi na mene nego na neku drugu osobu...

U sećanju mi je ostalo na stotine potresnih ženskih sudbina. Pre priče o bekstvu iz ramskog pakla, moram da pomenem još jednu. Ne mogu da je zaobiđem, jer sam je, posle toliko proteklih godina, jednom, sreo u Vrnjačkoj Banji.

... Zvala se Petrana Pejović; bila je, tako reći, devojčurak, čobanica, nepismena. Negde na crnogorskim brdima jednog dana je zapevala u ono vreme veoma popularnu pesmu, rusku: "Volga, Volga..." Popularna pesma iz Otadžbinskog rata; masovno se pevala u čitavom slovenskom svetu...

Dakle, sedela na livadi, iznad sela, uz ovce i tiho pevala. Čule je komšije. Prijavile Udbi. Došli noću agenti i uhapsili je. U zatvoru je pitali da li zna šta je to Informbiro. Rekla je. "Ja, bogomi, ne znam". Odgovorili joj: "E kada ne znaš, sada ćeš ići među bodljikave žice da tamo pevaš Staljinu rusku pesmu..."

Piše: Ljubomir Tešić
Sutra: Bekstvo u Rimuniju


vesti po rubrikama

^feljton

14:36h

Goli otok na Dunavu (13)

15:11h

Vojvoda Simo Popović - S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916 - '19. (6)

 



     


FastCounter by LinkExchange